
Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev 1058/2023
01.08.2024. godina
Beograd
Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Vesne Subić, predsednika veća, Zorana Hadžića, Dobrile Strajina, dr Ilije Zindovića i Marije Terzić, članova veća, u parnici tužioca AA iz sela ..., čiji je punomoćnik Bora Ristić, advokat iz ..., protiv tuženog Grada Vranja, koga zastupa Gradsko pravobranilaštvo u Vranju i Mesne zajednice Tibužde – Centralni režijski odbor za izgradnju kanalizacione mreže, radi sticanja bez osnova, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1879/21 od 05.09.2022. godine, u sednici održanoj 01.08.2024. godine, doneo je
R E Š E NJ E
PRIHVATA SE odlučivanje o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1879/21 od 05.09.2022. godine, u stavovima drugom, trećem, četvrtom, petom i šestom izreke, kao izuzetno dozvoljenoj.
UKIDA SE presuda Višeg suda u Vranju Gž 1879/21 od 05.09.2022. godine u stavovima drugom, trećem, četvrtom, petom i šestom izreke i predmet VRAĆA tom sudu na ponovno suđenje.
NE PRIHVATA SE odlučivanje o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1879/21 od 05.09.2022. godine u stavu prvom izreke, kao izuzetno dozvoljenoj.
ODBACUJE SE, kao nedozvoljena, revizija tužioca izjavljena protiv presude Višeg suda u Vranju Gž 1879/21 od 05.09.2022. godine u stavu prvom izreke.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Vranju P 272/18 od 15.06.2021. godine, stavom prvim izreke, odbijen je prigovor nedostatka pasivne legitimacije prvotuženog Grada Vranja, kao neosnovan. Stavom drugim izreke, odbijen je precizirani tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obavežu tuženi Grad Vranje i Mesna zajednica Tibužde – Centralni režijski odbor za izgradnju kanalizacione mreže da kao investitori projekta tužiocu izgrade kanalizacionu mrežu do porodične kuće u selu Tibužde u roku od šest meseci od pravnosnažnosti presude, kao neosnovan. Stavom trećim izreke, usvojen je precizirani tužbeni zahtev pa su obavezani tuženi Grad Vranje i Mesna zajednica Tibužde – Centralni režijski odbor za izgradnju kanalizacione mreže da kao investitori projekta tužiocu solidarno isplate pojedinačno označene iznose po mesecima sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti do isplate. Stavom četvrtim izreke, obavezani su tuženi da tužiocu solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 109.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od izvršnosti presude do konačne isplate.
Presudom Višeg suda u Vranju Gž 1879/21 od 05.09.2022. godine, stavom prvim izreke, odbijena je žalba tužioca i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju P 272/18 od 15.06.2021. godine u stavu drugom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Osnovnog suda u Vranju P 272/18 od 15.06.2021. godine u stavu prvom i trećem izreke, tako što je odbijen tužbeni zahtev da se obaveže tuženi Grad Vranje da solidarno sa tuženom Mesnom zajednicom Tibužde – Centralni režijski odbor za izgradnju kanalizacione mreže, na ime sticanja bez osnova isplati novčane iznose, pojedinačno označene po mesecima, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, kao neosnovan. Stavom trećim izreke, preinačena je presuda Osnovnog suda u Vranju P 272/18 od 15.06.2021. godine u stavu četvrtom izreke, tako što su obavezani tuženi da tužiocu plate troškove parničnog postupka u iznosu od 115.720,00 dinara, pri čemu na iznos od 109.500,00 dinara i obračunatu zakonsku zateznu kamatu počev od izvršnosti presude do konačne isplate. Stavom četvrtim izreke, obavezan je tužilac da tuženom Gradu Vranju, na ime troškova parničnog postupka, isplati iznos od 58.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti odluke do isplate. Stavom petim izreke, obavezan je tužilac da tuženom Gradu Vranju, na ime troškova drugostepenog postupka, plati iznos od 18.000,00 dinara. Stavom šestim izreke, odbijen je zahtev tužioca za priznavanje troškova drugostepenog postupka, kao neosnovan.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilac je izjavio blagovremenu reviziju, s pozivom na odredbu člana 404. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 72/11... 10/23) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.
Vrhovni sud je ocenio da je revizija tužioca u odnosu na stavove drugi, treći, četvrti, peti i šesti izreke, izuzetno dozvoljena, s obzirom na to da je u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji doneto više odluka kojima je drugačije odlučeno o istovrsnom tužbenom zahtevu, zbog čega je odlučeno kao u stavu prvom izreke presude, na osnovu člana 404. stav 2. Zakona o parničnom postupku.
Ispitujući pobijanu presudu u navedenom delu, u smislu člana 408. ZPP, Vrhovni sud je ocenio da je revizija tužioca u ovom delu osnovana.
U postupku provedenom pred nižestepenim sudovima nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je dana 01.06.2008. godine zaključio sa tuženom Mesnom zajednicom Tibužde - Centralni režijski odbor za izgradnju kanalizacione mreže, ugovor o zajedničkoj izgradnji kanalizacione mreže broj 080 kojom se Centralni režijski odbor za izgradnju kanalizacione mreže obavezuje da organizuje i vodi celokupnu akciju na izgradnji kanalizacione mreže u selu Tibužde. Po tom ugovoru tužilac je izvršio uplatu iznosa od 60.500,00 dinara, ali objekat tužioca nije priključen na kanalizacionu mrežu, iz razloga što se sa izgradnjom kanalizacione mreže prekinulo 2013. godine zbog nedostatka finansijskih sredstava i zbog dugovanja prema izvođaču radova PD „Nogatomi“ d.o.o. Trgovište. Ugovorom o izgradnji fekalne kanalizacione mreže od 11.06.2011. godine regulisano je plaćanje izvođaču radova od strane investitora u srazmeri od 67% i suinvestitora od 33% ugovorenog iznosa. Povodom nastalog spora pred Privrednim sudom u Leskovcu je dana 26.12.2017. godine zaključeno poravnanje između tuženih režijskog Odbora MZ Zlatokop i MZ Tibužde, kao investitora, i JP Direkcije za razvoj i izgradnju Grada Vranja, kao suinvestitora, i tužioca PD „Nogatami“ d.o.o. Trgovište, kao izvođača radova, te su se tuženi poravnanjem obavezali da solidarno tužiocu isplate iznos glavnog duga i kamate od 14.400.000,00 dinara i iznos od 391.469,00 dinara na ime troškova spora.
U odnosu na tužbeni zahtev koji se odnosi na povraćaj uplaćenih novčanih sredstava, prvostepeni sud je zaključio da je ovaj tužbeni zahtev osnovan.
Drugostepeni sud je bio stava da ovakav zaključak prvostepenog suda nije zasnovan na pravilnoj primeni materijalnog prava, kod činjenice da je tužilac zaključio ugovor o izgradnji kanalizacione mreže sa Mesnom zajednicom Tibužde, koja je formirala Centralni režijski odbor za izgradnju kanalizacione mreže u Tibuždu i na čiji račun je tužilac izvršio uplatu iznosa od 60.500,00 dinara za izgradnju kanalizacione mreže i za priključenje svog objekta na tu mrežu, iz čega proizlazi da tuženi Grad Vranje nije primio novčana sredstva tužioca i nije stupio u obligacioni pravni odnos sa tužiocem.
Ovakva pravna argumentacija drugostepenog suda, po mišljenju Vrhovnog suda, nije prihvatljiva. Prema Zakonu o lokalnoj samoupravi, organ lokalne samouprave – Skupština, odlučuje o osnivanju javnog preduzeća za zadovoljavanje javnih interesa (član 32). U nadležnosti Skupštine Grada Vranja nalazi se i ovlašćenje za osnivanje i ukidanje mesnih zajednica, uključujući i donošenje verifikacije vođenja samodoprinosa, shodno članovima 72. i 75. Zakona o lokalnoj samoupravi. U izgradnji kanalizacione mreže koja predstavlja dobro od opšteg interesa, shodno stavu drugom člana 11. Zakona o javnoj svojini, učestvovao je i Grad Vranje kao osnivač JP „Direkcije za izgradnju Grada Vranja“. Kanalizaciona mreža nije završena. Tužilac je na ime izgradnje mreže uplatio određeni deo sredstava. Njegovo domaćinstvo nije priključeno na kanalizacionu mrežu, koja nije ni izgrađena. Račun Mesne zajednice Tibužde već duže vreme je blokiran i očigledno je da tužilac ne može od tog tuženog da povrati uplaćeni novac. Cilj ugovora o izgradnji kanalizacione mreže nije postignut i tužilac ima pravo da traži vraćanje uplaćenog novca. Tuženi Grad Vranje je, kao osnivač Mesne zajednice Tibužde, solidarno odgovoran sa tuženom mesnom zajednicom. Ta odgovornost je supsidijarnog solidarnog karaktera. Ako nema novca na računu mesne zajednice, što je nesporno, onda obaveza isplate uplaćenog iznosa prelazi na teret osnivača mesne zajednice – Grada Vranja. Takav je pravni stav izražen i u odluci Ustavnog suda Už 3923/2016 od 19.07.2018. godine kao i u odluci Evropskog suda za ljudska prava Rafailović i Stevanović protiv Srbije (predstavke broj 38629/07 i 23718/08, st. 62-67, 80-83) od 16.06.2015. godine. Iz navedenih razloga, jasno proizlazi da pravno stanovište drugostepenog suda o neosnovanosti tužbenog zahteva tužioca prema Gradu Vranju zbog nedostatka pasivne legitimacije nije prihvatljivo i zbog čega je odluka drugostepenog suda ukinuta.
U ponovnom postupku, drugostepeni sud će imati u vidu sve na šta mu je ukazano ovim rešenjem, postupiće po uputima i utvrditi da li je u međuvremenu došlo do izgradnje i završetka izgradnje kanalizacione mreže, te da li je domaćinstvo tužioca priključeno na kanalizacionu mrežu i ukoliko nije, odlučiti o osnovanosti tužbenog zahteva i u odnosu na tuženi Grad Vranje.
Na osnovu iznetog, primenom člana 416. stav 2. ZPP, odlučeno je kao u drugom stavu izreke.
U odnosu na stav prvi izreke presude Višeg suda u Vranju uslovi za primenu instituta izuzetno dozvoljene revizije iz člana 404. stav 1. ZPP nisu ispunjeni.
Tužbom u ovom delu traženo je da se obavežu tuženi da, kao investitori projekta, tužiocu izgrade kanalizacionu mrežu do porodične kuće u selu Tibužde, ali su nižestepeni sudovi odbili tužbeni zahtev, kao neosnovan, iz razloga jer tužilac nije opredelio dubinu, dužinu, širinu i pravac kanalizacione mreže, a i zbog nedostatka projektne dokumentacije za traženu izgradnju.
Po oceni Vrhovnog suda uslovi za primenu instituta izuzetno dozvoljene revizije iz člana 404. stav 1. ZPP u konkretnom slučaju nisu ispunjeni. Imajući u vidu vrstu spora i sadržinu tražene sudske zaštite, te način presuđenja i razloge nižestepenih sudova, u konkretnom slučaju ne postoji potreba za razmatranjem pravnih pitanja od opšteg interesa ili pravnih pitanja u interesu ravnopravnosti građana.
Na osnovu člana 404. stav 2. ZPP, Vrhovni sud je odlučio kao u stavu trećem izreke.
Ispitujući dozvoljenost revizije u smislu člana 410. stav 2. tačka 5. ZPP Vrhovni sud je našao da izjavljena revizija u ovom delu nije dozvoljena.
Odredbom člana 468. stav 1. ZPP propisano je da se sporovima male vrednosti smatraju sporovi u kojima se tužbeni zahtev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi dinarsku protivvrednost 3.000 evra po srednjem kursu NBS na dan podnošenja tužbe. Odredbom člana 479. stav 6. ZPP propisano je da protiv odluke drugostepenog suda kojom je odlučeno u sporu male vrednosti revizija nije dozvoljena.
Kako je pobijanom drugostepenom presudom odlučeno u sporu male vrednosti u kome je prema članu 479. stav 6. ZPP isključeno pravo na izjavljivanje revizije, to revizija tužioca nije dozvoljena.
Kako je odluka drugostepenog suda u jednom delu ukinuta, morala je biti ukinuta i odluka o troškovima postupka istoga suda, jer ova odluka zavisi od konačnog ishoda spora.
Na osnovu člana 413. ZPP, Vrhovni sud je odlučio kao u stavu četvrtom izreke.
Predsednik veća – sudija
Vesna Subić,s.r.
Za tačnost otpravka
Zamenik upravitelja pisarnice
Milanka Ranković

.jpg)
