Rev 1069/2025 3.19.1.26.1.4

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev 1069/2025
07.11.2025. godina
Beograd

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Vesne Subić, predsednika veća, Radoslave Mađarov, Dragane Boljević, Branislava Bosiljkovića i Jasmine Simović, članova veća, u parnici tužioca Društvo za proizvodnju, promet i usluge „Elkom“ d.o.o. Valjevo, čiji je punomoćnik Radiša Matović, advokat iz ..., protiv tuženog AA iz ..., čiji je punomoćnik Dejan Jakimov, advokat iz ..., radi isplate po tužbi i protivtužbi, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Višeg suda u Valjevu Gž 752/24 od 07.11.2024. godine, u sednici održanoj 07.11.2025. godine, doneo je

R E Š E NJ E

NE DOZVOLJAVA SE odlučivanje o posebnoj reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Višeg suda u Valjevu Gž 752/24 od 07.11.2024. godine.

ODBACUJE SE, kao nedozvoljena, revizija tuženog izjavljena protiv presude Višeg suda u Valjevu Gž 752/24 od 07.11.2024. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Valjevu P 6034/21 od 23.05.2024. godine ispravljenoj rešenjem istog suda od 16.09.2024. godine, stavom prvim izreke, usvojen je tužbeni zahtev, pa je obavezan tuženi da tužiocu, na ime sticanja bez osnova, naknade za korišćenje poslovnog prostora po isteku ugovora o zakupu, isplati iznos od 605 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom od 20.07.2021. godine do isplate. Stavom drugim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade štete isplati iznos od 100.250,00 dinara, u pojedinačnim iznosima sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Stavom trećim izreke, odbijen je protivtužbeni zahtev tuženog kojim je traženo obavezivanje tužioca na isplatu po pravilima po stečenom bez osnova, iznosa od 314.280,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja protivtužbe do isplate, kao i zahtev tuženog za naknadu troškova parničnog postupka. Stavom četvrtim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu naknadi troškove postupka.

Presudom Višeg suda u Valjevu Gž 752/24 od 07.11.2024. godine, potvrđena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke, u delu kojim je odlučeno o glavnom potraživanju, kao i u stavu drugom i trećem izreke (stav 1. izreke drugostepene presude). Preinačena je presuda u pogledu odluke o kamati na iznos glavnog duga, tako što je obavezan tuženi da tužiocu na dosuđeni iznos od 605 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, isplati i zakonsku zateznu kamatu počev od 20.07.2021. godine pa do isplate, obračunatu u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate (stav 2.izreke). Preinačena je odluka o troškovima postupka sadržana u prvostepenoj presudi tako što je obavezan tuženi da tužiocu naknadi troškova parničnog postupka u iznosu od 197.451,58 dinara (stav 3. izreke). Obavezan je tuženi da tužiocu naknadi troškove drugostepenog postupka (stav 4. izreke).

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tuženi je izjavio reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava, primenom člana 404. Zakona o parničnom postupku, radi razmatranja pravnog pitanja od opšteg interesa ili u interesu ravnopravnosti građana.

Pravnosnažnom presudom odlučeno je o navčanom potraživanju koje je nastalo iz ugovora o zakupu poslovnog prostora, zaključenog između tužioca kao zakupodavca i tuženog kao zakupca. Po raskidu ugovora, tuženi je nastavio da koristi poslovni prostor, a nije plaćao zakupninu i naknadu za utrošenu električnu energiju, zbog čega je tužbeni zahtev usvojen i tuženi obavezan na isplatu naknade po pravilima o stečenom bez osnova (čl.210. ZOO). Tuženi tvrdi da je tokom zakupa izvodio radove na poslovnom prostoru, čime je uvećao njegovu vrednost (betoniranje platoa i zamena stakala na izlozima, ugradnja ulaznih vrata i ugradnja sanitarija i zamene sijalica), pa protivtužbom traži naknadu za izvedene radove. Protivtužbeni zahtev je odbijen, budući da tuženi nije imao saglasnost tužioca za izvođenje navedenih radova, a da troškove nastale redovnom upotrebom stvari, u smislu člana 570. stav 3. ZOO, snosi zakupac stvari. Za ostale izvedene radove iz kojih bi eventualno ostvarivao pravo na naknadu, tuženi nije pružio neophodne dokaze (da je imao trošak, da je to bio trošak održavanja koji pada ne teret tužioca zakupodavca i da je reč o dodacima koji se ne mogu odvojiti od stvari bez njenog oštećenja – čl. 570. st. 2. i 585. st. 5. ZOO), zbog čega je o protivtužbenom zahtevu u tom delu odlučeno primenom pravila o teretu dokazivanja i člana 210.ZOO.

Prema odredbi člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku - ZPP (''Službeni glasnik RS'' br. 72/11, 49/13-US, 74/13–US, 55/14, 87/18, 18/20 i 10/23– dr. zakon), revizija je izuzetno dozvoljena zbog pogrešne primene materijalnog prava i protiv drugostepene presude koja ne bi mogla da se pobija revizijom, ako je po oceni Vrhovnog suda potrebno da se razmotre pravna pitanja od opšteg interesa ili pravna pitanja u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse, kao i ako je potrebno novo tumačenje prava (posebna revizija).

Imajući u vidu sadržinu tražene pravne zaštite, način presuđenja i razloge za odluku o tužbenom i protivtužbenom zahtevu, Vrhovni sud je ocenio da nisu ispunjeno uslovi iz citirane odredbe zakona za odlučivanje o reviziji tuženog kao izuzetno dozvoljenoj. Ovo zbog toga što pitanje stranačke legitimacije i prava zakupca po prestanku ugovora o zakupu zavisi od utvrđenog činjeničnog stanja u svakom konkretnom predmetu. Dakle, sporno pravno pitanje nije od opšteg interesa ili u interesu ravnopravnosti građana, već je vezano za konkretnu činjeničnu podlogu i rešenje spornog odnosa stranaka. Razlozi na kojima je zasnovana odluka drugostepenog suda u tom smislu odgovaraju i usklađeni su važećim tumačenjem prava i vladajućim pravnim shvatanjima u praksi nižestepenih sudova i revizijskog suda, tako da ne postoji ni potreba za ujednačavanjem sudske prakse, niti novim tumačenjem prava. Zbog toga je primenom člana 404. stav 2. ZPP, odlučeno kao u stavu prvom izreke.

Ispitujući dozvoljenost revizije u smislu člana 410. stav 2. tačka 5. ZPP, Vrhovni sud je našao da revizija nije dozvoljena ni kao redovna.

Odredbom člana 468. stav 1. ZPP propisano je da se sporovima male vrednosti smatraju sporovi u kojima se tužbeni zahtev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi dinarsku protivvrednost 3.000 evra po srednjem kursu NBS na dan podnošenja tužbe.

Odredbom člana 479. stav 6. ZPP propisano je da protiv odluke drugostepenog suda kojom je odlučeno u sporu male vrednosti revizija nije dozvoljena.

Pobijanom presudom odlučeno je u postupku u sporu male vrednosti, pa revizija tuženog nije dozvoljena jer visina potraživanja ni po tužbi ni po protivtužbi ne prelazi dinarsku protivvrednost od 3.000 evra po srednjem kursu NBS na dan podnošenja tužbe (protivtužbe).

Na osnovu člana 413. ZPP, odlučeno je kao u stavu drugom izreke.

Predsednik veća-sudija

Vesna Subić,s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković