Prev 1981/2023 3.3.3

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Prev 1981/2023
08.05.2025. godina
Beograd

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Tatjane Miljuš, predsednika veća, Jasmine Stamenković i Tatjane Đurica, članova veća, u pravnoj stvari tužioca Agencija za vođenje sporova u postupku privatizacije iz Beograda, kao pravnog sledbenika Agencije za privatizaciju RS iz Beograda, protiv tuženih 1. Internacional trading company „Azovimpex limited“ 56 Lenin Avenue, Mariupol, Doneck, region Ukraina i 2. Korporacija industrijsko udruženje „Donbasa“ iz Ukrajine, čiji su zajednički punomoćnici Miodrag Aleksić i Dragana Aleksić, advokati iz ... i Aleksandar Petrović i Branislav Glogonjac, advokati iz ..., radi duga, odlučujući o reviziji tuženih izjavljenoj protiv presude Privrednog apelacionog suda Pž br.5779/22 od 28.06.2023. godine, u sednici održanoj 08.05.2025. godine, doneo je

R E Š E NJ E

USVAJA SE revizija tuženih, pa se UKIDAJU presuda Privrednog apelacionog suda Pž br.5779/22 od 28.06.2023. godine i presuda Privrednog suda u Beogradu P br.1793/18 od 14.03.2022. godine ispravljena rešenjem istog suda pod istim brojem od 11.05.2022. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Privrednog suda u Beogradu P br.1793/18 od 14.03.2022. godine, usvojen je tužbeni zahtev tužioca, pa su tuženi solidarno obavezani da tužiocu plate na ime ugovorne kazne zbog neizvršenja obaveza po Ugovoru o prodaji društvenog kapitala preduzeća „Holding kompanija Fabrika vagona“ , a.d. Kraljevo, iznos od 1.550.000 evra sa kamatom po stopi koju propisuje Evropska centralna banka počev od 18.01.2010. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate. Tuženi su solidarno obavezani da tužiocu naknade troškove postupka u iznosu od 3.841.800,00 dinara.

Presudom Privrednog apelacionog suda Pž br.5779/22 od 28.06.2023. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tuženih i potvrđena prvostepena presuda ispravljena rešenjem od 11.05.2022. godine.

Blagovremenom revizijom tuženi pobijaju pravnosnažnu drugostepenu presudu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava. Predlažu da se revizija usvoji i drugostepena presuda preinači, tako što će se usvojiti žalba tuženog i odbiti tužbeni zahtev ili da se ukinu nižestepene presude i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Troškove traže i opredeljuju.

U odgovoru na reviziju tužilac osporava osnovanost revizijskih razloga, pa predlaže da se revizija odbije.

Ispitujući pobijanu presudu na osnovu člana 408. ZPP, Vrhovni sud je ustanovio da je revizija tuženih osnovana.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, pravni prethodnik tužioca je sa drugotuženim 06.04.2006. godine zaključio Ugovor o prodaji društvenog kapitala preduzeća HK „Fabrika vagona“ a.d. Kraljevo, putem javnog tendera, a dana 10.04.2006. godine, zaključene su izmene i dopune broj 1, overene pod Ov br.709/26, na osnovu rešenja Agencije kojom je data saglasnost kupcu, kao ustupiocu, da ustupi osnovni ugovor ovde prvotuženom kao prijemniku. Izmene je potpisao drugotuženi kao ustupilac i jemac.

Predmet spora je isplata ugovornih kazni zbog neispunjenja ugovora o prodaji društvenog kapitala, i to obaveze investiranja iz člana 8.1.1. i obaveze iz člana 8.1.3. ugovora u tačkama 1, 5. i 6. Socijalnog programa.

Prvostepeni sud utvrđuje da tuženi nisu ispunili obavezu investiranja u drugoj godini prema strukturi i dinamici koja je određena u prilogu broj 3 Ugovora. Novac u visini od 1.350.000 evra je uložen, ali ne postoji procena ispunjenja ugovorne obaveze u pogledu investicionog ulaganja za drugu godinu u odnosu na strukturu i dinamiku, kao ni saglasnost tužioca u pogledu izmene već ugovorene strukture i dinamike ulaganja. Stoga zaključuje da obaveza nije ispunjena. U odnosu na treću godinu, prvostepeni sud utvrđuje da je pravni prethodnik tužioca naplatio bankarsku garanciju u visini investicione obaveze ulaganja za tu godinu u iznosu od 1.350.000. eura, ali da je u postupku izvršenja, zaključkom izvršitelja II 68/2020 od tužioca je naplaćen isti iznos u korist prvotuženog. Na osnovu toga zaključuje da ni u pogledu ugovorne obaveze investicionog ulaganja za treću godinu ništa nije izvršeno.

Prvostepeni sud smatra da obaveza iz Socijalnog programa nije ispunjena, jer ne prihvata nalaz veštaka u kome je izrečeno da je obaveza u pretežnom delu ispunjena. Smatra da je nalaz kontradiktoran u pogledu tvrdnje da je ispunjen pretežni deo obaveze u odnosu na tvrdnju da se ne može utvrditi procenat ispunjenja obaveze zato što nema dovoljno podataka.

Nižestepeni sudovi zaključuju da se radi o nenovčanoj obavezi koja je samo novčano izražena, da obaveza investiranja za drugu i treću godinu nije izvršena, kao ni obaveze iz Socijalnog programa, pa usvajaju tužbeni zahtev na ime ugovorne kazne obračunate prema odredbama ugovora, u ukupnom iznosu od 1.550.000 evra, u dinarskoj protivvrednosti sa kamatom.

Vrhovni sud nalazi da se za sada ovakav zaključak nižestepenih sudova ne može prihvatiti.

Osnovno sporno pitanje među strankama je bilo kakva je priroda neizvršene obaveze po ugovoru, odnosno da li se radi o nenovčanoj ili o novčanoj obavezi. Ovo zato što je članom 270. stav 3. ZOO propisano da ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obaveze.

Članom 46. istog zakona je predviđeno da se ugovorna obaveza može sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju. Ako se sastoji u davanju, predmet može biti davanje stvari (nenovčana obaveza) ili davanje novca (novčana obaveza), a shodno članu 307. stav 1. ZOO ispunjenje se sastoji u izvršenju onoga što čini sadržinu obaveze, te niti je dužnik može ispuniti nečim drugim, niti poverilac može zahtevati nešto drugo. Iz toga proističe da se neispunjenje obaveze može definisati kao neizvršenje onoga što čini sadržinu obaveze.

Nižestepeni sudovi samo paušalno navode da se radi o nenovčanoj obavezi, da je ona samo novčano izražena i da se na osnovu novčanog izraza opredeljuje vrednost ulaganja koje je potrebno izvršiti. Zanemaruju odredbe samog ugovora zaključenog između stranaka, koji je pripremljen od strane pravnog prethodnika tužioca kojim je u stavu 2. člana 8.1.1. definisano šta se smatra investicijom. Prema ovoj odredbi investicijama se, u skladu sa investicionim programom, smatraju samo ulozi izvršeni u novcu i/ili stvarima i/ili pravima kojima se povećava kapital subjekta privatizacije. S obzirom na ugovornu odredbu po kojoj se ulaganje može izvršiti i u novcu i u stvarima i u pravima, kumulativno ili alternativno, za utvrđenje sadržine obaveze se moralo poći od Investicionog programa kao sastavnog dela raskinutog ugovora o prodaji društvenog kapitala i navoda tuženog o načinu izvršenja investicione obaveze za drugu godinu, jer od prirode obaveze zavisi i pravo na isplatu ugovorne kazne onako kako je predviđena ugovorom. Naime, članom 8.4. ugovora je predviđeno da u slučaju da kupac ne izvrši neku od obaveza navedenu u članovima 8.1 i 8.3, a kada predstavljaju nenovčanu obavezu u skladu sa merodavnim pravom, između ostalog, da će kupac platiti Agenciji ugovornu kaznu u sledećim iznosima: za neispunjenje obaveze iz člana 8.1.1 (obaveza investiranja), 50% iznosa relevantne investicione obaveze koja nije izvršena; za neispunjenje obaveza iz člana 8.1.3. ( izvršenje svih obaveza iz Socijalnog programa) iznos koji je jednak 100% prodajne cene , a u slučaju otpuštanja tehnološkog viška radne snage ili uopšte otpuštanja, sumu jednaku iznosu 10 godišnjih plata svakog zaposlenog koji je otpušten. Stavom 2. člana 8.4. ugovora je predviđeno da u slučaju delimičnog izvršenja obaveza definisanih u članovim 8.1.1. (obaveza investiranja), 8.1.2.(donošenje odluke o isplati dividende) i 8.1.3. (obaveze iz Socijalnog programa), kupac će platiti sumu ugovornih kazni predviđenih članom 8.4.1, 8.4.2. i 8.4.3. umanjenu srazmerno učešću ispunjenog dela dela obaveze u ukupnoj obavezi.

Pravo na isplatu novčane kazne zavisi od prirode obaveze, a ako je nenovčana i od obima njenog neizvršenja, kako je predviđeno članom 8.4. stav 1. i 2. ugovora. Nižestepeni sudovi nisu u svemu raspravili pitanje prirode neizvršenih obaveza kupca u vezi sa kojima tužilac zahteva isplatu ugovorne kazne, pri čemu u vezi sa neizvršenjem obaveze u pogledu investiranja u drugoj godini i promenom strukture i dinamike investicije treba imati u vidu da je Vrhovni sud iskazao svoj stav u sporu okončanom presudom Prev 376/2017 , sporu između istih stranaka sa izmenjenim procesnim ulogama.

Iz navedenih razloga, na osnovu člana 416. ZPP, odlučeno je kao u izreci ovog rešenja, pa će u ponovnom postupku prvostepeni sud razjasniti pravnu prirodu neizvršenih obaveza tuženih imajući u vidu odredbe ugovora o prodaji društvenog kapitala kojima je uređen pojam investicija, u vezi sa Investicionim programom. Raspraviće i pitanje obima neizvršenja tih obaveza, jer je prema ugovornim odredbama ugovorna kazna se smanjuje u srazmeri koju delimično ispunjeni deo ima prema ukupnoj obavezi. Na osnovu toga steći će se uslovi za pravilnu i zakonitu odluku o tužbenom zahtevu i troškovima spora.

Predsednik veća - sudija

Tatjana Miljuš, s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković