
Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev 17111/2023
16.09.2026. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Dobrile Strajina, predsednika veća, Dragane Mirosavljević i Nadežde Vidić, članova veća, u parnici tužilje AA iz ..., čiji je punomoćnik Milanka Tanasković, advokat iz ..., protiv tuženog „Kavim Raška“ a.d. Raška iz Raške, čiji je punomoćnik Rešat Čakara, advokat iz ..., radi naknade štete, odlučujući o revizijama tužilje i tuženog izjavljenim protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 1528/22 od 04.04.2023. godine, u sednici održanoj 16.09.2026. godine, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE se kao neosnovana revizija tužilje izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 1528/22 od 04.04.2023. godine, stava drugog izreke.
ODBACUJE SE, kao nedozvoljena revizija tuženog izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 1528/22 od 04.04.2023. godine.
ODBIJA SE zahtev tuženog za naknadu troškova odgovora na reviziju.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Raškoj P 485/21 od 08.03.2022. godine, stavom prvim izreke, obavezan je tuženi da tužilji na ime naknade nematerijalne štete isplati i to: a) po osnovu pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 90.000,00 dinara; b) po osnovu pretrpljenog straha iznos od 100.000,00 dinara; v) po osnovu pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti iznos od 70.000,00 dinara, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 08.03.2022. godine kao dana presuđenja do isplate. Stavom drugim izreke, obavezan je tuženi da tužilji na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 16.700,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 06.08.2018. godine kao dana podnošenja tužbe do isplate. Stavom trećim izreke, obavezan je tuženi da tužilji na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 220.734,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 1528/22 od 04.04.2023. godine, stavom prvim izreke, odbijena je, kao neosnovana, žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda u stavu I izreke pod a) u odnosu na dosuđenu naknadu nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove u iznosu od 90.000,00 dinara i pod b) za pretrpljen strah u iznosu od 100.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom na ove iznose počev od 08.03.2022. godine kao dana presuđenja do isplate i u stavu II izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u stavu I izreke pod v) – u odnosu na dosuđenu naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti u iznosu od 70.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 08.03.2022. godine i u stavu III izreke, tako što je odbijen, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužilje kojim je tražila da se obaveže tuženi da tužilji na ime naknade nematerijalne štete po osnovu pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti isplati iznos od 70.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 08.03.2022. godine kao dana presuđenja do isplate i obavezan je tuženi da tužilji na ime troškova postupka isplati iznos od 143.234,00 dinara.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, blagovremene revizije su izjavili tužilja i tuženi, i to tužilja zbog pogrešne primene materijalnog prava a tuženi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.
Tuženi je podneo odgovor na reviziju.
Ispitujući pravilnost pobijane presude, primenom odredbe člana 408. Zakona o parničnom postupku – ZPP („Službeni glasnik RS“, br. 72/11...10/23) Vrhovni sud je utvrdio da revizija tužilje izjavljena protiv preinačujućeg dela pobijane presude nije osnovana.
U postupku nije učinjena bitna povrede odredaba parničnog postuka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilja je 13.06.2018. godine putovala autobusom tuženog. Sedela je na sedištu u prvom redu iza vozača i u trenutku naglog kočenja autobusa izletela je sa svog sedišta unapred i udarila levom stranom lica u uređaj za kucanje karata. Tom prilikom, tužilja je zadobila laku telesnu povredu u vidu krvnog podliva ispod sluznice gornje usne sa leve strane i teške telesne povrede u vidu traumatskog izbijanja centralnog i lateralnog sekutića gornje vilice sa leve strane i traumatskog izbijanja prvog i drugog pretkutnjaka u donjoj vilici sa leve strane. Tužilja se javila na pregled istog dana dežurnom lekaru, a 15.06.2018. godine se javila na pregled stomatologu, iz čijeg iskaza je utvrđeno da je izvršio pregled i konstatovao da je tužilja imala podliv na gornjoj usni i da joj četiri zuba imaju iščašenje, odnosno luksaciju, da se klate, da su bolni i osetljivi. Tom prilikom je tužilju uputio da napravi RTG snimak zuba, koji snimak je potvrdio luksaciju sva četiri zuba, zbog čega su morali da se izvade, što je upisano u odgovarajuću knjigu i lični karton tužilje. Tužilja je usled zadobijenih povreda trpela fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju od tri do šest sati, za koje vreme je morala da bude u stanju potpunog mirovanja, kako ne bi više povređivala već rasklaćene zube, potom je trpela bolove srednjeg intenziteta u trajanju od dva dana, odnosno do vađenja zuba, a bolove slabog intenziteta trpela je do potpunog saniranja rane sedam do deset dana. Tužilja je nakon povređivanja trpela sekundarni strah (kao strah od mogućih posledica povređivanja) i to jakog intenziteta u trajanju oko jedan čas, do javljanja lekaru i saopštavanja prirode i težine povrede, zatim dva dana do javljanja stomatologu trpela je sekundarni strah srednjeg intenziteta i nakon toga do kraja lečenja trpela je sekundarni strah slabog intenziteta u trajanju od četiri meseca, koji strah nije ostavio trajne posledice na zdravlje tužilje. Kao posledica straha u vezi sa predmetnim događajem kod tužilje se razvio stresogeni psihijatrijski poremećaj koji se ispoljavao kao napetost, otežana koncentracija, neprijatno vraćanje slika povređivanja, pad svakodnevne efikasnosti, nesanica, koji poremećaj je trajao za vreme lečenja oko četiri meseca i privremeno je umanjio životnu aktivnost tužilje za oko 5%. U funkcionalnom smislu tužilja je teže uzimala hranu u periodu od dva do tri meseca, u kom periodu je rađena proteza, dok je u periodu saniranja usne šupljine, vađenja zuba i zarastanja rana životna aktivnost tužilje bila umanjena oko dve do tri nedelje. U vezi sa lečenjem zuba, tužilja je imala troškove u ukupnom iznosu od 16.700,00 dinara. Utvrđeno je da nema doprinosa tužilje nastanku štete.
Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je utvrdio da postoji osnov odgovornosti tuženog za štetu, shodno članu 170. stav 1. i članu 155. Zakona o obligacionim odnosima, jer je tužilja usled naglog kočenja autobusa sa svog sedišta udarila levom stranom lica u uređaj za kucanje karata i tom prilikom zadobila laku i tešku telesnu povredu. Imajući u vidu vrstu i težinu zadobijenih povreda, intenzitet i dužinu trajanja pretrpljenog straha, pretrpljenih fizičkih bolova i privremeno umanjenje životne aktivnosti od 5%, kao pravičnu novčanu naknadu nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove tužilji je dosuđen iznos od 90.000,00 dinara, za pretrpljeni strah iznos od 100.000,00 dinara i za duševne bolove zbog privremenog umanjenja životne aktivnosti iznos od 70.000,00 dinara. Prvostepeni sud je tužilji dosudio i naknadu materijalne štete koju je pretrpela i koja je u uzročnoj vezi sa štetnim događajem u iznosu od 16.700,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom, shodno članu 195. i 168. Zakona o obligacionim odnosima.
Drugostepeni sud je potvrdio prvostepenu presudu u stavu prvom izreke za dosuđenu naknadu nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove u iznosu od 90.000,00 dinara i pretrpljen strah u iznosu od 100.000,00 dinara, kao i za naknadu materijalne štete u iznosu od 16.700,00 dinara. Suprotno stanovištu prvostepenog suda, drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu u odnosu na naknadu nematerijalne štete za duševne bolove zbog privremenog umanjenja životne aktivnosti, zaključivši da utvrđeno trajanje privremenog umanjenja životne aktivnosti tužilje i procenat tog umanjenja ne opravdavaju dosuđivanje naknade za ovaj vid nematerijalne štete, jer nije utvrđeno da postoje posebne okolnosti koje opravdavaju da se tužilji dosudi novčana naknada za ovaj vid štete, u smislu člana 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.
Odredbom člana 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano je da će za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah, sud će ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu. Prema stavu 2. istog člana, prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
Prema stanovištu Vrhovnog suda, pravilan je zaključak drugostepenog suda da utvrđene okolnosti slučaja ne opravdavaju dosuđenu naknadu za duševne bolove zbog opisanog umanjenja životne aktivnosti tužilje, u skladu članom 200. Zakona o obligacionim odnosima, imajući u vidu činjenice koje su utvrđene o ograničenjima u životnim aktivnostima tužilje. Kod tužilje se, kao posledica straha, razvio stresogeni psihijatrijski poremećaj koji se ispoljavao kao napetost, otežana koncentracija, neprijatno vraćanje slika povređivanja, pad svakodnevne efikasnosti, nesanica, koji poremećaj je trajao za vreme lečenja, oko četiri meseca i privremeno je umanjio životnu aktivnost tužilje za oko 5%. U funkcionalnom smislu tužilja je teže uzimala hranu u periodu od dva do tri meseca, u kom periodu je rađena proteza, dok je u periodu saniranja usne duplje, vađenja zuba i zarastanja rana, životna aktivnost tužilje bila umanjena dve do tri nedelje. Kod utvrđenog, trajanje privremenog umanjenja životne aktivnosti tužilje i procenat tog utvrđenja ne opravdavaju dosuđivanje naknade za ovaj vid štete.
Stoga, po oceni Vrhovnog suda, neosnovani su revizijski navodi tužilje o pogrešnoj primeni materijalnog prava u odnosu na naknadu nematerijalne štete zbog umanjenja životne aktivnosti. Kako se ni ostalim revizijskim navodima ne dovodi u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude u ovom delu, ali ni u delu odluke o troškovima postupka, Vrhovni sud je odbio reviziju tužilje i odlučio kao u stavu prvom izreke primenom člana 414. stav 1. ZPP.
Ispitujući dozvoljenost revizije tuženog u smislu člana 410. stav 2. tačka 5. Zakona o parničnom postupku, Vrhovni sud je našao da revizija nije dozvoljena u odnosu na stav prvi izreke drugostepene odluke.
Tužba u ovoj parnici podneta je 06.08.2018. godine, a vrednost pobijanog dela je 439.017,00 dinara.
Članom 403. stav 3. Zakona o parničnom postupku propisano je da revizija nije dozvoljena u imovinsko pravnim sporovima ako vrednost predmeta spora pobijanog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe.
Kako vrednost predmeta spora pobijane pravnosnažne presude ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe, to revizija tuženog nije dozvoljena na osnovu citirane odredbe člana 403. stav 3. ZPP.
Na osnovu člana 413. ZPP, Vrhovni sud je odlučio kao u stavu drugom izreke.
Vrhovni sud je odbio zahtev tuženog za naknadu troškova za sastav odgovora na reviziju, s obzirom da nisu bili nužni za vođenje ove parnice, u smislu člana 154. stav 1. ZPP, zbog čega je u smislu odredbe člana 165. stav 1. ZPP odlučio kao u stavu trećem izreke.
Predsednik veća – sudija
Dobrila Strajina,s.r.
Za tačnost otpravka
Zamenik upravitelja pisarnice
Milanka Ranković

.jpg)
