Rev 19173/2024 3.5.19

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev 19173/2024
22.04.2026. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branke Dražić, predsednika veća, Marine Milanović i Vesne Mastilović, članova veća, u parnici tužioca Specijalne bolnice za interne bolesti Mladenovac, sa sedištem u Mladenovcu, koju zastupa, Državno pravobranilaštvo, Beograd, protiv tuženog AA iz ..., čiji su punomoćnici Đorđe Jeftović, advokat iz ..., i Nikola Ristović, advokat iz ..., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 1141/22 od 23.05.2024. godine, u sednici održanoj 22.04.2026. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE, kao neosnovana, revizija tuženog izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 1141/22 od 23.05.2024. godine.

ODBIJA SE, kao neosnovan, zahtev tuženog za naknadu troškova revizijskog postupka.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Mladenovcu P1 18/21 od 16.12.2021. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan, tužbeni zahtev da se obaveže tuženi da tužiocu isplati iznos od 428.000,00 dinara na ime troškova subspecijalizacije, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.01.2017. godine pa do isplate. Stavom drugim izreke obavezan je tužilac da tuženom na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 146.625,00 dinara.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 1141/22 od 23.05.2024. godine, stavom prvim izreke, preinačena je prvostepena presuda u delu stava prvog izreke, tako što je obavezan tuženi da tužiocu isplati iznos od 428.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 09.01.2017. godine pa do isplate. Stavom drugim izreke, potvrđena je prvostepena presuda u preostalom delu stava prvog izreke, kojim je odbijen zahtev da se obaveže tuženi da tužiocu isplati zakonsku zateznu kamatu za period od 01.01.2017. godine do 08.01.2017. godine. Stavom trećim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu drugom izreke presude i obavezan tuženi da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 107.220,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti odluke, pa do isplate. Stavom četvrtim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu naknadi troškove drugostepenog postupka u iznosu od 54.720,00 dinara.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu u preinačujućem delu tuženi je blagovremeno izjavio reviziju, pobijajući je zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni sud je ispitao pobijanu presudu u preinačujućem delu odluke u smislu člana 408. u vezi člana 403. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku – ZPP („Službeni glasnik RS“, br. 72/11... 10/23) i utvrdio da revizija tuženog nije osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tuženi je bio u radnom odnosu kod tužioca kao …. . Između parničnih stranaka zaključen je ugovor o subspecijalizaciji 13.03.2013. godine, kojim je tuženi upućen na subspecijalizaciju iz ... u kliničkoj medicini. Članom 4. ugovora, ugovoreno je da radnik preuzima obavezu da po položenom ispitu ostane na radu u bolnici 1,5 puta koliko vremena je trajao subspecijalistički staž i da ukoliko samovoljno prekine subspecijalizaciju ili ne ostane na radu onoliko vremena koliko je ona trajala dužan je da bolnici nadoknadi primljenu zaradu i druge naknade i troškove koji su mu isplaćivani za vreme trajanja staža sa zakonskom kamatom. Subspecijalistički staž je tuženom trajao od 14.11.2012. godine do 02.07.2014. godine, s tim da je dana 16.04.2015. godine, odbranio rad čime je stekao pravo da mu se dodeli diploma o završenoj užoj specijalizaciji, kao i stručni naziv specijalista ... u kliničkoj medicini. Rešenjem o raspoređivanju tuženi je kod tužioca raspoređen na radno mesto specijalista ... u kliničkoj medicini počev od 16.04.2015. godine. Subspecijalizacija trajala je devetnaest i po meseci, znači da je na radu kod tužioca trebao da provede 28 meseci i 15 dana, a tuženi je ostao na radu kod tužioca od 02.07.2014. godine do 22.04.2016. godine, odnosno 22 meseca i 20 dana. Tužilac je za tuženog na ime troškova uže specijalizacije uplatio Medicinskom fakultetu Univerziteta u Beogradu ukupan iznos od 428.000,00 dinara. Rešenjem tužioca o otkazu ugovora o radu od 12.04.2016. godine, tuženom je otkazan ugovor o uređivanju međusobnih prava, obaveza i odgovornosti sa bolnicom od 26.02.2008. godine, iz razloga što je zaposleni otkazao navedeni ugovor i radni odnos je prestao sa danom 22.04.2016. godine.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je je odbio tužbeni zahtev nalazeći da odredba člana 4. stav 2. ugovora o subspecijalizaciji ne obuhvata obavezu tuženog, kao lica koje je prekršilo ugovornu obavezu da ostane na radu u bolnici 1,5 put koliko vremena je trajao subspecijalistički staž, da vrati bolnici troškove koje je imala u vezi njegove uže specijalizacije, jer predmetni troškovi nisu precizno definisani navedenim članom.

Drugostepeni sud je delimično usvojio žalbu tužioca i preinačio prvostepenu presudu u pogledu odluke o obavezi tuženog da tužiocu naknadi troškove specijalizacije. Po oceni tog suda, prvostepeni sud je iz činjenica koje je pravilno utvrdio izveo nepravilan zaključak o nepostojanju obaveze tuženog da tužiocu isplati troškove koje je imao u vezi njegovog usavršavanja, čija visina je pravilno utvrđena u iznosu od 428.000,00 dinara i odlučujući o zahtevu pogrešno je primenio materijalno pravo. Prema stanovištu drugostepenog suda, polazeći od pravilno utvrđenog da je tužilac ispunio svoju ugovornu obavezu za razliku od tuženog, koji je prekršo ugovornu obavezu da ostane na radu u bolnici 1,5 puta koliko vremena je trajao subspecijalistički staž, čime je prouzrokovao štetu tužiocu, to je shodno zakonskim odredbama Zakona o zdravstvenoj zaštiti i Pravilniku o stručnom usavršavanju zdravstvenih radnika i zdravstvenih saradnika, tuženi u obavezi da tužiocu isplati tražena novčana sredstva, sa zakonskom zateznom kamatom.

Po oceni Vrhovnog suda, nisu osnovani revizijski navodi tuženog da je pobijana drugostepena presuda u delu kojim je preinačena presuda prvostepenog suda zasnovana na pogrešnoj primeni materijalnog prava.

Odredbom člana 184. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, stavom 9. propisano je da je zdravstveni radnik, odnosno zdravstveni saradnik dužan da zaključi ugovor sa zdravstvenom ustanovnom, odnosno privatnom praksom o pravima, obavezama i odgovornostima za vreme stručnog usavršavanja u toku specijalizacije, odnosno uže specijalizacije. Stavom 10. propisano je da je zdravstveni radnik, odnosno zdravstveni saradnik dužan da u zdravstvenoj ustanovi iz plana mreže provede u radnom odnosu dvostruko duži period od perioda trajanja specijalizacije, odnosno uže specijalizacije po položenom specijalističkom ispitu.

Odredbom člana 28. stav 1. i 2. Pravilnika o stručnom usavršavanju zdravstvenih radnika i zdravstvenih saradnika tužioca od 27.02.2012. godine, propisano je da je zdravstveni radnik i saradnik po završetku uže specijalizacije i odbranjenog rada dužan da ostane na radu kod tužioca najmanje 1,5 puta vremena koliko je trajala uža specijalizacija, i da je u suprotnom, zaposleni iz stava 1. člana dužan da tužiocu vrati zaradu, naknadu zarade i druga lična primanja i sve troškove koje je ustanova imala u vezi njegove uže specijalizacije.

Na prava, obaveze i odgovornosti zdravstvenih radnika i saradnika primenjuju se opšti propisi o radu, pre svega Zakon o radu, osim u pogledu onih prava, obaveza i odgovornosti koje su Zakonom o zdravstvenoj zaštiti posebno uređene, kada se primenjuju odredbe tog zakona. Specijalizacija, kao oblik stručnog usavršavanja uređena je Zakonom o zdravstvenoj zaštiti i kojim je propisano da se prava, obaveze i odgovornosti u toku specijalizacije regulišu Ugovorom o specijalizaciji između zdravstvene ustanove i specijalizanta. Posledice povrede te obaveze propisane Zakonom o zdravstvenoj zaštiti nisu posebno uređene.

Dakle, shodno navedenom posledice povrede obaveze iz ugovora o specijalizaciji nisu posebno regulisane Zakonom o zdravstvenoj zaštiti, već je propisano da se prava, obaveze i odgovornosti u toku specijalizacije, regulišu ugovorom o specijalizaciji između zdravstvene ustanove i specijalizanta. U tom smislu, zaključenjem Ugovora o subspecijalizaciji od 13.03.2013. godine, tužilac i tuženi su slobodnom voljom uredili svoj ugovorni odnos, i shodno tome su ugovorne strane bile dužne da izvrše preuzete ugovorne obaveze. Odredbom člana 4. ugovora o subspecijalizaciji stav 1. tačka 3. ugovorena je obaveza tuženog da po položenom ispitu ostane na radu u bolnici 1,5 puta koliko vremena je trajao subspecijalistički staž, a stavom 2. istog člana da ukoliko samovoljno prekine subspecijalizaciju ili ne ostane na radu onoliko vremena koliko je ona trajala, da bolnici nadoknadi primljenu zaradu i druge naknade i troškove koji su mu isplaćivani za vreme trajanja staža sa zakonskom kamatom.

Tužilac je prihvatio da tuženom plaća troškove subspecijalizacije, a tuženi je svojevoljno prihvatio da za uzvrat ostane da radi kod tužioca u vremenu od 1.5 puta vremena trajanja uže subspecijalizacije, kako bi se tim radom kod tužioca ostvarilo načelo jednake vrednosti uzajamnih davanja (član 15. Zakona o obligacionim odnosima).

U konkretnom slučaju utvrđeno je da je tužilac sa svoje strane ispunio svoju ugovornu obavezu za razliku od tuženog koji je samovoljno otkazao ugovor o radu pre isteka perioda od 1.5 puta, koliko je trajao subspecijalistički staž, na koji način se oglušio o svoju ugovornu obavezu. Imajući u vidu da je tuženi posle specijalizacije radio kod tužioca kraće vreme od vremena na koje se obavezao ugovorom o subspecijalizaciji, drugostepeni sud je pravilno zaključio da je otkazivanjem ugovora o radu od strane tuženog nastupila posledica iz člana 4. stav 2. Ugovora o subspecijalizaciji.

Suprotno navodima revizije, kako tuženi svoju ugovornu obavezu nije ispunio, već je podneo zahtev za prestanak radnog odnosa kod tužioca i radni odnos mu je po tom osnovu i prestao, dužan je da tužiocu vrati isplaćena novčana sredstva po osnovu troškova uže subspecijalizacije, koja je tužilac uplatio za tuženog Medicinskom fakultetu u Beogradu, u ukupnom iznosu od 428.000,00 dinara, koji predstavljaju stvarne troškove koje je tužilac imao povodom uže subspecijalizacije tuženog, sa pripadajućom kamatom u skladu sa članom 277. Zakona o obligacionim odnosima. Neosnovano se navodima revizije osporava visina dosuđene štete, ukazivanjem da bi iznos potraživanja trebalo vezati za srazmerni period vremena koliko tuženi nije radio kod tužioca, kod činjenice da se stavom 2. člana 4. ugovora o subspecijalizaciji obavezao, da u situaciji da ukoliko samovoljno prekine subspecijalizaciju ili ne ostane na radu onoliko vremena koliko je ona trajala, bolnici nadoknadi primljenu zaradu i druge naknade i troškove koji su mu isplaćivani za vreme trajanja staža sa zakonskom kamatom, bez srazmernog umanjenja shodno vremenu provedenom na radu.

Iz navedenih razloga odlučeno je kao u stavu prvom izreke, na osnovu člana 414. stav 1. ZPP.

Revizija tuženog je odbijena kao neosnovana, stoga je odbijen i zahtev za naknadu troškova revizijskog postupka, pa je na osnovu člana 153. i 154. ZPP, doneta odluka kao u stavu drugom izreke.

Predsednik veća – sudija

Branka Dražić,s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković