Rev2 405/2024 3.5.15.1

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 405/2024
03.06.2026. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni sud u veću sastavljenom od sudija: Branke Dražić, predsednika veća, Marine Milanović i Vesne Mastilović, članova veća, u parnici tužilja AA iz ..., BB iz ..., VV iz ..., GG iz ..., VV iz ..., GG iz ... i DD iz ..., čiji je zajednički punomoćnik Danijel Dinčić, advokat iz ..., protiv tužene Predškolske ustanove „Vera Gucunja“ sa sedištem u Somboru, koju zastupa Pravobranilaštvo Grada Sombora, radi isplate, odlučujući o reviziji tužilja izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 329/23 od 30.08.2023. godine, u sednici održanoj 03.06.2026. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužilja izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 329/23 od 30.08.2023. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Somboru P1 52/2021 od 05.08.2022. godine, usvojen je tužbeni zahtev i obavezana tužena da svakoj od tužilja po osnovu razlike u koeficijentima, naknade troškova za ishranu u toku rada i naknade troškova regresa za korišćenje godišnjeg odmora za periode bliže navedene u izreci te presude isplati iznose bliže navedene u presudi sa zakonskom zateznom kamatom od dospeća svakog dosuđenog iznosa do isplate i da tužiljama naknadi troškove parničnog postupka od 506.655,51 dinar, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 329/23 od 30.08.2023. godine, stavom prvim izreke, usvojena je žalba tužene pa je prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtev kojim su tužilje tražile da tužena za periode bliže navedene u tom stavu izreke svakoj od tužilja po osnovu razlike u koeficijentima, na ime naknade troškova za ishranu u toku rada i na ime naknade troškove regresa isplati iznose bliže navedene u stavu prvom izreke drugostepene presude sa zakonskom zateznom kamatom od dospeća dosuđenih iznosa pa do isplate i da tužiljama naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 506.655,51 dinar, sa zateznom kamatom od dana izvršnosti presude do isplate. Stvom drugim izreke, obavezane su tužilje da tuženoj naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 51.000,00 dinara. Stavom trećim izreke obavezane su tužilje da tuženoj naknade troškove žalbenog postupka u iznosu od 18.000,00 dinara i stavom četvrtim odbijen je zahtev tužilja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilje su blagovremeno izjavile reviziju pobijajući je iz svih zakonom propisanih razloga, zbog kojih se revizija može izjaviti.

Ispitujući pravnosnažnu presudu u smislu člana 408. u vezi člana 403. stav 2. i člana 407. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 72/11 ... 18/20 i 10/23 dr zakon, u daljem tekstu ZPP), Vrhovni sud je ocenio da revizija nije osnovana.

U sprovedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP na koju Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti, a u postupku pred drugostepenim sudom nisu učinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može izjaviti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilje su u periodu od 01.12.2017. godine do 31.07.2021. godine na koji se tužbeni zahtev odnosi, bile u radnom odnosu kod tužene na radnom mestu ... – ... (... stepen stručne spreme). U tom periodu tužena je tužiljama obračunavala platu primenom koeficijenta od 7,27 koji je u skladu sa Uredbom o koeficijentima za obračun i isplatu plata zaposlenih u javnim službama predviđen za radna mesta na kojima se obavljaju poslovi ... i ..., ... (... stepen stručne spreme). U obračunskim listama zarada tužilja sve vreme utuženog perioda tužena nije iskazivala naknadu za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora kao posebne obračunske stavke. U spornom periodu plata tužilja je u svakom mesecu bila niža od minimalne zarade, pa im je tužena za svaki mesec spornog perioda dotirala zaradu do nivoa minimalne zarade.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je tužbeni zahtev usvojio ocenivši da bi zaradu tužilja trebalo obračunati prema vrednosti koeficijenta od 5,99 što je prema Uredbi o koeficijentima najniži koeficijent za obračun i isplatu plata zaposlenih u javnim službama za predškolsko vaspitanje i obrazovanje za radno mesto fizički (nekvalifikovani radnik), u kojoj situaciji, prema nalazu veštaka postoji razlika između zarada koje je tužena isplaćivala tužiljama i zarada koje je trebalo da im obračuna i isplati primenom navedenog koeficijenta. Po oceni prvostepenog suda tužilje po odredbama Opšteg kolektivnog ugovora koji je bio na snazi u periodu od 2008. do 2011. godine, imaju pravo na naknadu za ishranu u toku rada obračunatu mesečno kao 15% prosečne neto zarade u Republici Srbiji, kao i na isplatu regresa za korišćenje godišnjeg odmora računatog mesečno kao 1/12 od 75% od prosečne mesečne zarade u republici prema poslednjem objavljenom podatku republičkog organa nadležnog za poslove statistike, te kako je sudski veštak primenom navedenog koeficijenta i ovih parametara izvršio obračun zarada, naknade za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora prema kome su tužilje postavile tužbeni zahtev, to ga je prvostepeni sud usvojio, primenivši odredbe člana 104. stav 1, 106, 111. i 118. stav 1. tačka 5. i 6. Zakona o radu kao i odredbe članova 2, 3, 4. i 5. Zakona o platama u državnim organima i javnim službama („Službeni glasnik RS“ br 34/2001).

Po oceni drugostepenog suda prvostepeni sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje potrebno za donošenje odluke o tužbenom zahtevu, međutim, pogrešno je primenio materijalno pravo. Prilikom odlučivanja o zahtevu za isplatu razlike zbog manje isplaćene zarade prvostepeni sud je pogrešno ocenio da je tužiljama zaradu trebalo obračunati prema koeficijentu od 5,99 propisanom Uredbom o koeficijentima za obračun i isplatu plata zaposlenih u javnim službama za zaposlene u predškolskom vaspitanju i obrazovanju kao najniži predviđeni koeficijent za radno mesto fizički (nekvalifikovani radnik), s obzirom da je ta uredba stupila na snagu nakon perioda na koji se tužbeni zahtev odnosi. U periodu na koji se tužbeni zahtev odnosi (od 01.12.2017. godine do 31.07.2021. godine) na snazi za obračun zarada zaposlenih na radnom mestu ... – ... (...stepen stručne spreme) na kom mestu su tužilje radile, je bio koeficijent 7,27 propisan tada važećom Uredbom o koeficijentima za obračun i isplatu plata zaposlenih u javnim službama te je tužena pravilno primenom ovog koeficijenta tužiljama obračunavala platu a zatim, u mesecima kada im je tako obračunataa plata bila manja od minimalne doplaćivala razliku do minimalne, zbog čega je tužbeni zahtev za isplatu razlike u isplaćenim zaradama po osnovu razlike u koeficijentima odbijen kao neosnovan. Na deo tužbenog zahteva koji se odnosi na isplatu naknade za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora svake od tužilja, drugostepeni sud je primenio odredbu člana 4. stav 3. Zakona o platama u državnim organima i javnim službama („Službeni glasnik RS“ br 34/2001) kojim je propisano da koeficijent sadrži dodatak na ime naknade za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora, pa kako su ove naknade sadržane u koeficijentu, to nema mesta primeni odredaba članova 111. i 112. u vezi sa članom 118. Zakona o radu a isplatom plate zaposlenima u javnim službama u visini vrednosti minimalne zarade ne aktiviraju se pravila opšteg radno pravnog propisa prema kojima zaposleni koji je u skladu sa Zakonom o radu ostvaruje pravo na isplatu minimalne zarade ima pravo i na uvećanu zaradu i naknadu troškova ishrane u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora u smislu člana 108. i člana 118. Zakona o radu. Iz izloženih razloga, drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i tužbeni zahtev odbio.

Ovakvu odluku kao pravilnu i na zakonu zasnovanu u svemu prihvata i Vrhovni sud.

Neosnovano se revizijom ukazuje da je drugostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje na kome je zasnovao odluku o preinačenju prvostepene presude i odbijanju tužbenog zahteva, s obzirom da je drugostepeni sud odluku doneo na osnovu činjeničnog stanja za koje je ocenio da je potpuno i pravilno utvrđeno u prvostepenom postupku, ali je na tako utvrđeno činjenično stanje drugačije primenio materijalno pravo.

Ostalim navodima revizije tužilje daju svoje tumačenje materijalnog prava i načina na koji bi ga trebalo primeniti, međutim ti navodi su neosnovani s obzirom da je po oceni Vrhovnog suda drugostepeni sud prilikom odlučivanja pravilno primenio sve materijalno pravne odredbe navedene u pobijanoj odluci. I po oceni Vrhovnog suda na obračun zarade tužilja se ne može primeniti koeficijent koji nije bio važeći u utuženom periodu, niti je bio naveden u ugovorima o radu koji su tužilje zaključile sa tuženim, već koeficijent propisan Uredbom o koeficijentima za obračun i isplatu plata zaposlenih u javnim službama važećoj u periodu na koji se tužbeni zahtev odnosi (Sl. glasnik RS br. 44/2001 ...58/2014), kako je to pravilno zaključio drugostepeni sud. Takođe je pravilno stanovište drugostepenog suda da se na plate, naknade i druga primanja zaposlenih u javnim službama mora primeniti član 4. stav 2. Zakona o platama u državnim organima i javnim službama koji predstavlja lex specialis u odnosu na Zakon o radu.

Na osnovu izloženog, primenom člana 414. stav 1. ZPP, doneta je odluka kao u izreci.

Predsednik veća - sudija

Branka Dražić,s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković