Prev 709/2024 3.19.1.26.1

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Prev 709/2024
29.01.2026. godina
Beograd

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Tatjane Miljuš, predsednika veća, Jasmine Stamenković, Tatjane Matković Stefanović, Tatjane Đurica i Vladislave Milićević, članova veća, u parnici tužioca Preduzeće za telekomunikacije Telekom Srbija AD Beograd, protiv tuženog JP EPS Beograd - ogranak TE KO Kostolac, radi duga, vrednost predmeta spora 1.806.942,00 dinara, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Privrednog apelacionog suda 12Pž 1878/24 od 24.04.2024. godine, u sednici održanoj 29.01.2026. godine, doneo je

R E Š E NJ E

NE DOZVOLJAVA SE odlučivanje o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Privrednog apelacionog suda 12Pž 1878/24 od 24.04.2024. godine, kao izuzetno dozvoljenoj.

ODBACUJE SE kao nedozvoljena revizija tuženog izjavljena protiv presude Privrednog apelacionog suda 12Pž 1878/24 od 24.04.2024. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Privrednog suda u Beogradu P 4310/23 od 05.02.2024. godine, u stavu I izreke, ukinuto je u celosti rešenje o izvršenju javnog izvršitelja Jelene Ognjanović I.Ivk 92/2022 od 25.03.2022. godine. U stavu II izreke usvojen je tužbeni zahtev tužioca pa je obavezan tuženi da tužiocu isplati iznos od 1.806.942,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u ovom stavu izreke. U stavu ІŠ izreke obavezan je tuženi da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 104.479,31 dinar.

Presudom Privrednog apelacionog suda Pž 1878/24 od 24.04.2024. godine odbijena je žalba tuženog kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda u stavu II i III izreke.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tuženi je blagovremeno izjavio reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava, sa pozivom na odredbe člana 404. Zakona o parničnom postupku.

Članom 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku – ZPP („Službeni glasnik RS“, br. 72/11... 10/23–dr. zakon), propisano je da je revizija izuzetno dozvoljena zbog pogrešne primene materijalnog prava i protiv drugostepene presude koja ne bi mogla da se pobija revizijom, ako je po oceni Vrhovnog suda potrebno da se razmotre pravna pitanja od opšteg interesa ili pravna pitanja u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse, kao i ako je potrebno novo tumačenje prava (posebna revizija), dok je stavom 2. istog člana propisano da o dozvoljenosti i osnovanosti revizije iz stava 1. ovog člana odlučuje Vrhovni sud u veću od pet sudija.

Pobijanom drugostepenom presudom pravnosnažno je usvojen tužbeni zahtev za isplatu naknade za elektronske komunikacione usluge pružene po isteku ugovora koji je među parničnim strankama bio zaključen na osnovu sprovedenom postupka javne nabavke.

Prema obrazloženju nižestepenih sudova, iako stranke u utuženom periodu nisu bile u ugovornom odnosu, po ugovoru zaključenom u skladu sa Zakonom o javnim nabavkama, direktor IT sektora tuženog je u elektronskoj prepisci sa tužiocem izrazio želju da se nastavi sa pružanjem usluge interneta, čime je prema stanovištu nižestepenih sudova, tuženi konkludentnom radnjom nastavio obligacioni odnos. Osim toga, nižestepeni sudovi ocenjuju da je tuženi bio nesavestan jer je na njemu bila obaveze da sprovede postupak javne nabavke, što on nije učinio, te da to ne može uticati na pravo tužioca da zkahteva isplatu za izvršene, a neplaćene usluge.

Imajući u vidu sadržinu tražene pravne zaštite, način presuđenja i razloge na kojima su zasnovane nižestepene presude, Vrhovni sud nalazi da nisu ispunjeni uslovi za odlučivanje o reviziji kao izuzetno dozvoljenoj. Nižestepeni sudovi su primenom odredaba Zakona o obligacionim odnosima utvrdili da su parnične stranke u utuženom periodu bile u obligacionom odnosu, da je tužilac pružio uslugu koju je fakturisao u utuženim računima, te da je stoga tuženi u obavezi da tužiocu isplati novčani iznos koji tužbom potražuje. Ukazivanje revidenta na odluku Vrhovnog kasacionog suda Rev 1412/2022 od 16.03.2022. godine, kojom je u istovrsnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji zauzet drugačiji stav u vezi obaveze plaćanja usluge koja je pružena bez zaključenog ugovora o javnoj nabavci, u konkretnom slučaju nije od uticaja na potrebu za ujednačavanjem sudske prakse, jer odluka na koju ukazuje revident ne dokazuje dominantan stav sudske prakse iskazan u sporovima zasnovanim na istovetnom činjeničnom osnovu. Takođe, nema potrebe za novim tumačenjem prava, niti za razmatranjem pravnih pitanja od opšteg interesa ili pravnih pitanja u interesu ravnopravnosti građana, jer revident u reviziji tako nešto ne obrazlaže.

Zato je Vrhovni sud primenom odredbe člana 404. stav 2. doneo odluku kao u stavu prvom izreke.

Ispitujući dozvoljenost revizije tuženog na osnovu člana 410. stav 2. tačka 5. ZPP, Vrhovni sud je ocenio da revizija nije dozvoljena.

Tužilac je podnelo tužbu dana 14.03.2022. godine, a vrednost predmeta spora je 1.806.942,00 dinara.

Odredbom člana 487. stav 1. Zakona o parničnom postupku, propisano je da u postupku o privrednim sporovima, sporovi male vrednosti su sporovi u kojima se tužbeni zahtev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi dinarsku protivvrednost od 30.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe. Odredbom člana 479. stav 6. navedenog zakona propisano je da u sporovima male vrednosti, protiv odluke drugostepenog suda nije dozvoljena revizija.

U konkretnom slučaju radi se o privrednom sporu male vrednosti iz odredbe člana 487. Zakona o parničnom postupku, iz kog razloga revizija shodno odredbi člana 479. stav 6. istog zakona nije dozvoljena.

Iz navedenih razloga, na osnovu člana 413. Zakona o parničnom postupku, odlučeno je kao u stavu drugom izreke.

Predsednik veća – sudija

Tatjana Miljuš, s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković