Rev 1336/2020 3.1.2.8.3.2 obična šteta i izmakla korist

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 1336/2020
20.01.2022. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud u veću sastavljenom od sudija: Branislava Bosiljkovića, predsednika veća, Branke Dražić i Danijele Nikolić, članova veća, u parnici tužilaca AA iz ... i BB iz ..., čiji je punomoćnik Ljubiša Pavlović advokat iz ..., protiv tuženog Grada Užica, kojeg zastupa Gradsko pravobranilaštvo, radi izmirenja ugovornih obaveza i naknade štete, odlučujući o revizijama tužilaca i tuženog izjavljenim protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 2414/19 od 05.12.2019. godine, u sednici veća održanoj dana 20.01.2022. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBACUJE SE kao nedozvoljena revizija tuženog izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 2414/19 od 05.12.2019. godine.

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužilaca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 2414/19 od 05.12.2019. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Višeg suda u Užicu P 45/19 od 03.04.2019. godine, stavom prvim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev i obavezan tuženi da tužiocima na ime naknade štete plati iznos od 34.330 evra u dinarskoj protivvrednosti sa zakonskom zateznom kamatom po srednjem kursu prema kome poslovne banke otkupljuju stranu valutu na dan plaćanja počev od 22.01.2018. godine do isplate. Stavom drugim izreke, odbijen je tužbeni zahtev kojim su tužioci tražili da se obaveže tuženi na isplatu iznosa preko dosuđenog u stavu prvom izreke, a do traženih 159.100 evra u dinarskoj protivvrednosti sa zakonskom zateznom kamatom po srednjem kursu prema kome poslovne banke otkupljuju stranu valutu na dan plaćanja, počev od 22.01.2018. godine do isplate. Stavom trećim izreke, obavezan je tuženi da tužiocima solidarno naknadi troškove postupka u iznosu od 668.438,00 dinara u roku od 15 dana od dana prijema presude.

Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 2414/19 od 05.12.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužilaca i tuženog i potvrđena presuda Višeg suda u Užicu P 45/19 od 03.04.2019. godine u prvom i drugom stavu izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u trećem stavu izreke presude Višeg suda u Užicu P 45/19 od 03.04.2019. godine, tako što je obavezan tuženi da na ime naknade troškova parničnog postupka tužiocima solidarno isplati iznos od 135.185,00 dinara u roku od 15 dana od dana prijema presude.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu revizije su blagovremeno izjavile obe stranke: tužioci zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, a tuženi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.

Odredbom člana 410. stav 2. tačka 5. ZPP-a propisano je da je revizija nedozvoljena ako je izjavljena protiv presude protiv koje po zakonu ne može da se podnese (član 403. stav 1. i 3.), osim iz člana 404. tog zakona. Prema članu 403. stav 3. ZPP-a, revizija nije dozvoljena u imovinskopravnim sporovima ako vrednost predmeta spora pobijanog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe.

Tuženi revizijom pobija drugostepenu presudu u delu kojim je pravnosnažno usvojen tužbeni zahtev. Vrednost predmeta spora u tom pobijanom delu, određena u skladu sa članom 28. stav 1. ZPP-a, iznosi 34.330 evra i niža je od vrednosti koja je članom 403. stav 3. tog zakona propisana kao merodavna za dozvoljenost revizije. Tuženi se u reviziji ne poziva na član 404. ZPP-a, a ni iz njenih navoda ne proizilazi da je izjavljena iz nekog od razloga predviđenih navedenom odredbom.

Iz ovih razloga, na osnovu člana 413. ZPP-a, odlučeno je kao u prvom stavu izreke.

Odlučujući o reviziji tužilaca, na osnovu člana 408. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je našao da njihova revizija nije osnovana.

U sprovedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti. Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz tačke 12. stava 2. navedenog člana, na koju se izričito ukazuje revizijom, nije zakonski razlog za ovaj pravni lek (član 407. stav 1. tačka 2. ZPP-a). Irelevantni su navodi revidenata o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 1. ZPP-a, učinjenoj nepravilnom primenom odredbe člana 194. tog zakona. U konkretnom slučaju, podneta je tužba za osudu na činidbu – naknadu štete, a navedenom odredbom propisano je kada i pod kojim uslovima se može podneti tužba za utvrđenje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužioci su bili u ugovornom odnosu sa fudbalskim klubom „Sloboda“ iz Užica, sa kojim su 02.04.2003. godine zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora u prizemlju zapadne tribine stadiona. Ugovor je zaključen na određeno vreme, u trajanju od deset godina, sa ugovorenom zakupninom u visini od 500 evra mesečno. Aneksom od 21.07.2003. godine ugovorne strane su ugovorile da će zakupni odnos početi da teče od dana kada zakupodavac obezbedi struju u poslovnom prostoru i obavezu zakupca da plaća deo ostvarenog prihoda od igara na sreću koju može organizovati u zakupljenom prostoru. Između ugovornih strana zaključen je i ugovor o zakupu bez datuma, na određeno vreme – od 01.03.2004. godine do 01.03.2016. godine, sa ugovorenom zakupninom od 700 evra mesečno koju će zakupci – tužioci plaćati do 01.03.2014. godine, jer su za preostale dve godine zakupa istu platili unapred, u iznosu od 12.000 evra. Aneksom od 25.05.2009. godine tužioci su obavezani da plate dug zakupodavca u iznosu od 10.600 evra, i ugovoreno da se na taj način zatvara potraživanje zakupodavca na ime zakupnine za celu 2013. godinu, period od 01.01.-01.03.2014. godine i period od 01.04.2016. godine do 31.12.2016. godine. Istim Aneksom period zakupa produžen je do 31.12.2018. godine. Pravosnažnom presudom na osnovu priznanja Višeg suda u Užicu P 1181/2010 od 02.07.2010. godine utvrđena je ništavost odluke Skupštine opštine Titovo Užice od 27.09.1990. godine i ugovora o prenosu prava upravljanja i korišćenja Ov 428/91 od 13.03.1991. godine, i utvrđeno da tuženi Grad Užice ima pravo korišćenja objekta stadiona „24. septembar“ u Užicu, kao nepokretnosti u državnoj svojini i pravo javne svojine na zemljištu na kojem se stadion nalazi. Tuženi je, zaključenjem novog Aneksa ugovora o zakupu sa tužiocima od 14.09.2010. godine, stupio na mesto prethodnog zakupodavca. Tim Aneksom tužioci su se obavezali da o svom trošku oslobode poslovni prostor koji koriste sve dok traju radovi na rekonstrukciji stadiona, u periodu od šest meseci – od 15.09.2010. godine do 15.03.2011. godine, s tim što će tuženi plaćati zakupninu za drugi poslovni prostor koji u tom periodu tužiocu budu koristili, u iznosu od 800 evra mesečno. Aneksom ugovora produženo je vreme trajanja zakupa do 30.06.2019. godine, a tuženi se obavezao da po završetku rekonstrukcije uvede tužioca u posed novoizgrađenog i kompletno opremljenog poslovnog prostora površine 139,60m2 u prizemlju zapadne tribine stadiona i da im, ukoliko ih ne uvede u posed u ugovorenom roku, nadoknadi štetu u visini od 2.000 evra na mesečnom nivou. Tuženi je zakupninu za drugi poslovni prostor platio za period od 15.09.2010. godine do 15.03.2011. godine. Tužiocima su 11.10.2011. godine predati ključevi od poslovnog prostora na stadionu, o čemu je sačinjen zapisnik u kojem su tužioci stavili primedbe na opremljenost poslovnog prostora. Tužioci taj poslovni prostor počinju da koriste u decembru 2015. godine i koriste ga do juna 2016. godine za obavljanje svoje delatnosti. Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 1740/15 od 17.03.2016. godine preinačena je prvostepena presuda i utvrđena ništavost ugovora o zakupu i Aneksa ugovora koje su tužioci zaključivali sa fudbalskim klubom „Sloboda“ iz Užica i tuženim, i naloženo im da se isele iz novoizgrađenog poslovnog prostora i predaju ga tuženom.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su odluku o delimičnom odbijanju tužbenog zahteva doneli pravilnom primenom materijalnog prava.

Odredbom člana 155. Zakona o obligacionim odnosima propisano je da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist). Prema odredbi člana 189. stav 3. navedenog zakona, pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Tužioci u ovom sporu potražuju štetu u ukupnom iznosu od 159.100 evra, u koju su uračunati zakupnina za drugi poslovni prostor u periodu od 16.03.2011. godine do 15.11.2015. godine (ukupno 44.800 evra), naknada ugovorena članom 4. Aneksa ugovora o zakupu od 14.09.2010. godine za isti period (ukupno 112.000 evra) i iznos od 2.300 evra na ime zakupnine za period od 01.07.-01.12.2016. godine, koja je unapred plaćena izmirenjem obaveze zakupodavca prema njegovom poveriocu, u skladu sa Aneksom ugovora o zakupu od 25.05.2009. godine.

Teret dokazivanja činjenica da šteta postoji i njene visine je na oštećenom. Tužioci u ovom slučaju nisu dokazali da je njihova imovina umanjena tako što su, umesto tuženog plaćali zakupninu za poslovni prostor uzet u zakup, do predaje kompletno opremljenog poslovnog prostora u objektu stadiona za koji su imali zaključene ugovore o zakupu sa više aneksa. Obaveza tuženog da u slučaju zadocnjenja sa predajom poslovnog prostora plaća mesečno po 2.000 evra bila bi dobit koju bi tužioci ostvarili da nije utvrđena ništavost ugovora, za sve vreme docnje tuženog u izvršenju obaveze predaje kompletno opremljenog poslovnog prostora. Ova odredba ugovora ima pravnu prirodu ugovorne kazne za čije ostvarenje je potrebno da su tužioci, prilikom predaje poslovnog prostora u objektu stadiona, obavestili tuženog da zadržavaju pravo na ugovornu kaznu. S obzirom da tužioci to nisu učinili, nemaju pravo na naknadu štete u potraživanom iznosu kao izgubljenu dobit.

Iz ovih razloga, po oceni revizijskog suda, nisu osnovani navodi tužilaca o pogrešnoj primeni materijalnog prava. Revizijski navodi o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, nisu cenjeni imajući u vidu odredbu člana 407. stav 2. ZPP-a.

Shodno izloženom, na osnovu člana 414. stav 1. ZPP-a, odlučeno je kao u drugom stavu izreke.

Predsednik veća - sudija
Branislav Bosiljković, s.r.

Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić