Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tuženi je blagovremeno izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Ispitujući pobijanu presudu, u smislu člana 408. u vezi sa članom 403. stav 2. tačka 3. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 72/11...10/23), Vrhovni sud je našao da revizija nije osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti. Drugostepeni sud je potpuno i pravilno primenio odredbe procesnog zakona, što je bilo od uticaja na donošenje pravilne i zakonite presude, pa nema ni povrede iz člana 374. stav 1. u vezi sa članom 199. ZPP, na koju se revizijom ukazuje. Naime, na ročištu održanom dana 04.12.2023. godine punomoćnik tužilja je tačno označio broj katastarske parcele - poslužnog dobra, pa suprotno revizijskim navodima, u konkretnom slučaju nije reč o preinačenju tužbe promenom istovetnosti tužbenog zahteva za koje je potreban pristanak tuženog, već o uređenju tužbe.

Prema činjeničnom stanju, utvrđenom na raspravi pred drugostepenim sudom, tužilje su suvlasnice sa udelima od po ½ kat. parcele br. .. KO Blace, ukupne površine 0.10.75ha, upisane u list nepokretnosti br. .. KO Blace, dok je tuženi isključivi vlasnik kat. parcele br. .. KO Blace. Označene parcele su susedne parcele između kojih nema ograde, a obe parcele celom širinom izlaze na ulicu ... . Parcela tužilja prema ulici ima veliku kapiju od koje počinje put nasut zemljom, koji u dužini od oko 25m prolazi kroz navedenu parcelu, zatim u blagom luku vodi do dvorišta tuženog, između njegovog stambenog i pomoćnog objekta. Tuženi koristi opisani put za prolaz vozila, dok od njegove parcele iz pravca ulice preko male kapije počinje betonska peščana staza sa zasađenim biljnim rastinjem pored, sve do kuće iza koje se nalazi pomoćni objekat (ima mini farmu pilića i bavi se uzgojem zečeva) .

Iz nalaza i mišljenja veštaka geodetske struke utvrđeno je da pristupni put zauzima površinu od oko 43m2, da prolazi kroz parcelu tužilja u dužini od 22,19m2, da je put nejednake širine, pa se sužava u luku prema dvorištu tuženog. Mere i granice pristupnog puta, pravac i rastojanje od objekta tužilja u gornjem i donjem delu, kao i položaj parcele tuženog u odnosu na glavni i pristupni put, određeni su i opisani u nalazu veštaka. Takođe, tuženi može da koristi svoju parcelu sa mogućnošću prolaza istim gabaritima kao i preko parcele tužilja

Utvrđeno je da je put nastao u vreme kada su otac tužilja pok. GG i njegov brat, tuženi VV, gradili dve odvojene kuće na jednoj parceli. Braća su 1983. godine dogovorila da zajedno naprave pristupni put, radi prolaza poljoprivredne mehanizacije do njihovih objekata. Svako je od svog dela parcele odvojio po 1,5 metara do međe, a zajednički put su koristili oko 30 godina. U vreme dogovora i nastanka zajedničkog puta, dogovoreno je i to da se kasnije izvrši i fizička deoba što se nije ostvarilo. Međutim, od nastanka parcela kp. br. .. , sada u vlasništvu tužilja sa udelom od po ½ i kp.br. .. u vlasništvu tuženog sa 1/1, pristupni zemljani put se nalazi samo na parceli tužilja. Tuženi i dalje koristi ovaj put, radi prolaska poljoprivrednih mašina, što čine i treća lica, prilikom posete tuženom.

Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, a koje je utvrdio posle rasprave održane na osnovu ovlašćenja iz člana 383. stav 4. ZPP, drugostepeni sud je ukinuo prvostepenu presudu i utvrdio prestanak prava službenosti u korist povlasne katastarske parcele tuženog br. .. KO Blace na teret poslužne kat. parc.tužilja br. .. KO Blace.

Po oceni Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pravilno primenio materijalno pravo.

Zakonom o osnovama svojinskopravnih odnosa („Službeni list SFRJ“ br. 6/80, 36/90, „Sl. list SRJ“ broj 29/96 i Sl. glasnik RS br. 115/05), članom 49. stavom 1. propisano je da je stvarna službenost pravo vlasnika jedne nepokretnosti da za potrebe te nepokretnosti vrši određene radnje na nepokretnosti drugog vlasnika ili da zahteva od vlasnika poslužnog dobra da se uzdržava od vršenja određenih radnji koje bi inače imao pravo vršiti na svojoj nepokretnosti. Odredbom člana 50. istog Zakona stavom 1. propisano je da se stvarna službenost vrši na način kojim se najmanje opterećuje poslužno dobro. Odredbom člana 51. istog Zakona propisano je da se stvarna službenost zasniva pravnim poslom, odlukom državnog organa i održajem, dok je odredbom člana 53. stav 1. propisano da se odlukom suda ili drugog državnog organa stvarna službenost uspostavlja kada vlasnik povlasnog dobra u celini ili delimično ne može koristiti to dobro bez odgovarajućeg korišćenja poslužnog dobra, kao i u drugim slučajevima određenim Zakonom. Odredbom člana 58. stav 2. navedenog zakona propisano je da vlasnik poslužnog dobra može zahtevati da prestane pravo stvarne službenosti kada ona postane nepotrebna za korišćenje povlasnog dobra ili kada prestane drugi razlog zbog koga je ona zasnovana.

U konkretnom slučaju, tužbom je tražen prestanak prava službenosti na katastarskoj parceli na kojoj su tužilje suvlasnice, a koju su stekle nasleđem iza očeve smrti. Ovo zbog toga što ustanovljena službenost za njih predstavlja teret, a tuženi celom dužinom poslužne parcele ima prilaz ulici i može da je koristi bez ustanovljene službenosti.

Shodno prethodno navedenom, pravilna je ocena drugostepenog suda da je stvarna službenost koja je predmet spora nastala iz pravnog posla – postignutog usmenog dogovora pravnog prethodnika tužilja i tuženog o načinu korišćenja zajedničke stvari. Naime, otac tužilja pok. GG i njegov brat, tuženi VV su 1983. godine postigli usmeni dogovor o načinu korišćenja jedinstvene parcele na kojoj su gradili svoje kuće, ostavljajući svako od svog dela jednaku površinu za zajednički put, a dogovor je realizovan višegodišnjim korišćenjem navedenog puta od strane tuženog VV i pok. GG (po njegovoj smrti i tužilja kao zakonskih naslednica). Međutim, od nastanka kp.br. .., kao poslužnog dobra u vlasništvu tužilja i kp.br. .., kao povlasnog dobra u vlasništvu tuženog, dogovorom ustanovljena stvarna službenost poprima sva obeležja iz člana 49. stav 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, pri čemu se pristupni put celom svojom površinom nalazi na parceli tužilja, a i dalje koristi prema postignutom dogovoru iz 1983. godine. Dakle, usled naknadne promene, nastankom označenih katastarskih parcela, pravnim poslom inicijalno ustanovljena stvarna službenost je promenjena i sada previše opterećuje poslužno dobro. Osim toga, pravo službenosti uopšte, a i pravo službenosti prolaza, predstavlja opterećenje i ograničenje prava svojine vlasnika poslužnog dobra, pa se prema načelu restrikcije kod zasnivanja i vršenja prava službenosti polazi od neophodnih potreba za korišćenje povlasnog dobra. U konkretnom slučaju tuženi je vlasnik povlasnog dobra - kp.br. .. KO Blace, koja ima direktan izlaz na ulicu, kao i dovoljnu širinu placa od kuće do ograde, veću od puta koji koristi preko parcela tužilja, iz čega proizlazi da ima mogućnost da koristi svoju nepokretnost i bez ustanovljene zakonske stvarne službenosti. Stoga su i po oceni Vrhovnog suda, ispunjeni uslovi za ukidanje odnosno prestanak ove službenosti shodno članu 58. stav 2. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, jer sporna službenost predstavlja veliko opterećenje za tužilje, kao suvlasnike poslužnog dobra, a tuženom nije neophodna i potrebna za korišćenje njegove parcele – povlasnog dobra.

Neosnovan je revizijski navod da konkretna stvarna službenost nije nastala jer dogovor stranaka odnosno njihovih pravnih prethodnika o uspostavljanju stvarne službenosti nije zaključen u obaveznoj pisanoj formi i overen kod javnog beležnika. Naime, nastupio je izuzetak da ugovor o zasnivanju stvarne službenosti bude formalni ugovor, budući da je konkretan usmeni dogovor o službenosti prolaza izvršen u celosti, višegodišnjim korišćenjem parcele – poslužnog dobra, kako je to pravilno ocenio i drugostepeni sud.

Imajući u vidu da je stvarna službenost uspostavljena, to tužilje imaju pravo na sudsku zaštitu traženim prestankom navedenog prava od tuženog kao vlasnika povlasnog dobra. Stoga nije osnovan ni revizijski navod da su tužilje mogle da zaštite svoja vlasnička prava podnošenjem tužbe iz člana 42. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, jer konkretno nije reč o uznemiravanju vlasnika, već o opterećenju njegove nepokretnosti uspostavljenom stvarnom službenošću.

Na osnovu člana 414. stav 1. ZPP odlučeno je kao u izreci.

Predsednik veća – sudija

Vesna Subić,s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković