
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 2284/2020
25.11.2020. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Zvezdane Lutovac, predsednika veća, Jelene Borovac i Dragane Marinković, članova veća, u parnici tužioca Privrednog društva „Enjub“ DOO Beograd, čiji je zastupnik Dragan Ivković, advokat iz ..., protiv tuženog AA iz ..., čiji je punomoćnik Dragan Savić, advokat iz ..., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 6809/17 od 12.12.2019. godine, u sednici održanoj 25.11.2020. godine, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 6809/17 od 12.12.2019. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6809/17 od 12.12.2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena je presuda Višeg suda u Beogradu P 1427/16 od 10.03.2017. godine, a odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka. Ovom prvostepenom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da sud obaveže tuženog da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 8.216.000,00 dinara sa pojedinačno označenim mesečnim iznosima i zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog od njih, pa do konačne isplate. Tužilac je obavezan da tuženom na ime troškova postupka isplati 595.500,00 dinara.
Protiv navedene pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilac je izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.
Ispitujući pravilnost pobijane presude u smislu člana 408. ZPP („Službeni glasnik RS“, br. 72/11, 55/14) koji se u ovom parničnom postupku primenjuje na osnovu člana 506. stav 2. istog zakona, Vrhovni kasacioni sud je našao da izjavljena revizija nije osnovana.
Donošenjem pobijane presude nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a navodi revizije ne sadrže činjenice iz kojih bi se moglo utvrditi koju bitnu povredu je drugostepeni sud učinio donošenjem pobijane presude.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, u periodu od marta meseca 2001. godine pa zaključno sa 01. decembrom 2006. godine generalni direktor i vršilac dužnosti direktora Privrednog društva „Enjub“ – ovde tužioca, bio je BB, a za sve to vreme pomoćnik direktora bio je ovde tuženi AA. BB kao generalni direktor privrednog društva „Enjub“ odlukom br. .. od 11. februara 2005. godine izdao je pismeno ovlašćenje tuženom kao svom pomoćniku koje je bilo generalno, da ga može zastupati i zamenjivati generalnog direktora u pravnom prometu u oblasti registrovane delatnosti preduzeća, pa između ostalog i u zaključivanju ugovora. Tužilac je u vremenskom periodu počev od 1998. godine, kao davalac donacija, zaključio više ugovora o donatorstvu sa crkvenom opštinom Ub kao primaocem donacije, pa je ova crkvena opština tužiocu darivala kalendare, beležnike i rokovnike koje je štampala sa logom tužioca, dok je ovo privredno društvo umesto novca davalo crkvenoj opštini Ub građevinski materijal za gradnju nove crkve u Ubu. Dana 23.12.2005. godine zaključen je ugovor o donatorstvu između tužioca kao davaoca donacije sa jedne strane i crkvene opštine Ub, Arhijerijskog namesništva Tamnavskog Ub, kao primaoca donacije, po osnovu kog ugovora se donator obavezao da finansijski pomogne aktivnosti primaoca donacije u novčanom iznosu od 10.000.000,00 dinara, dok se primalac donacija obavezao da dobijena sredstva namenski iskoristi za nabavku materijala i usluga. Ugovor je potpisalo lice iz crkvene opštine Ub kao jedna ugovorna strana, a ispred tužioca ga je potpisao tuženi, s tim što ugovor nije bio zaveden u poslovne knjige tužioca. Tužilac je na osnovu ovog zaključenog ugovora o donaciji (sukcesivno) izvršio isporuku građevinskog materijala navedenoj crkvenoj opštini u vrednosti donacije, a Upravni odbor i direktor tužioca su prihvatili navedeni ugovor o kojem su bili informisani na sednicama Upravnog odbora. Tužilac ni na koji način nije sporio punovažnost ugovora o donaciji.
Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je našao da je tuženi sporni ugovor o donaciji zaključio u granicama datih ovlašćenja u skladu sa članovima 6. i 7. u vezi člana 48. Statuta tužioca, te u smislu člana 84. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO). Članom 6. Statuta tužioca od 08.11.1999. godine, propisano je da društvo zastupa direktor u poslovima koji su upisani kao predmet poslovanja društva, a članom 7. da direktor, u okviru svojih ovlašćenja, može drugom licu dati pismeno punomoćje za zaključenje određenih vrsta ugovora i preduzimanje određenih pravnih radnji. Članom 48. istog propisan je delokrug direktorovih ovlašćenja. Ocenom izvedenih dokaza, po stanovištu prvostepenog suda, proizlazi da je direktor tužioca odlukom od 11.02.2005. godine na tuženog preneo ovlašćenja za zaključenje ugovora, pa i za zaključenje ugovora o donatorstvu, kojom prilikom je postupao kao zastupnik tužioca u granicama datih ovlašćenja. Takođe je smatrao da u postupanju tuženog kao zaposlenog kod tužioca nema protivpravnosti, pa time ni odgovornosti za štetu na osnovu člana 163. Zakona o radu, budući da tužilac nije dokazao ni nameru ni krajnju nepažnju tuženog u preduzimanju radnji zaključenja ovog ugovora.
Drugostepeni sud je prihvatio izloženu pravnu argumentaciju prvostepenog suda, nalazeći dodatno da je pismeno ovlašćenje od 11.02.2005. godine bilo generalno, tumačeći ga na način da je tuženi mogao zastupati tužioca, odnosno zamenjivati generalnog direktora ne samo u pravnom prometu u oblasti registrovane delatnosti preduzeća, već i u zaključivanju ugovora, pa tako i ugovora o donacijama. Takođe je cenio činjenicu što ugovor o donaciji koji je sadržao potpise ugovarača nije bio zaveden u poslovne knjige tužioca, pravilno zaključivši da je to predstavljalo administrativni propust nadležne službe tužioca jer takva radnja (zavođenja u poslovne knjige) nije bila u opisu poslova koje je tuženi obavljao.
Zauzeo je stanovište da u konkretnom slučaju nema prekoračenja ovlašćenja obzirom da je direktor tužioca pismenim ovlašćenjem – odlukom preneo na tuženog ovlašćenje da (pored ostalog) zaključi ugovore u skladu sa članovima 6. i 7. Statuta tužioca u vezi člana 48. istog, a na osnovu člana 84. ZOO, te da je u situaciji kada je tuženi u celosti postupio u skladu sa odlukom direktora tužioca, a uz znanje i saglasnost Upravnog odbora tužioca, da onda nema osnova za zaključak o navodnom prekoračenju ovlašćenja. Posebno u situaciji kada tužilac ni na koji način nije osporio punovažnost navedenog ugovora o donatorstvu, na koji način ga je faktički prihvatio, odnosno potvrdio postojanje stvarne volje za zaključenje ovog ugovora.
Iako tužilac osnovano u reviziji ističe da zaključenje ugovora o donaciji ne predstavlja posao iz registrovane delatnosti ovog privrednog društva, time se ne dovodi u sumnju pravilnost primenjenog materijalnog prava, u konkretnom slučaju kada u osnivačkom aktu odnosno Statutu tužioca nije bilo izričitog pismenog ograničenja u pogledu obima ovlašćenja za zastupanje datog tuženom kao tadašnjem pomoćniku generalnog direktora u vezi zaključivanja ugovora.
Nisu osnovani revidentovi navodi da je tuženi zaključenjem navedenog ugovora o donatorstvu prekoračio ograničenja ovlašćenja iz člana 25. stavovi 1. i 2. Zakona o privrednim društvima („Službeni glasnik RS“ br. 125/04) važećeg u vreme njegovog zaključenja, s obzirom na to da ni jednim osnivačkim aktom tužioca nije bilo izričito ograničenje i to pismeno, u pogledu obima ovlašćenja za zastupanje datog tuženom na način propisan članom 84. stav 2. ZOO. Zato i po nalaženju ovog suda, nema odgovornosti tuženog kao tadašnjeg ovlašćenog zastupnika za štetu koja je prouzrokovana privrednom društvu. Pored toga, kao što je drugostepeni sud pravilno zaključio, tužioci nisu osporavali punovažnost navedenog ugovora o donaciji (jer nisu vodili postupak za raskid ili poništaj ovog ugovora), na koji način su svakako prihvatili ovaj ugovor i njegove pravne posledice, a na šta ukazuju i razlozi pravne sigurnosti.
Pravilno je doneta i odluka o troškovima postupka na osnovu člana 153. stav 1. i člana 154. stav 2. ZPP.
Iz izloženih razloga Vrhovni kasacioni sud je na osnovu člana 414. stav 1. ZPP odlučio kao u izreci presude.
Predsednik veća – sudija
Zvezdana Lutovac,s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić