Rev 2163/2022 3.1.2.2.11

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev 2163/2022
27.02.2025. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branislava Bosiljkovića, predsednika veća, Dragane Boljević i Jasmine Simović, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., koga zastupa Vladimir Šumkarac advokat iz ..., protiv tuženih BB iz ..., koju zastupa Branislav Vukosavljević advokat iz ... i VV iz ..., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2876/21 od 15.10.2021. godine, na sednici održanoj 27.02.2025. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2876/21 od 15.10.2021. godine.

ODBIJA SE zahtev tužioca za naknadu troškova po reviziji.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Višeg suda u Beogradu P 2060/20 od 11.03.2021. godine usvojen je tužbeni zahtev i utvrđeno da je ništav ugovor tuženih o poklonu OPU: 2530/2017 overen 27.09.2017. godine kod javnog beležnika Marijane Sekulić iz ..., (stav prvi izreke), i tužene obavezane da na ime troškova parničnog postupka solidarno isplate tužiocu 440.800,00 dinara (stav drugi izreke).

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2876/21 od 15.10.2021. godine preinačena je označena prvostepena presuda tako što je odbijen tužbeni zahtev tužioca za utvrđenje ništavosti označenog ugovora (stav prvi izreke) i rešenje o troškovima postupka iz stava drugog izreke prvostepene presude i obavezan tužilac da tuženoj BB naknadi troškove postupka od 156.000,00 dinara (stav drugi izreke).

Protiv označene pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredaba člana 408. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 72/11, 49/13-US, 74/13-US, 55/14, 87/18, 18/20, 10/23; u daljem tekstu: ZPP) Vrhovni sud je ocenio da je revizija osnovana.

U sprovedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti. Revizijom se neosnovano ukazuje na postojanje drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 1. ZPP, koje nisu konkretno ni obrazložene. Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 12. ZPP ne predstavlja razlog zbog kojeg bi se revizija mogla izjaviti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, 27.09.2017. godine je tužena BB poklonila svojoj kćerki, tuženoj VV, trosoban stan broj .., površine 79 m2, u stambenoj zgradi u ..., izgrađenoj na k.p. .. k.o. Palilula, zadržavši za sebe pravo doživotnog plodouživanja. Zaključeni ugovor je istog dana potvrdio i overio javni beležnik Marijana Sekulić pod brojem OPU: 2530/2017.

Sedam godina ranije, u vezi sa istim stanom, između tužioca i tužene BB je 14.10.2010. godine zaključen i sudski overen predugovor o kupoprodaji kojim su utvrđeni uslovi pod kojima će se vršiti kupoprodaja stana, tako što je konstatovano da će kupac (tužilac) predmetni stan kupiti po ceni od 102.700 evra u dinarskoj protivvrednosti, da prodavac (tužena BB) svojim potpisom potvrđuje da je u momentu zaključenja predugovora, na ime dela kupoprodajne cene stana, primila 77.000 evra u dinarskoj protivvrednosti, da se obavezuje da će stan uknjižiti najkasnije do 15.01.2011. godine da bi kupac imao dovoljno vremena da aplicira kod banke za kredit od koga će isplatiti preostali deo cene od 25.700 evra u dinarskoj protivvrednosti najkasnije do 15.02.2011. godine, te da će kupac ući u posed kupljene nepokretnosti, ispražnjene od lica i stvari, kada isplati kupoprodajnu cenu u celosti o čemu će biti sačinjen kupoprodajni ugovor (bez označavanja roka za zaključenje ugovora). Iste ugovorne strane zaključile su 09.06.2011. godine neovereni aneks predugovora o kupoprodaji, u kome je navedeno da je kupac isplatio prodavcu još 7.500 evra, ukupno 84.500 evra.

Tužena BB podnela je 20.06.2011. godine tužbu protiv tužioca u ovom sporu zahtevajući utvrđenje ništavosti označenog predugovora i njegovog aneksa. Pravnosnažnom presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 13293/11 od 12.05.2016. godine (delimično potvrđenom, delimično preinačenom presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 7697/16 od 27.04.2017. godine) tužbeni zahtev za utvrđenje ništavosti predugovora je odbijen, a za utvrđenje ništavosti aneksa tog predugovora usvojen. U istom prvostepenom predmetu ovde tužilac je podneo protivtužbu radi utvrđenja svog prava svojine na predmetnom stanu i naknade štete, postavivši i eventualni zahtev za raskid predugovora i vraćanje iznosa datog na ime kupoprodajne cene. Po toj protivtužbi je razdvojeno postupanje, formiran nov predmet koji je dostavljen Višem sudu u Beogradu i zaveden pod brojem P 69/13, s tim što je taj postupak prekinut 13.05.2013. godine do pravnosnažnog okončanja postupka u predmetu Prvog osnovnog suda u Beogradu P 13293/11.

Prvostepeni sud je poklonio veru iskazu tužioca koji je, između ostalog, naveo da je predmetni stan prodavao sin tužene BB, koga je upoznao preko zajedničkih prijatelja, a nije poverovao iskazima tuženih da tužena BB nije primila nikakav novac od tužioca, već da je njen sin pozajmio 55.000 evra od tužioca, da je ona označeni predugovor predstavljao garanciju da će njen sin vratiti tužiocu pozajmljeni novac, da je ona, nakon što je od nje traženo sredinom juna 2011. godine da se iseli iz stana, o svemu obavestila ćerku i podnela tužbu protiv ovde tužioca, od kada njen sin više nije dolazio iz Švedske niti joj se javljao, te da je stan želela da pokloni ćerki, koja u tom stanu stanuje od rođenja neprekidno najpre sa roditeljima (otac je preminuo 2011), a danas sa majkom i svojom ćerkom.

Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaključio da je poklonom označenog stana kćerki tužena BB išla za tim da onemogući tužioca da zaključi glavni ugovor, tojest da izbegne svoju obavezu iz označenog predugovora, te da osporenom ugovoru o poklonu nedostaje osnov (namera darovanja), zbog čega je primenom člana 51. do 53. Zakona o obligacionim odnosima i pravnog pravila iz paragrafa 561. Srpskog građanskog zakonika, usvojio tužbeni zahtev. Drugostepeni sud je pošao od toga da je predugovor od 2010. godine, saglasno odredbama člana 45. st. 1. i 5. Zakona o obligacionim odnosima, takav ugovor kojim se preuzima obaveza da se docnije zaključi drugi, glavni ugovor, što se može zahtevati u roku od šest meseci od isteka roka predviđenog za njegovo zaključenje, a ako taj rok nije predviđen onda od dana kada je prema prirodi posla i okolnostima ugovor trebalo da bude zaključen. Budući da tužilac od tužene BB nije zahtevao zaključenje glavnog ugovora u periodu dugom sedam godina, te da je očigledno protekao zakonski rok od šest meseci od dana kada je prema prirodi posla i okolnostima ugovor o kupoprodaji trebalo da bude zaključen, predugovor je prestao da proizvodi pravno dejstvo, te nije postojala nikakva prepreka za zaključenje osporenog ugovora o poklonu, a time ni namera da se tužilac osujeti i onemogući u ostvarivanju njegovih prava i potraživanja iz navedenog predugovora. S druge strane, imajući u vidu da su ugovorne strane iz ugovora o poklonu majka i kćerka, da je majka poklonila ćerki stan u kome ona živi od rođenja sa majkom (i ocem do njegove smrti), sada i sa svojim detetom, da je ćerka sve vreme bila uz majku tokom očeve bolesti i nakon njegove smrti i sa njom prolazila kroz sve nedaće i probleme, drugostepeni sud je zaključio da je očigledno da je tužena poklonodavac želela da izrazi svoju zahvalnost prema tuženoj poklonoprimcu poklonom predmetnog stana i da je stoga poklonodavčeva namera darivanja neosporna. Osim toga, suprotno svojoj obavezi iz člana 231. ZPP, tužilac nije dokazao da su u konkretnom slučaju nedozvoljene pobude bile odlučujuće za zaključenje predmetnog ugovora o poklonu niti da je taj ugovor protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, odnosno da je ništav u smislu odredbe člana 103. u vezi s čl. 52. i 53. Zakona o obligacionim odnosima, zbog čega je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu i tužbeni zahtev za utvrđenje ništavosti osporenog ugovora o poklonu odbio.

Pravilan je zaključak drugostepenog suda.

Na pravilnost drugostepene presude ne utiče navod revidenta da on nije mogao da traži zaključenje glavnog ugovora za vreme trajanja sudskog spora o punovažnosti predugovora. Kako predugovorom od 14.10.2010. godine nije bio predviđen rok za zaključenje glavnog ugovora, tužilac je bio ovlašćen odredbama člana 45. st. 4. i 5. Zakona o obligacionim odnosima – ZOO da se obrati sudu zahtevom da naloži drugoj strani koja odbija da pristupi zaključenju glavnog ugovora da to uradi u roku koji će joj sud odrediti, i to u roku od šest meseci od dana kad je prema prirodi posla i okolnostima ugovor trebalo da bude zaključen, odnosno od 25.02.2011. godine, jer su ugovornice iz označenog predugovora za taj dan vezale isplatu kupoprodajne cene u celosti za predaju stana kupcu u državinu.

Pozivanje revidenta na to da bi rok od šest meseci trebalo da se računa od dana pravnosnažnosti presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P 13293/11 od 12.05.2016. godine i odbijanja tužbenog zahteva tužene BB za utvrđenje ništavosti označenog predugovora takođe nije osnovano, jer presuda proizvodi pravno dejstvo, saglasno odredbama člana 345. ZPP, od donošenja i u roku koji je njome određen, a ne od pravnosnažnosti. Uostalom, tužilac nije zahtevao zaključenje glavnog ugovora, ne samo u roku od šest meseci od pravnosnažnosti označene presude (27.04.2017. godine), već ni do podnošenja tužbe u ovom sporu (30.07.2018. godine), a ni do njegovog okončanja, iako ga u tome, da je zaista imao nameru da zaključi glavni ugovor, ništa nije sprečavalo. Štaviše, tužilac je još 25.11.2011. godine podneo protivtužbu u predmetu P 13293/11 Prvog osnovnog suda u Beogradu radi utvrđenje svog prava svojine (po osnovu predugovora), predaje označenog stana u državinu i naknade štete od 4.000 evra mesečno od podnošenja protivtužbe, stavivši i eventualni protivtužbeni zahtev za raskid predugovora i obavezivanje tužene na isplatu iznosa od 77.000 i 7.500 evra sa kamatom (službena beleška u spisima od 27.01.2020. godine), iz čega nesumnjivo sledi da tužilac ni nije imao nameru da zahteva zaključenje glavnog ugovora.

Nisu od značaja ni navodi revidenta da tužene nisu predočile javnom beležniku sve relevantne okolnosti (odnosno postojanje predugovora) jer takva njihova obaveza, kao ni obaveza zaključenja glavnog ugovora, s obzirom na izložene okolnosti i višegodišnji protek vremena između zaključenja predugovora 14.10.2010. godine i ugovora o poklonu 27.09.2017. godine, ni nije postojala. Ukazivanje tužioca na nedozvoljenu pobudu prilikom zaključenja osporenog ugovora o poklonu pravilno je ocenio drugostepeni sud kao neosnovano i za svoju odluku dao iscrpne i logične razloge koje Vrhovni sud u svemu prihvata, pa nema potrebe da ih ponavlja.

S obzirom na izloženo, Vrhovni sud je reviziju odbio kao neosnovanu i odlučio kao u prvom stavu izreke ove presude, primenom člana 414. ZPP.

Odluka o troškovima postupka po reviziji iz stava drugog izreke ove presude doneta je na osnovu člana 165. stav 1. u vezi s članom 153. stav 1. ZPP, imajući u vidu da tužilac nije uspeo u postupku po reviziji, pa mu naknada troškova ne pripada.

Predsednik veća - sudija

Branislav Bosiljković s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković