
Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 997/2026
14.05.2026. godina
Beograd
Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branislava Bosiljkovića, predsednika veća, Jasmine Simović i Radoslave Mađarov, članova veća, u parnici tužilje AA iz ..., čiji je punomoćnik Dragana Dinić Jotić advokat iz ..., protiv tužene Agencije za vođenje sporova u postupku privatizacije, Beograd, čiji je punomoćnik Marija Ivanović advokat iz ..., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužene izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3068/25 od 29.10.2025. godine, ispravljene rešenjem tog suda Gž1 3068/25 od 09.03.2026. godine, u sednici održanoj 14.05.2026. godine, doneo je
R E Š E NJ E
UKIDA SE presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3068/25 od 29.10.2025. godine, ispravljena rešenjem tog suda Gž1 3068/25 od 09.03.2026. godine i predmet vraća tom sudu na ponovno odlučivanje.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 4414/22 od 27.11.2023. godine odbijen je tužbeni zahtev kojim je traženo da se obaveže tužena da tužilji plati 918.717,45 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 05.04.2021. godine do isplate i obavezana tužilja da tuženoj naknadi parnične troškove od 19.240,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3068/25 od 29.10.2025. godine, ispravljenom rešenjem tog suda Gž1 3068/25 od 09.03.2026. godine, preinačena je prvostepena presuda tako što je tužena obavezana da tužilji na ime naknade štete isplati 918.717,45 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 05.04.2021. godine kao dana podnošenja tužbe do isplate i da joj naknadi parnične troškove od 154.460,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate, a odbijen je zahtev za naknadu troškova u iznosu od 19.240,00 dinara sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Tužena je obavezana da tužilji naknadi troškove drugostepenog postupka od 114.460,00 dinara, a odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužena je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Vrhovni sud je ispitao pobijanu presudu, u smislu odredbi člana 403. stav 2. tačka 2. i člana 408. Zakona o parničnom postupku – ZPP („Službeni glasnik RS“ br. 72/11 ... 10/23) i utvrdio da je revizija osnovana.
U postupku donošenja presude nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilja je bila u radnom odnosu kod Kompanije „Generalexport“ d.p. Beograd 22 godine i Kompanije „International CG“ d.p. Beograd osam godina. Na osnovu javnog poziva tih kompanija, kao subjekata privatizacije u restrukturiranju, tužilja je 27.06.2008. godine podnela prijavu poslodavcima za evidentiranje radi naplate novčane naknade u visini od 200 evra za svaku godinu radnog staža, zatim 12.01.2011. godine Agenciji za privatizaciju zahtev za isplatu naknade iz sredstava ostvarenih od prodaje imovine ovih kompanija i 02.08.2013. godine Agenciji za privatizaciju prijavu potraživanja prema svojim bivšim poslodavcima u visini glavnice od ukupno 6.000 evra i pripadajuće zakonske zatezne kamate. Na predlog Agencije za privatizaciju od 23.02.2015. godine Privredni sud u Beogradu je u predmetu St 68/2015 otvorio postupak stečaja nad Kompanijom „Generalexport“, zbog trajnije nesposobnosti za plaćanje i za stečajnog upravnika imenovao Agenciju za licenciranje stečajnih upravnika RS. Zaključkom stečajnog suda od 29.03.2018. godine utvrđeno je potraživanje tužilje od 918.717,45 dinara, od čega na ime glavnog duga 721.200,00 dinara i kamate na glavni dug od 197.517,45 dinara, u trećem isplatnom redu.
Polazeći od navedenih činjenica prvostepeni sud je, na osnovu odredbi članova 155. i 172. Zakona o obligacionim odnosima, člana 5. Zakona o privatizaciji važećeg u vreme pokretanja postupka restrukturiranja („Službeni glasnik RS“ br. 38/01 ... 123/07), članova 7. i 80. Zakona o privatizaciji važećeg u vreme otvaranja stečajnog postupka („Službeni glasnik RS“ br. 83/14), člana 6. stav 5. Zakona o Agenciji za privatizaciju („Službeni glasnik RS“ br. 38/01 ... 115/14), članova 11. i 51. Zakona o stečaju važećeg u trenutku otvaranja stečajnog postupka, člana 31. stav 1. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o privatizaciji („Službeni glasnik RS“ br. 112/15) koji je u primeni od 01.02.2016. godine, kao i člana 1. Odluke o osnivanju Agencije za vođenje sporova u postupku privatizacije („Službeni glasnik RS“ br. 5/16) odbio tužbeni zahtev, iz razloga što tužena nije pasivno legitimisana u ovoj parnici. Po oceni tog suda tužena je od 01.02.2016. godine preuzela od Agencije za privatizaciju obavljanje poslova koji su u funkciji zastupanja u postupcima pred sudovima, arbitražama, organima uprave i drugim nadležnim organima, u kojima je Agencija za privatizaciju imala položaj stranke ili umešača i pokrenuti su pre 01.02.2016. godine, pa samo u tim postupcima se ona smatra pravnim sledbenikom Agencije za privatizaciju po samom zakonu. Tužena nije univerzalni sukcesor Agencije za privatizaciju, pa za izvršenje obaveza te agencije odgovara nadležno ministarstvo za poslove privrede.
Drugostepeni sud nije prihvatio navedeno tumačenje materijalnog prava. Po oceni tog suda, kod utvrđenih činjenica da je Agencija za privatizaciju prihvatila Program restrukturiranja kompanija u kojima je tužilja bila zaposlena, da je u okviru svojih ovlašćenja prodavala imovinu subjekata privatizacije, da nije namirila potraživanja zaposlenih, među kojima je tužilja, već inicirala otvaranje postupka stečaja i u tom postupku Zaključkom suda utvrđeno potraživanje tužilje u visini iznosa čiju isplatu zahteva u ovom postupku, tužena jeste pravni sledbenik Agencije za privatizaciju u smislu Zakona o izmenama i dopunama Zakona o privatizaciji („Službeni glasnik RS“ br. 112/15) i Odluke Vlade Republike Srbije o osnivanju tužene („Službeni glasnik RS“ br. 5/16), pa je u obavezi da tužilji na osnovu člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima naknadi štetu u visini nenamirenog potraživanja po osnovu rada. Drugostepeni sud je ocenio istaknuti prigovor zastarelosti potraživanja kao neosnovan u smislu odredbi člana 376. Zakona o obligacionim odnosima, nalazeći da suprotno tvrdnji tužene rok zastarelosti ne teče od decembra 2007. godine kada je usvojen program restrukturiranja poslodavaca tužilje.
Po stanovištu Vrhovnog suda pravilno je drugostepeni sud primenio materijalno pravo kada je našao da je tužena, kao pravni sledbenik Agencije za privatizaciju pasivno legitimisana u ovoj parnici. Ustavni sud i Vrhovni sud su uspostavili praksu u bitno istovrsnim činjeničnim situacijama, po kojoj obaveza tužene da naknadi spornu štetu proizlazi iz propusta Agencije za privatizaciju u postupku usvajanja socijalnog programa, kao organa nadležnog za sprovođenje postupka restrukturiranja poslodavaca tužilje. Praksa sudova ujednačena je nakon izraženog stava u presudi Vrhovnog kasacionog suda Rev2 1341/2016 od 31.01.2018. godine donetoj nakon odluke Ustavnog suda Už 2049/2013 od 04.10.2013. godine, koji je prihvatio stanovište izraženo u odluci Už 4639/2012 od 08.05.2013. godine sa pravnim dejstvom i prema licima koja nisu podnela ustavnu žalbu, a nalaze se u istoj pravnoj situaciji kao i podnosioci ustavne žalbe u tom predmetu.
Međutim, revizijom se osnovano ukazuje da nisu utvrđene činjenice od značaja za odluku o istaknutom prigovoru zastarelosti, koji je drugostepeni sud ocenio kao neosnovan primenom člana 376. Zakona o obligacionim odnosima.
Za ispitivanje zakonitosti odluke u ovom delu, imajući u vidu da sporni iznos predstavlja naknadu štete zbog skrivljenih propusta pravnog prethodnika tužene, nužno je razjašnjenje činjenica kada je nastala šteta, pošto od tog vremena teče objektivni rok zastarelosti potraživanja od pet godina, odnosno kada je tužilja saznala za štetu i lice koje je štetu učinilo, od kog vremena teče subjektivni rok od tri godine, pa će tek potom sud biti u mogućnosti da izvede zaključak da li je sporno potraživanje bilo zastarelo u momentu podnošenja tužbe 05.04.2021. godine.
U ponovljenom postupku sud će odlučiti i o troškovima celog postupka, u skladu sa članom 165. stav 3. ZPP.
Iz navedenih razloga, odluka u izreci doneta je primenom člana 416. stav 3. ZPP.
Predsednik veća-sudija
Branislav Bosiljković, s.r.
Za tačnost otpravka
Zamenik upravitelja pisarnice
Milanka Ranković

.jpg)
