Rev2 2508/2020 3.5.9; zarada, minimalna zarada, minimalna cena rada, naknada zarade i dr. primanja; 3.19.1.25.1.3; dozvoljenost rev

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 2508/2020
12.11.2020. godina
Beograd

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Jasminke Stanojević, predsednika veća, Biserke Živanović i Spomenke Zarić, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Milan Petrović, advokat iz ..., protiv tuženih „Železnice Srbije“ a.d. Beograd, koga zastupa Ljiljana R. Popadić advokat iz ... i Akcionarskog društva za železnički prevoz putnika „Srbija Voz“ Beograd, koga zastupa Boris Bogdanović advokat iz ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 625/20 od 22.05.2020. godine, u sednici veća održanoj 12.11.2020. godine, doneo je

R E Š E NJ E

UKIDA SE presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž1 625/20 od 22.05.2020. godine i predmet VRAĆA drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Vršcu P1 3/19 od 21.11.2019. godine, usvojen je tužbeni zahtev i obavezani tuženi da tužiocu, na ime naknade za ishranu u toku rada, u periodu od 01.06.2015. godine do 28.02.2018. godine, solidarno isplate iznos od 319.730,51 dinar, kao i da mu naknade regres za korišćenje godišnjeg odmora, za isti period, u ukupnom iznosu od 112.311,67 dinara, sve sa zakonskom zateznom kamatom za svaki dospeli mesečni iznos posebno, kako je izrekom navedeno. Obavezani su tuženi da tužiocu solidarno isplate troškove parničnog postupka u iznosu od 94.881,68 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 625/20 od 22.05.2020. godine, preinačena je prvostepena presuda, tako što je odbijen tužbeni zahtev da se obavežu tuženi da tužiocu na ime naknade za ishranu u toku rada, za period od 01.06.2015. godine do 28.02.2018. godine, solidarno isplate iznos od 319.730,51 dinar, kao i da mu na ime regresa za korišćenje godišnjeg odmora, u istom periodu, solidarno isplate iznos od 112.311,67 dinara, sve sa zakonskom zateznom kamatom za svaki dospeli mesečni iznos posebno, kako je izrekom navedeno. Preinačeno je i rešenje o troškovima postupka, sadržano u prvostepenoj presudi, tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Odbijen je zahtev tuženih za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pravilnost pobijane presude, primenom člana 408., u vezi člana 403. stav 2. tačka 2. ZPP, pa je našao da je revizija tužioca osnovana.

Prema činjeničnom stanju na kome je zasnovana pobijana odluka, tužilac je bio u radnom odnosu kod tužene ''Železnice Srbije'' a.d. do 01.09.2015. godine, od kada je kod tuženog ''Srbija Voz'' a.d. Ugovorom o radu tužioca i Aneksom tog ugovora predviđeno je pravo tužioca kao zaposlenog, na naknadu, između ostalog, troškova i drugih primanja u skladu sa zakonom i Kolektivnim ugovorom. U utuženom periodu na snazi je bio Kolektivni ugovor od 30.11.2002. godine (''Službeni glasnik RS'' br. 84/02, 46/11) i Aneks tog ugovora od 26.07.2006. godine (''Službeni glasnik RS'' br. 4/06). Nakon izvršenih statusnih promena usvojen je Kolektivni ugovor ''Železnice Srbije'' a.d. od 24.03.2015. godine, a članom 57. stav 2.predviđeno je da u vrednost radnog časa je uključena vrednost naknade za ishranu u toku rada i 1/12 regresa. Tuženi nisu tužiocu obračunavali i isplatili naknadu za ishranu u toku rada i vrednost 1/12 regresa za korišćenje godišnjeg odmora, niti su dostavili strukturu vrednosti jednog radnog časa, zbog čega od strane veštaka nije bilo moguće utvrditi da li su vrednosti jednog radnog sata uključene naknade za ishranu u toku rada i vrednost regresa 1/12 za korišćenje godišnjeg odmora. S tim u vezi nije bilo moguće utvrditi da li su zaposlenima sa različitim koeficijentom zarade isplaćivani isti iznosi naknade za ishranu u toku rada i vrednost 1/12 regresa za korišćenje godišnjeg odmora. Tužiocu je topli obrok poslednji put isplaćen odvojeno od zarade u junu 2002. godine, dok je regres poslednji put isplaćen odvojeno od zarade u februaru 2002. godine.

Pobijanom odlukom je odbijen tužbeni zahtev za isplatu naknade regresa za godišnji odmor, kao i naknade za ishranu u toku rada, uz zaključak suda da su ovi troškovi tužiocu isplaćeni, kroz cenu rada, a prema opštim aktima tuženog.

Vrhovni kasacioni sud nalazi da je pobijanom odlukom pogrešno primenjeno materijalno pravo, zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

Zakonom o radu propisano je pravo zaposlenog na naknadu troškova u vezi sa radom, a Zakonom o izmenama i dopunama Zakona o radu (“Službeni glasnik RS” br.61/05), koji se primenjuje od 01.01.2006. godine, ponovo je propisano i pravo na naknadu troškova za ishranu u toku rada i za regres za korišćenje godišnjeg odmora (član 118. tačka 1, 5. i 6.), a što mora biti iskazano u obračunskoj listi za sve zaposlene. Počev od 01.01.2006. godine poslodavcima je ostavljena mogućnost da svojim aktima o raspodeli zarade mogu ugovoriti manji ili veći iznos regresa i toplog obroka od onoga koji je predviđen Opštim kolektivnim ugovorom i Zakonom o radu, ali samo ukoliko su doneli Odluku kojom su predvideli visinu regresa i toplog obroka. Međutim, u konkretnom slučaju tuženi u toku postupka nije dostavio takvu odluku sudu, kao ni sudskom veštaku radi izrade nalaza i mišljenja, iz čega se osnovano može zaključiti da istu nije ni doneo. Pri tom, visina troškova na ime regresa za godišnji odmor i na ime troškova ishrane u toku rada mora biti određena linearno za sve zaposlene, odnosno ovi troškovi moraju biti isplaćeni svim zaposlenima u istom iznosu, bez obzira na stručnu spremu, zvanje i radno mesto. Imajući ovo u vidu, ne može se prihvatiti zaključak drugostepenog suda, da su zaposlenima, pa i tužiocu, ovi troškovi isplaćeni kroz visinu cene rada, s obzirom da tuženi nije mogao da se izjasni o njihovoj visini, niti je iznos naknade za regres i topli obrok iskazao u platnoj listi zaposlenih (pa i tužioca), kako je to propisano članom 105. stav 1. i članom 121. stav 1. Zakona o radu.

Iz tih razloga, Vrhovni kasacioni sud je primenom člana 416. stav 2. ZPP, odlučio kao u izreci. Ukinuta je i odluka o troškovima spora jer zavisi od konačnog ishoda spora, saglasno članu 165. ZPP.

U ponovnom postupku drugostepeni sud će u skladu sa datim primedbama ponovo odlučiti o zahtevu tužioca za isplatu troškova ishrane u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora u traženom periodu, imajući u vidu žalbene navode o pasivnoj legitimaciji ''Železnice Srbije'' a.d. u odnosu na potraživanje koje je predmet parnice, u smislu odredaba člana 147.-152. Zakona o radu, s obzirom da su pravne posledice statusnih promena nastupile 01.09.2015. godine, od kada je tužilac u radnom odnosu kod tuženog ''Srbija Voz'' a.d.

Predsednik veća-sudija

Jasminka Stanojević,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić