
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Prev 292/2016
09.02.2017. godina
Beograd
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branka Stanića, predsednika veća, Branislave Apostolović i Zvezdane Lutovac, članova veća, u parnici po tužbi tužioca „AA“ iz ..., koga zastupa punomoćnik Svetlana Anđelković Milošević, advokat iz ..., protiv tuženog „BB“ iz ..., koga zastupa punomoćnik Siniša Brašanac, advokat iz ..., radi duga, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Privrednog apelacionog suda Pž br. 5614/14 od 23.06.2016.godine, u sednici veća održanoj dana 09.02.2017. godine, doneo je
R E Š E NJ E
UKIDA SE presuda Privrednog apelacionog suda Pž br. 5614/14 od 23.06.2016.godine i presuda Privrednog suda u Beogradu P br. 3566/13 od 10.04.2014.godine u delu pravnosnažno odbijenog tužbenog zahteva i odluke o troškovima i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenom presudom Privrednog suda u Beogradu P br. 3566/13 od 10.04.2014.godine u stavu prvom izreke odbijen je tužbeni zahtev u delu kojim je tužilac tražio da se obaveže tuženi na isplatu iznosa od 26.427.886,59 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 10.05.2013.godine pa do isplate. Stavom drugim izreke obavezan je tuženi da tužiocu plati iznos od 6.397.498,56 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 10.05.2013.godine pa do isplate, a u stavu trećem izreke odbijen je eventualni tužbeni zahtev za obavezivanje tuženog da tužiocu na ime naknade štete isplati iznos od 26.427.886,59 dinara sa pripadajućom kamatom od 10.05.2013.godine pa do isplate. Stavom četvrtim izreke obavezan je tužilac da tuženom naknadi parnične troškove u iznosu od 539.823,00 dinara.
Privredni apelacioni sud je pobijanom presudom Pž br. 5614/14 od 23.06.2016.godine u stavu prvom izreke odbio žalbe tužioca i tuženog kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu Privrednog suda u Beogradu, a odbio zahtev tuženog za naknadu troškova drugostepenog postupka kao neosnovan.
Protiv drugostepene presude tužilac je preko punomoćnika izjavio blagovremenu i dozvoljenu reviziju, kojom pobija stav prvi izreke presude Privrednog apelacionog suda u delu kojim je odbijena žalba tužioca i potvrđena prvostepena presuda, a zbog pogrešne primene materijalnog prava, i pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu u granicama propisanim odredbom člana 408. ZPP („Službeni glasnik RS“ br. 72/11 ... 55/14) i odlučio da je revizija tužioca osnovana.
Pobijana presuda nije zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju se u revizijskom postupku pazi po službenoj dužnosti, a revizijom tužioca ne ukazuje se na postojanje drugih bitnih povreda koje bi mogle biti razlog za izjavljivanje revizije u smislu člana 407. ZPP. Međutim, osnovan je revizijski navod da zbog pogrešne primene materijalnog prava činjenično stanje nije pravilno ni potpuno utvrđeno, što je razlog za ukidanje nižestepenih presuda u delu odbijenog tužbenog zahteva.
Prema do sada utvrđenim činjenicama tužilac je sa privrednim društvom „VV“ iz ... zaključio ugovor o kratkoročnom revolving kreditu sa valutnom kalauzulom, kojim je stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 1.000.000 evra u dinarskoj protivvrednosti uz obavezu upisa založnog prava u korist banke i da sa njom zaključi ugovor o zalozi na svim svojim potraživanjima koja proističu iz overenih situacija, koja su prihvatljiva za banku. Ugovor o zalozi sa kreditnim dužnikom tužilac je zaključio 02.04.2012.godine u kome je konstatovano da je založni dužnik investitoru „BB“ ... (ovde tuženom) izdao prvu i drugu privremenu situaciju u iznosima od 12.884.259,60 dinara sa pripadajućim PDV i 35.727.886,59 dinara sa pripadajućim PDV pri čemu nenaplaćeni iznos sa pripadajućim PDV ukupno iznosi 19.941.125,55 dinara. U APR je po prijavi od 03.04.2012.godine registrovano je ugovoreno založno pravo tužioca prema založnom dužniku, sa obavezom zalogodavca da prilive po osnovu ovih potraživanja usmerava na poseban namenski račun zalogodavca kod založnog poverioca. Obaveštenje o zalozi tuženi je primio 03.04.2012.godine. Na osnovu nalaza i mišljenja veštaka utvrđeno je da je 28.12.2011.godine izvršeno plaćanje iznosa od 26.427.886,59 dinara u korist računa „VV“ iz ..., te da je izjavom o kompenzaciji od 6.08.2012.godine između ostalih kompenzacijom izmirena obaveza prema „VV“ na iznos od 9.300.000,00 dinara i na iznos od 12.884.2589,60 dinara, te da je na prethodni način tuženi u celosti izmirio svoju obavezu po spornim privremenim situacijama na ukupan iznos od 48.612.146,19 dinara.
Kod ovako utvrđenih činjenica nižestepeni sudovi zaključuju da je od ukupnog iznosa potraživanja tužioca od 32.825.385,15 dinara po osnovu ugovora o zalozi tuženi po spornim privremenim situacijama platio „VV“ iznos od 26.427.886,59 dinara pre prijema obaveštenja o zalozi od strane tuženog, dok je preostali iznos od 6.397.498,56 dinara izmirio putem kompenzacije koja je sprovedena nakon prijema obaveštenja o zalozi, zbog čega su za navedeni iznos plaćen po prijemu obaveštenja usvojili tužbeni zahtev i obavezali tuženog da tužiocu taj iznos isplati dok su za iznos od 26.427.886,59 dinara tužbeni zahtev odbili, jer tuženi u momentu kada je izmirio taj iznos nije imao saznanje da je potraživanje u navedenom iznosu založeno ovde tužiocu.
Međutim, osnovan je revizijski navod da je pogrešno primenjeno materijalno pravo, odredba člana 11. stav 3. Zakona o založnom pravu na pokretnim stvarima upisanim u registru, kojim je propisano da od dana dostavljanja obaveštenja o postojanju založnog prava, dužnik založenog potraživanja može ispuniti dug samo založnom poveriocu, a ne zalogodavcu, osim ako je založni poverilac dao drugačija uputstva.
Ugovor o zalozi potraživanja založnog dužnika zaključen je sa tužiocem 02.04.2012.godine. Prijava za upis založnog prava podneta je 03.04.2012.godine. Navedeni datumi su relevantni radi utvrđenja koliko je tada bilo nenaplaćeno potraživanje „VV“ prema tuženom po osnovu dve privremene situacije, jer je samo iznos nenaplaćenog potraživanja mogao biti predmet ugovora o zalozi. Ovo imajući u vidu da je prema nalazu veštaka ukupno potraživanje po dve privremene situacije iznosilo 48.612.146,19 dinara od čega je prema nalazu veštaka pre zaključenja ugovora o zalozi plaćeno26.427.886,59 dinara, te nije utvrđeno kolika je razlika, odnosno koji iznos potraživanja je mogao biti predmet zaloge, te da li je taj iznos jednak, veći ili manji iznos u zaloge upisane u APR, što su sve relevantne činjenice za utvrđenje visine potraživanja tužioca prema tuženom po osnovu ugovora o zalozi potraživanja sa „VV“ imajući u vidu odredbu člana 11. stav 3. Zakona o založnom pravu na pokretnim stvarima upisanim u registar, te da tuženi posle prijema obaveštenja iznose koje je platio po osnovu založenih potraživanja morao isplatiti tužiocu.
U ponovnom postupku prvostepeni sud će odlučujući o tužbenom zahtevu u preostalom delu ceniti primedbe iz ovog rešenja.
Kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari, ukinuta je i odluka o troškovima postupka na koje je obavezan tužilac da plati tuženom prvostepenom presudom, koja je potvrđena drugostepenom presudom, jer visina troškova i kome će se isti i u kom iznosu dosuditi zavisi od odluke o glavnoj stvari.
Na osnovu izloženog, primenom člana 416. stav 2. ZPP odlučeno je kao u izreci.
Predsednik veća-sudija,
Branko Stanić,s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić