
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Prev 139/2015
17.12.2015. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branka Stanića, predsednika veća, Branislave Apostolović i Gordane Ajnšpiler-Popović, članova veća, u parnici po tužbi tužioca N.L. d.o.o. iz B., koga zastupa punomoćnik Đ.K., advokat iz O., protiv tuženih 1. K.F. a.d. u stečaju iz S., koju zastupa A.K., advokat iz B.T.; 2. S. a.d. iz N.B.; 3. Republika Srbija, Agencija za privredne registre-Registar založnog prava na pokretnim stvarima iz Beograda, radi ništavosti ugovora i brisanja upisa zaloge, vrednost predmeta spora 18.066.331,00 dinara, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Privrednog apelacionog suda Pž. Br. 2467/14 od 21.01.2015.godine, u sednici veća održanoj dana 17.12.2015.godine, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužioca N.L. d.o.o. iz B. izjavljena protiv presude Privrednog apelacionog suda Pž br. 2467/14 od 21.01.2015.godine.
O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenom presudom Privrednog suda u Subotici P br. 118/13 od 05.02.2014.godine, odbijen je tužbeni zahtev za utvrđenje da je ništav ugovor o zalozi zaključen između tuženog prvog i drugog reda dana 16.05.2008.godine, te da je ništav upis založnog prava na liniji za proizvodnju duge testenine B. kapaciteta 650/700 kg/h, a što bi tuženi bili dužni priznati i trpeti, te da se naloži tuženoj trećeg reda da izvrši brisanje upisanog založnog prava po rešenju ZL 6825-1/08 od 13.06.2008.godine ispravljenog rešenjem ZL 6825/08 od 27.06.2008.godine. Stavom drugim odbijen je i eventualni tužbeni zahtev da se naloži trećetuženoj da izvrši brisanje založnog prava po rešenjima od 13.06.2008.godine i 27.06.2008.godine. Stavom trećim izreke obavezan je tužilac da tuženoj K.F. isplati iznos od 249.750,00 dinara na ime troškova parničnog postupka.
Privredni apelacioni sud je pobijanom presudom Pž br. 2467/14 od 21.01.2015.godine, odbio kao neosnovanu žalbu tužioca i potvrdio prvostepenu presudu Privrednog suda u Subotici.
Protiv drugostepene presude, tužilac je preko punomoćnika iz reda advokata izjavio blagovremenu i dozvoljenu reviziju, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.
Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu u granicama propisanim odredbom člana 408. ZPP („Službeni glasnik RS“ br. 72/11 ... 55/14) koji se primenjuje na osnovu člana 23. Zakona o izmenama i dopunama ZPP („Službeni glasnik RS“ br. 55/14) i odlučio da revizija tužioca nije osnovana.
Pobijana presuda nije zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP na koju se u revizijskom postupku pazi po službenoj dužnosti i na koju se poziva revident, jer je u konkretnom slučaju sud odlučivao o zahtevu tužioca koji spada u sudsku nadležnost u smislu člana 1. ZPP. Neosnovano je i ukazivanje revidenta na bitnu povredu iz člana 374. stav 2. tačka 10. ZPP, koju povredu revident i ne obrazlaže, a u konkretnom slučaju nema naznake niti je utvrđeno da je odlučeno o zahtevu u kome je ranije pravnosnažno presuđeno ili o kome je zaključeno sudsko poravnanje. Pozivanje revidenta na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 1. ZPP vezano za povrede iz člana 374. stav 2. tačka 7. i 12. ZPP nije dozvoljeno, jer se na opisani način proširuju razlozi za izjavljivanje revizije propisani članom 407. ZPP.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju između prvotuženog kao založnog dužnika i drugotuženog kao založnog poverioca zaključen je 16.05.2008.godine ugovor o zalozi čiji je predmet linija za proizvodnju duge testenine B. kapaciteta 650/70 kg/h opisane u profakturi 19/08 od 05.05.2008.godine, na osnovu koga je izvršen upis založnog prava kod Agencije za privredne registre, Registar založnog prava na pokretnim stvarima i pravima, na osnovu rešenja Agencije ZL br. 6825/08 od 13.06.2008.godine izmenjenog i dopunjenog rešenjem od 27.06.2008.godine. Takođe je utvrđeno da je predmetna linija za proizvodnju bila u postupku nabavke u svojinu prvotuženog na osnovu predračuna broj 1908 ispostavljenog prvotuženom od P.d. M.i. o.d. iz S.M. i ugovora od 22.05.2008.godine zaključenog sa istim privrednim društvom, po kome je 01.08.2008.godine M.i. izdao prvotuženom račun broj 32/08 u kome je konstatovana avansna uplata prvotuženog od 16.05. i 19.05.2008.godine, te je istoga dana izvršena isporuka predmetne mašine. Nesporno je da je 19.08.2008.godine zaključen ugovor o kupoprodaji između prvotuženog i tužioca kao kupca, odnosno davaoca lizinga opreme specificirane predračunom broj 001/2008 od 19.08.2008.godine sa namerom da po isplati prodajne cene po računu prodavca kupac odnosno davalac lizinga postane potpuni vlasnik opreme.
Kod ovako utvrđenih činjenica i postavljenog tužbenog zahteva za utvrđenje ništavosti ugovora o zalozi zaključenog između prvo i drugotuženog, te brisanja zaloge po odredbi člana 4. Zakona o založnom pravu na pokretnim stvarima upisanim u registar, pravilno su nižestepeni sudovi tužbeni zahtev odbili jer u konretnom slučaju prvotuženi nije založio tuđu stvar, već stvar koju je imao nameru pribaviti u budućnosti saglasno članu 13. istog zakona.
Po odredbi člana 13. Zakona o založnom pravu na pokretnim stvarima upisanim u registar predmet zaloge mogu biti stvari ili prava koje će zalogodavac pribaviti u budućnosti, a založno pravo u tom slučaju nastaje kada zalogodavac stekne pravo svojine na stvari. Prvotuženi je u skladu sa članom 34. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa svojinu na predmetnoj liniji za proizvodnju stekao na osnovu ugovora o isporuci i montaži iste, koja mu je isporučena 01.08.2008.godine kada je nastalo založno pravo po ugovoru o zalozi od 16.05.2008.godine. Kako se radilo o zalozi stvari koju će zalogodavac pribaviti u budućnosti, založni poverilac je u skladu sa članom 13. stav 3. Zakona o založnom pravu na pokretnim stvarima upisanim u registar imao pravo da traži da se u registar zaloge upiše njegovo založno pravo na budućoj stvari. Kako ugovor o zalozi nije zaključen suprotno odredbama navedenog zakona pravilno su nižestepeni sudovi odbili tužbeni zahtev za utvrđenje ništavosti spornog ugovora, a samim tim i brisanje založnog prava upisanog u registar zaloge pokretnih stvari.
Neosnovano je ukazivanje revidenta da tuženi prvog reda nije imao pravo svojine ni državine predmeta zaloge u vreme zaključenja ugovora o zalozi, jer ni dobavljač prvotuženog M.i. na dan zaključenja ugovora o zalozi nije bio vlasnik ni držalac navedene linije za proizvodnju. Ovo sa razloga što pravo vlasništva M.i. na spornoj liniji proističe iz ugovora o nabavci i isporuci od 01.02.2008.godine, o čijem postojanju svedoči konačna faktura broj 053/08 od 14.07.2008.godine izdata od P.d. S. d.o.o. za proizvodnju i promet iz J., dužniku M.i. o.d. koji ugovor nije bio predmet tužbenog zahteva, te kao takav nije morao biti priložen kao dokaz u prvostepenom postupku. No i činjenica da je M.i. postao vlasnik linije 14.07.2008.godine kako ne spori ni tužilac u tužbi, te da je istu predao u vlasništvo prvotuženom 01.08.2008.godine ne utiču na punovažnost ugovora o zalozi i upisanog založnog prava drugotuženog na osnovu člana 13. Zakona o založnom pravu na pokretnim stvarima upisanim u registar.
Neosnovano je i ukazivanje revidenta da je osnov za brisanje upisane zaloge činjenica da je drugotuženom u stečajnom postupku nad prvotuženim kao zalogodavcem osporeno razlučno pravo koje drugotuženi nije utvrdio tužbom za utvrđenje razlučnog ili kog drugog prava. U vezi sa tim neosnovnao je i pozivanje revidenta na član 8. Zakona o založnom pravu na pokretnim stvarima kojim je propisano da se u slučaju stečajnog postupka nad imovinom zalogodavca na namirenje iz vrednosti predmeta založnog prava primenjuje zakon kojim se uređuje stečaj. Ovo sa razloga što prema pravilnom zaključku drugostepenog suda prvotuženi je predmet zaloge otuđio tužiocu, te predmet zaloge nije predstavljao imovinu stečajnog dužnika koja je mogla ući u stečajnu masu, zbog čega je bez uticaja na odlučivanje suda u ovom postupku činjenica da je drugotuženom stečajni upravnik osporio razlučno pravo.
Na osnovu izloženog, te kako revizijskim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke, Vrhovni kasacioni sud je primenom člana 414. stav 1. ZPP odbio reviziju tužioca kao neosnovanu i odlučio kao u izreci.
Predsednik veća-sudija
Branko Stanić,s.r.