
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
R1 434/2020
22.10.2020. godina
Beograd
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Slađane Nakić Momirović, predsednika veća, Dobrile Strajina i Marine Milanović, članova veća, u parnici iz radnog odnosa tužioca AA iz ..., protiv tuženog BB iz ..., radi utvrđenja ništavosti, odlučujući o sukobu stvarne nadležnosti između Apelacionog suda u Beogradu i Višeg suda u Jagodini, na sednici održanoj 22.10.2020. godine, doneo je
R E Š E NJ E
Za odlučivanje o žalbi tuženog, izjavljenoj protiv presude zbog izostanka Drugog osnovnog suda u Beogradu P 952/16 od 16.12.2016. godine, stvarno je NADLEŽAN Apelacioni sud u Beogradu.
O b r a z l o ž e nj e
Drugi osnovni sud u Beogradu, presudom zbog izostanka P 952/16 od 16.12.2016. godine, usvojio je tužbeni zahtev tužioca, tako što je utvrdio da su ugovor o radu od 08.10.2007. godine i ugovor o radu od 05.12.2008. godine apsolutno ništavi i da ne proizvode pravno dejstvo, što je tuženi dužan da prizna i obavezao tuženog da naknadi tužiocu troškove parničnog postupka u iznosu od 3.800,00 dinara.
Protiv navedene presude, tuženi je izjavio žalbu.
Vrhovni kasacioni sud, rešenjem R 505/2019 od 12.06.2019. godine, odlučujući o predlogu Višeg suda u Beogradu za određivanje drugog stvarno nadležnog suda za postupanje u predmetu Višeg suda u Beogradu Gž 1726/2017, odredio je Viši sud u Jagodini za postupanje u ovom predmetu.
Viši sud u Jagodini, rešenjem Gž 812/19 od 04.05.2020. godine, oglasio se stvarno nenadležnim za odlučivanje o žalbi tuženog, izjavljenoj protiv presude zbog izostanka Drugog osnovnog suda u Beogradu P 952/16 od 16.12.2016. godine i spise predmeta ustupio Apelacionom sudu u Beogradu, kao stvarno nadležnom, radi odlučivanja o žalbi tuženog. U obrazloženju je ukazao, da se u konkretnoj situaciji radi o sporu iz radnih odnosa radi utvrđenja ništavosti ugovora o radu, zbog čega je na osnovu člana 23. i 24. Zakona o uređenju sudova, odlučio kao u izreci rešenja.
Apelacioni sud u Beogradu, nije prihvatio stvarnu nadležnost, već je uz dopis Gž 2416/20 od 03.09.2020. godine, spise predmeta dostavio Vrhovnom kasacionom sudu, radi odlučivanja o sukobu stvarne nadležnosti između sudova iste vrste. U obrazloženju je ukazao, da se u konkretnoj situaciji ne radi o postupku koji služi zaštiti prava, obaveza i odgovornosti zaposlenog iz radnog odnosa, odnosno radnom sporu, već o parnici za utvrđenje ništavosti ugovora po tužbi poslodavca u kome sud odlučuje punom jurisdikcijom i u kom slučaju važe opšta pravila Zakona o parničnom postupku, gde se stvarna nadležnost opredeljuje prema vrednosti predmeta spora. Zatim, kako vrednost predmeta spora koju je tužilac u tužbi označio iznosi 8.500,00 dinara, koji iznos ne prelazi dinarsku protivvrednost od 3.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe, da je za odlučivanje o izjavljenoj žalbi stvarno nadležan viši sud, na osnovu odredbe člana 23. stav 2. tačka 2. Zakona o uređenju sudova, a u vezi odredbe člana 467. stav 1. Zakona o parničnom postupku.
Vrhovni kasacioni sud je odlučujući o sukobu stvarne nadležnosti na osnovu odredbe člana 22. stav 1. Zakona o parničnom postupku – ZPP („Službeni glasnik RS“, br.72/11, 49/13 - US, 74/13 - US, 55/14, 87/18 i 18/20), a u vezi odredbe člana 30. stav 2. Zakona o uređenju sudova („Službeni glasnik RS“, br.116/08, 104/09, 101/10, 31/11, 78/11, 101/11, 101/13, 40/15, 106/15, 13/16, 108/16, 113/17, 65/18 - US, 87/18 i 88/18-US), utvrdio da je za odlučivanje u drugom stepenu o izjavljenoj žalbi tuženog, stvarno nadležan Apelacioni sud u Beogradu.
Tužba je podneta 28.03.2016. godine. Predmet tužbenog zahteva je utvrđenje ništavosti ugovora o radu od 08.10.2007. godine (na kome je tužilac označen kao poslodavac i tuženi kao pripravnik) i ugovora o radu od 05.12.2018. godine (na kome je tužilac označen kao poslodavac i tuženi kao pripravnik), kojima je bio zaključen ugovor o radu na određeno vreme u trajanju od jedne godine.
Prema tome, u konkretnoj situaciji se radi o parnici u sporu radi utvrđenja ništavosti ugovora o zasnivanju radnog odnosa na određeno vreme.
Odredbom člana 1. stav 1. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ broj 24/05, sa izmenama i dopunama) je propisano da, prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, odnosno po osnovu rada, uređuje se ovim zakonom i posebnim zakonom u skladu sa ratifikovanim međunarodnim konvencijama. Odredbom stava 2. ovog člana, da, prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa uređuju se Kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu, a pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu, samo kada je to zakonom određeno. Odredbama člana 2. stav 1. ovog zakona, da odredbe ovog zakona primenjuju se na zaposlene koji rade na teritoriji Republike Srbije, kod domaćeg ili stranog pravnog, odnosno fizičkog lica (daljem tekstu: poslodavac), kao i na zaposlene koji su upućeni na rad u inostranstvo od strane poslodavca, ako zakonom nije drukčije određeno.
Odredbom člana 469. ZPP, je propisano, da, ne smatraju se sporovima male vrednosti, sporovi o nepokretnostima, sporovi iz radnih odnosa i sporovi zbog smetanja državine.
Prema tome, kako se u konkretnoj situaciji radi o sporu iz radnog odnosa, imajući u vidu predmet tužbenog zahteva, to je za odlučivanje o žalbi tuženog stvarno nadležan Apelacioni sud u Beogradu, na osnovu odredbe člana 24. stav 1. tačka 3. Zakona o uređenju sudova.
Iz iznetih razloga, Vrhovni kasacioni sud je na osnovu odredbe člana 22. stav 1. ZPP, odlučio kao u izreci.
Predsednik veća – sudija
Slađana Nakić Momirović,s.r.
Za tačnost otpravka
upravitelj pisarnice
Marina Antonić