
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 2683/2020
18.11.2020. godina
Beograd
Vrhovni kasacioni sud u veću sastavljenom od sudija: Zvezdane Lutovac, predsednika veća, Jelene Borovac i Dragane Marinković, članova veća, u parnici tužioca „Lideks“ DOO iz Vladičinog Hana, čiji je punomoćnik Ljiljana Živković, advokat iz ..., protiv tuženog AA iz ..., čiji je punomoćnik Bojan Bončić, advokat iz ..., radi sticanja bez osnova, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 4478/2019 od 18.02.2020. godine, u sednici održanoj 18.11.2020. godine, doneo je
R E Š E NJ E
UKIDAJU SE presuda Apelacionog suda u Nišu Gž 4478/2019 od 18.02.2020. godine i presuda Višeg suda u Nišu P 2826/2018 od 18.06.2019. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 4478/2019 od 18.02.2020. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena je presuda Višeg suda u Nišu P br.2826/2018 od 18.06.2009. godine, a odbijen je zahtev tuženog za naknadu troškova drugostepenog postupka. Tom prvostepenom presudom, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da sud obaveže tuženog da mu isplati iznos od 6.900.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.03.2010. godine do konačne isplate, kao i zahtev da mu naknadi troškove parničnog postupka. Stavom drugim izreke, tužilac je obavezan da tuženom na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 496.150,00 dinara.
Protiv navedene pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilac je blagovremeno izjavio reviziju, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.
Ispitujući pravilnost pobijane presude na osnovu člana 408. ZPP („Službeni glasnik RS“, br.72/11, 55/14), Vrhovni kasacioni sud je našao da je revizija tužioca dozvoljena na osnovu člana 403. stav 3. ZPP i da je osnovana zbog pogrešno primenjenog materijalnog prava, usled čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Pored toga, osnovano se u reviziji ukazuje da je drugostepeni sud učinio bitnu povredu iz člana 374. stav 1. u vezi člana 8. ZPP jer je drugačije utvrdio relevantno činjenično stanje od onog u prvostepenoj presudi, a bez otvaranja glavne rasprave, što je bilo od uticaja na pravilnost pobijane presude.
Donošenjem pobijane presude nije učinjena bitna povreda iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je putem naloga za prenos 10.03.2010. godine preneo na račun tuženog iznos od 6.900.000,00 dinara. Pre ove novčane transakcije parnične stranke nisu bile u poslovnim odnosima, ali je tuženi bio u poslovnom odnosu sa BB, bratom tadašnje zakonske zastupnice i osnivača tužioca sada pok. VV. Sadašnji zakonski zastupnik tužioca je GG, njen suprug i zakonski naslednik koji je povodom ovog istog duga, kao fizičko lice vodio parnični postupak u svojstvu tužioca, koji je pravnosnažno okončan odbijanjem njegovog tužbenog zahteva zbog nedostatka aktivne legitimacije presudom Višeg suda u Nišu P 21/15 od 02.10.2015. godine koja je potvrđena presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2391/15 od 18.02.2016. godine. Na osnovu nalaza i mišljenja sudskog veštaka ekonomsko-finansijske struke, utvrđeno je da je tužilac kao osnov uplate navedenog iznosa tuženom (izvršene putem naloga za prenos) prema svojoj dokumentaciji knjižio kao izmirenje finansijske obaveze, odnosno kao povraćaj ostalih obaveza iz poslovanja, te da je ova novčana isplata u knjigovodstvenoj evidenciji tužioca evidentirana kao gašenje obaveze, pri čemu se na osnovu poslovne dokumentacije tužioca ne može utvrditi pravni osnov ove obaveze, a ne postoje pismena o poslovnom odnosu tužioca i tuženog. U pogledu ove transakcije upisana je oznaka iz šifrarnika plaćanja (282) koja znači povraćaj pozajmice za likvidnost osnivaču. Iz iskaza istog sudskog veštaka utvrđeno je da je navedena transakcija kod tužioca proknjižena kao povraćaj ostalih obaveza iz poslovanja, što znači da nije opredeljeno da li se radi o pozajmici osnivača ili nekoj drugoj pozajmici. Povraćaj osnivaču bi značio da se radi o novcu koji je osnivač ranije uplatio. Ocenom iskaza saslušanih svedoka: zakonskog zastupnika tužioca GG i BB, pored ostalog je utvrđeno da je sada pok. VV, kao tadašnji zakonski zastupnik tužioca dala nalog za prenos navedenog novčanog iznosa na račun tuženog, kao pozajmicu njemu, ali od sredstava tužioca i na molbu svog brata – svedoka BB.
Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je zaključio da tužilac na kojem je taj teret dokazivanja, nije dokazao u smislu člana 231. stav 2. ZPP, da je predmetni novčani iznos stečen bez pravnog osnova i da je došlo do umanjenja njegove imovine, da bi bilo osnova za traženi povraćaj novca na osnovu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO).
Drugostepeni sud je prihvatio pravnu argumentaciju prvostepenog suda, uz dodatnu: da na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da novčani iznos od 6.900.000,00 dinara nije uplaćen tuženom bez osnova ili na osnovu nekog posla koji se nije ostvario ili je kasnije otpao, već da je isti dat kao povraćaj pozajmice pok. VV kao osnivaču tužioca, koja je prethodno dala zajam ovom privrednom društvu. Te da činjenica da je novac direktno uplaćen sa računa tužioca na račun tuženog ne utiče na pravnu prirodu izvršene uplate jer je takva transakcija izvršena po nalogu osnivača kao fizičkog lica. Dodatni argument istog suda je zauzeto stanovište da je u konkretnom slučaju ustvari zaključen ugovor o asignaciji iz člana 1020. ZOO jer je sada pok. VV kao uputilac i poverilac tužioca ovlastila istog kao upućenika i svog dužnika da za njen račun izvrši isplatu tuženom kao primaocu uputa, na koji način je zatvorena obaveza tužioca prema pok. VV kao osnivaču, po osnovu zajma koji je ona prethodno dala ovom privrednom društvu.
Izloženo pravno stanovište nižestepenih sudova se ne može prihvatiti zbog pogrešne primene pravila o teretu dokazivanja, a u konkretnoj situaciji kada je utvrđeno da su sredstva tužioca bila uplaćena na račun tuženog (putem naloga za prenos) čime je došlo do očiglednog umanjenja imovine tužioca u korist imovine tuženog kao međuzavisne pojave. Tužilac je tvrdio da je to učinjeno po osnovu zajma, što je potvrđeno iskazima saslušanih svedoka, pa se ne može prihvatiti stanovište da tužilac nije dokazao postojanje pravnog osnova uplate. Zato je i na tuženom bio teret da u smislu člana 231. stav 3. i člana 228. ZPP, dokaže postojanje pravnog osnova za izvršenu uplatu novca, kako bi sud mogao da proceni da li je reč o institutu sticanja bez pravnog osnova iz člana 210. ZOO i da li je taj osnov pravno valjan. Naime, osnovano se u reviziji tužioca ukazuje da način knjiženja ne može izmeniti činjenicu da su navedena novčana sredstva preneta tuženom i da nisu vraćena jer način knjiženja i evidentiranja u smislu odredbi Zakona o računovodstvu, ima značaja sa aspekta eventualne prekršajne i druge odgovornosti, ali ne može biti jedini osnov za ocenu ispunjenosti uslova u smislu člana 210. ZOO.
Pored toga, činjenični zaključak drugostepenog suda da je predmetni novčani iznos dat kao povraćaj pozajmice pok. VV kao osnivaču tužioca, koja je prethodno dala zajam ovom privrednom društvu, razlikuje se od činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenoj presudi, a ne može se opravdati oznakom iz šifrarnika plaćanja, iz napred izloženih razloga.
Osim toga, pogrešno je stanovište drugostepenog suda da bi u konkretnom slučaju bilo uslova za primenu ugovora o asignaciji iz člana 1020. ZOO jer iako odredbe ZOO, ne propisuju decidirano formu ovog ugovora, asignacija se po pravilu vrši na osnovu izjave volje u pismenoj formi, kojom uputilac (asignant) ovlašćuje drugo lice (asignata) da za njegov račun izvrši nešto određeno trećem licu primaocu uputa (asignataru) a ovog ovlašćuje da to izvršenje primi u svoje ime, koja je u ovom slučaju izostala. Takođe, iz citirane zakonske odredbe proizlazi da u asignaciji učestvuju tri lica, a drugostepeni sud je poistovetio – sjedinio položaj uputioca i upućenika, zbog čega je neprihvatljivo stanovište drugostepenog suda o postojanju ovog ugovora u konkretnom slučaju.
Zato će prvostepeni sud u ponovnom postupku utvrditi po kom pravnom osnovu je tužilac uplatio sredstva tuženom, pravilnom ocenom pravila o teretu dokazivanja iz članova 228. i 231. ZPP, da bi potom ocenio da li su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi iz člana 210. ZOO.
Kako odluka o troškovima spora zavisi od ishoda odluke o glavnoj stvari, to je i ona ukinuta.
Iz izloženih razloga, Vrhovni kasacioni sud je odlučio kao u izreci odluke na osnovu članova 415. stav 1. i 416. stav 2. ZPP.
Predsednik veća – sudija
Zvezdana Lutovac,s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić