Rev 28939/2023 3.1.2.13.1; 3.1.2.16.2.3

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev 28939/2023
18.06.2025. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Mirjane Andrijašević, predsednika veća, Ivane Rađenović i Vladislave Milićević, članova veća, u parnici tužioca Nacionalne korporacije za osiguranje stambenih kredita, sa sedištem u Beogradu, čiji su punomoćnici Ivan Ljubisavljević i Miloš Milošević advokati iz ..., protiv tuženih AA i BB, obe iz ..., radi duga, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 5460/22 od 28.06.2023. godine, u sednici održanoj 18.06.2025. godine, doneo je

P R E S U D U

PREINAČUJU SE presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž 5460/2022 od 28.06.2023. godine i presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 10802/17 od 18.04.2022. godine, tako što se USVAJA tužbeni zahtev tužioca i obavezuju tužene AA i BB, obe iz ..., da tužiocu solidarno isplate iznos od 7.553.434,74 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2012. godine do isplate u roku od 15 dana od dana prijema otpravka presude, a ODBIJA SE zahtev tuženih da im tužilac naknadi troškove parničnog postupka.

OBAVEZUJU SE tužene da tužiocu naknade troškove celog postupka u iznosu od 542.541,00 dinara, u roku od 15 dana od dana prijema otpravka presude.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 10802/17 od 18.04.2022. godine, stavom prvim izreke, odbijen je tužbeni zahtev kojim je traženo da se tužene obavežu da tužiocu solidarno isplate novčani iznos od 7.553.434,74 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 05.11.2012. godine do isplate. Stavom drugim izreke, obavezan je tužilac da tuženima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.248.750,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 5460/22 od 28.06.2023. godine stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnova žalba tužioca i potvrđena prvostepena presuda u stavu prvom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima parničnog postupka sadržano u stavu drugom izreke prvostepene presude, tako što je obavezan tužilac da tuženima naknadi troškove prvostepenog postupka u iznosu od 1.072.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni sud je ocenio da je revizija dozvoljena po članu 403. stav 3. Zakona o parničnom postupku - ZPP („Službeni glasnik Republike Srbije“, broj 72/11 ... 10/23 – drugi zakon) pa je ispitao pobijanu presudu na osnovu člana 408. ZPP i utvrdio da je revizija osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a ni druge bitne povrede, koje mogu biti revizijski razlog.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, između neparničara “VV” AD Beograd i tužene AA, kao korisnika kredita, i tužene BB, kao jemca, zaključen je dana 03.09.2008. godine Ugovor o stambenom kreditu kojim je banka korisniku kredita stavila na raspolaganje iznos od 250.670,86 CHF u dinarskoj protivvrednosti po prodajnom kursu banke sa rokom vraćanja od 360 meseci (za refinansiranje stambenog kredita koji je prethodno uzet kod iste banke 04.09.2006. godine), a sa načinom otplate u jednakim mesečnim anuitetima na osnovu plana otplate koji je sastavni deo tog ugovora, po prodajnom kursu banke na dan uplate. Radi obezbeđenja potraživanja banke zasnovano je založno pravo - hipoteka u njenu korist na nepokretnosti korisnika kredita i jemca-založnog dužnika (dvosoban stan br ..., površine 73 m2, na ... spratu u ulici ... br. ... u ..., na kat. parceli ..., List nepokretnosti ... KO ...). Osiguranje navedenog ugovora o kreditu izvršeno je na osnovu Ugovora o regulisanju međusobnih obaveza u poslovima osiguranja potraživanja po osnovu stambenih kredita koje banka odobrava fizičkim licima za kupovinu, adaptaciju i izgradnju nekretnina od 11.07.2007. godine zaključenog između tužioca i neparničara “VV” AD Beograd kao davaoca kredita. U polisi osiguranja izdatoj po ugovoru o kreditu br ... od 13.01.2009. godine navedeno je da premija osiguranja iznosi 10.570,18 CHF, odnosno 508.629,49 RSD u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan uplate.

Ugovorom o regulisanju međusobnih obaveza u poslovima osiguranja potraživanja po osnovu stambenih kredita koje banka odobrava fizičkim licima za kupovinu, adaptaciju i izgradnju nekretnina od 11.07.2007. godine zaključenim između tužioca i neparničara “VV” AD Beograd, tužilac se prema banci obavezao da će za pojedinačne ugovore o kreditu izdavati polisu osiguranja i da će, ako nastupi osigurani slučaj pod uslovima koji su uređeni u odredbama članova 7., 12. i 15. Ugovora, isplatiti osiguraniku – banci ukupnu sumu neisplaćenih anuiteta do momenta proglašenja kredita dospelim u celosti sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, redovne mesečne anuitete od momenta proglašenja kredita dospelim do momenta prodaje imovine i naplate po osnovu drugih instrumenata obezbeđenja, kao i sumu u visini od 75% neto ostvarenog gubitka banke.

Aneksom I ugovora o regulisanju međusobnih obaveza u poslovima osiguranja potraživanja po osnovu stambenih kredita od 15.04.2009. godine zaključenog između tužioca i neparničara “VV” AD Beograd, članom 1. izmenjen je član 12. Ugovora od 11.07.2007. godine, u delu: „isplata osiguranog slučaja“ tako što je posle stava 1. dodat novi stav kojim je ugovoreno: da je Nacionalna korporacija u obavezi da mesečne anuitete plaća banci u dinarskoj protivvrednosti po kursu definisanom u ugovoru o kreditu zaključenom između banke i korisnika kredita na dan isplate, a stavom 10. tačka 1. istog ugovora (koji je ovom izmenom postao stav 11.) u odeljku pod nazivom „raspodela sredstava naplaćenih po osnovu realizacije instrumenata obezbeđenja“ dodata je nova rečenica koja glasi „banka je u obavezi da ukupnu sumu anuiteta plaćenih od strane korporacije do momenta prodaje imovine i naplate po osnovu drugih instrumenata obezbeđenja uplati korporaciji u dinarskoj protivvrednosti po kursu definisanom ugovorom o kreditu zaključenim između banke i korisnika kredita na dan uplate od strane banke“.

Odlukom neparničara „VV“ AD Beograd od 15.09.2009. godine proglašene su dospelim u celosti obaveze po ugovoru o kreditu od 03.09.2008. godine, a obaveze dužnika na taj dan opredeljene su na iznos od 254.068,11 CHF. Neparničar „VV“ AD Beograd je 29.01.2010. godine podnela tužiocu Nacionalnoj korporaciji zahtev za naplatu osiguranog slučaja. Ugovorom o kupoprodaji nepokretnosti od 08.11.2010. godine (overenim pred Prvim osnovnim sudom u Beogradu Ov I .../...) zaključenim između neparničara „VV“ AD Beograd kao prodavca i „GG“ DOO Beograd kao kupca u skladu sa Zakonom o hipoteci na osnovu rešenja RGZ-SKN Beograd o zabeležbi hipotekarne prodaje od 10.12.2009. godine prodata je nepokretnost tuženih (dvosoban stan broj ..., površine 73 m2 na ... spratu ...), za kupoprodajnu cenu u iznosu od 130.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan plaćanja. Ovim dug tuženih prema davaocu kredita nije izmiren u celosti.

Aneksom ugovora o regulisanju međusobnih obaveza u poslovima osiguranja potraživanja po osnovu stambenih kredita od 01.06.2011. godine, članom 2. izmenjen je član 12. Ugovora o regulisanju međusobnih obaveza u poslovima osiguranja potraživanja po osnovu stambenih kredita koje banka odobrava fizičkim licima za kupovinu, adaptaciju i izgradnju nekretnina od 11.07.2007. godine, tako što su posle stava 3. dodata još dva stava kojima je ugovoreno: „da je banka saglasna da korporacija ima pravo na naplatu preostalog duga prema dužniku u iznosu od 75% ostvarenog neto gubitka, u skladu sa odredbama Zakona o hipoteci i Zakona o obligacionim odnosima“ i „da sporedna prava kojima je obezbeđeno ispunjenje preostalog duga prema dužniku ne prelaze na korporaciju“.

Rešenjem RGZ – SKN Beograd od 02.02.2012. godine dozvoljen je upis prava svojine na predmetnom stanu upisanog na tužene sa udelima od po ½ idealnih delova u korist kupca „GG“ DOO Beograd sa udelom 1/1, a takođe je dozvoljen i ispis založnog prava hipoteke prvog reda upisane na osnovu založne izjave overene pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu pod Ov br. .../... od 21.09.2006. godine na nepokretnosti u vlasništvu DD za odobreni kredit u iznosu od 150.000 evra u korist neparničara „VV“ AD Beograd.

Neparničar „VV“ AD Beograd obratila se tužiocu Nacionalnoj korporaciji za osiguranje stambenih kredita 26.10.2012. godine sa zahtevom za naplatu predmetnog osiguranog slučaja u ukupnom iznosu od 79.342,64 CHF. Odlukom tužioca od 01.11.2012. godine odobrena je isplata 75 % neto gubitka banke po polisi osiguranja br ... od 13.01.2009. godine u iznosu od 79.342,64 CHF po prodajnom kursu banke, što predstavlja 75 % neto gubitka banke, te je naloženo Sektoru za finansijsko računovodstvene poslove da izvrši isplatu ovog iznosa po prodajnom kursu banke. Dana 05.11.2012. godine tužilac Nacionalna korporacija za osiguranje stambenih kredita izvršila je uplatu iznosa od 7.709.002,31 dinar na račun neparničara „VV“ AD Beograd. Dana 07.12.2012. godine izvršena je promena poslovnog imena „VV“ AD Beograd, tako što je određeno da će banka poslovati pod poslovnim imenom „ĐĐ“, AD Beograd. Prema nalazu veštaka ekonomsko finansijske struke (osnovni nalaz i mišljenje od 20.01.2015. godine sa dopunom od 20.07.2016. godine) potraživanje tužioca prema tuženima iznosi 7.553.434,74 dinara (na dan 05.11.2012. godine).

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su primenom materijalnog prava iz odredbi članova 17. i 229. Zakona o obligacionim odnosima zaključili da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za prelaz potraživanja banke na tužioca, jer je tužilac isplatom banci – davaocu kredita iznosa koji sada potražuje od tuženih ispunio svoju obavezu iz ugovora o osiguranju (po polisi osiguranja), a ne obavezu nekog drugog lica. Prema stanovištu nižestepenih sudova na ovaj slučaj ne mogu se primeniti odredbe člana 899. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, jer su Aneksi ugovora o regulisanju međusobnih obaveza u poslovima osiguranja potraživanja po osnovu stambenih kredita od 15.04.2009. godine i 01.06.2011.godine zaključeni između tužioca i neparničara „VV“ AD Beograd suprotno odredbama člana 299. Zakona o obligacionim odnosima, pa ne proizvode pravno dejstvo. Na sporni pravni odnos ne može se primeniti ni odredba člana 939. ZOO (prelaz osiguranikovih prava prema odgovornom licu na osiguravača – subrogacija), jer je njena primena izričito isključena odredbom člana 899. stav 2. u vezi stava 1. istog Zakona kojom je propisano da se odredbe glave 27. tog Zakona neće primenjivati na osiguranje potraživanja. Osim toga, tužene nisu potpisnice navedenog Aneksa ugovora, nisu izrazile volju da na sebe preuzmu ispunjenje, a Aneks ugovora kojim je ugovoreno pravo tužioca da naplati preostali dug prema dužniku-korisniku kredita u visini od 75% ostavrenog neto gubitka banke je ništav pravni posao u smislu članova 47. i 52. Zakona o obligacionim odnosima.

Po oceni Vrhovnog suda odluke nižestepenih sudova zasnovane su na pogrešnoj primeni materijalnog prava.

Članom 299. Zakona o obligacionim odnosima – ZOO propisano je: da u slučaju ispunjenja tuđe obaveze svaki ispunilac može ugovoriti sa poveriocem, pre ispunjenja ili prilikom ispunjenja, da ispunjeno potraživanje pređe na njega sa svim ili samo sa nekim sporednim pravima (stav 1.); da poveriočeva prava mogu preći na ispunioca i na osnovu ugovora između dužnika i ispunioca, zaključenog pre ispunjenja (stav 2.); da u ovim slučajevima subrogacija ispunioca u prava poverioca nastaje u času ispunjenja (stav 3.). Članom 300. istog zakona, propisani su uslovi za nastupanje zakonske subrogacije, tako da kada obavezu ispuni lice koje ima neki pravni interes u tome na njega prelazi po samom zakonu u času ispunjenja poveriočevo potraživanje sa svim sporednim pravima. Članom 899. stav 2. (isključenje nekih osiguranja) istog zakona, propisano je da se odredbe ove glave neće primenjivati na osiguranje potraživanja, kao ni na odnose iz reosiguranja. Članom 939. stav 1. istog zakona, propisano je da isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguravača, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema licu koje je po ma kom osnovu odgovorno za štetu (stav 1.).

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je isplatom dela potraživanja neparničara „VV“ AD Beograd prema tuženima po ugovoru o kreditu od 03.09.2008. godine, koji je ostao nenaplaćen u postupku prodaje hipotekovane nepokretnosti tuženih, ispunio svoju obavezu iz Ugovora o regulisanju međusobnih odnosa u poslovima osiguranja potraživanja po osnovu stambenih kredita od 11.07.2007. godine i Aneksa od 15.04.2009. godine i od 01.06.2011. godine (po polisi osiguranja br ... od 13.01.2009. godine).

Po stanovištu revizijskog suda, u konkretnom slučaju ima se primeniti član 299. ZOO kojim je regulisana ugovorna (voljna) subrogacija. Ovo stoga što su tužilac i banka – davalac kredita Aneksom ugovora o regulisanju međusobnih odnosa u poslovima osiguranja potraživanja po osnovu stambenih kredita od 01.06.2011. godine ugovorili pravo tužioca da naplati preostali dug prema dužniku – korisniku kredita u visini od 75% ostvarenog neto gubitka banke (nenaplaćenog potraživanja korišćenjem ugovorenih sredstava obezbeđenja).

Nije prihvatljiva ocena nižestepenih sudova o ništavosti tog Aneksa, kao suprotnog članu 899. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima. Navedena odredba samo propisuje da se odredbe glave 27. Zakona o obligacionim odnosima kojima je uređeno osiguranje neće primenjivati na osiguranje potraživanja, ali ne isključuje niti zabranjuje osiguravaču i osiguraniku da ugovorom urede prelaz potraživanja i kod ugovora o osiguranju potraživanja, u skladu sa načelom autonomije volje i slobode ugovaranja, što ima pravno dejstvo i prema dužniku. Sledstveno tome, Aneks ugovora od 01.06.2011. godine koji je tužilac zaključio sa bankom – davaocem kredita nije ništav pravni posao ni sa stanovišta odredbi članova 47. i 52. ZOO, brz obzira što dužnik nije učestvovao u njegovom zaključenju.

Kako su preinačene nižestepene presude i usvojen tuženi zahtev, povodom revizije tužioca, to su preinačene nižestepene presude i u pogledu odluke o troškovima, tako što je odbijen zahtev tuženih za naknadu troškova postupka.

Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je primenom člana 416. stav 1. ZPP, odlučio kao u stavu prvom izreke.

Tužilac je uspeo u postupku po reviziji, pa mu, na osnovu članova 153. stav 1, 154. stav 2. i 163. stav 2. ZPP, pripadaju troškovi celog postupka prema ostvarenom uspehu u sporu. Visina je odmerena na ime traženih troškova za revizije 90.000,00 dinara, prema Advokatskoj tarifi važećoj u vreme preduzimanja ove parnične radnje. Trošak sudske takse priznat je na ime takse za: tužbu, dve prvostepene odluke, po 85.847,00 dinara, takse na reviziju od 97.500,00 dinara i za odluku po reviziji u iznosu od 97.500,00 dinara, prema Tarifnom broju 1. Taksene tarife Zakona o sudskim taksama („Službeni glasnik RS“, br. 28/94 ... 95/18) što sve ukupno čini iznos od 542.541,00 dinara. Trošak na ime sastava žalbe kao i trošak sudskih taksi nije priznat jer zahtev nije opredeljen u smislu člana 163. stav 2. ZPP.

Na osnovu iznetog, primenom člana 165. stav 2. ZPP, Vrhovni sud je odlučio kao u stavu drugom izreke.

Predsednik veća – sudija

Mirjana Andrijašević,s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković