Apelacioni sud u Kragujevcu je presudom Gž 1525/23 od 12.07.2023. godine, preinačio presudu Osnovnog suda u Petrovcu na Mlavi P 695/22 od 04.01.2023. godine u stavu prvom izreke, delu stava drugog izreke kojim je usvojen tužbeni zahtev i u stavu trećem izreke tako što je pod tačkom 1. odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je tužilac po osnovu održaja stekao pravo stvarne službenosti da za potrebe svoje kat. parcele .../... KO ..., kao povlasnog dobra, koristi kanal za oticanje vode (odvođenje kišnice) postojeći na južnom delu kat. parcele .../... KO ..., vlasništvo tuženog VV, kao poslužnog dobra i da vrši određene radnje na navedenom južnom delu kat. parcele .../... KO ..., a koje se sastoje u korišćenju, održavanju i čišćenju kanala za oticanje vode (odvođenje kišnice) prosečne širine 0,5 m i dubine od 30 cm, u merama i granicama bliže označenim u tom stavu izreke, a koji kanal za oticanje vode dalje vodi u kanal za oticanje vode postojeći na kat. parceli .../... KO ... vlasništvo tužioca, kao povlasnog dobra, prosečne širine 0,4 m, u merama i granicama bliže označenim u tom stavu izreke, što je tuženi VV dužan priznati i tužiocu dozvoliti da ubuduće može nesmetano vršiti navedeno pravo stvarne službenosti; pod tačkom 2. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je traženo da se utvrdi da su tuženi uznemiravali tužioca u vršenju navedenog prava stvarne službenosti na taj način što je tuženi BB 10.04.2018. godine, prilikom oranja kat. parcele .../... KO ... preorao i zatrpao navedeni kanal za oticanje vode na navedenoj parceli, da bi zatim tužiocu, kada je ponovo pokušao da otkopa navedeni kanal i dovede ga u prvobitno stanje, obojica tuženih verbalnim putem zabranili da to učini, te su obavezani tuženi da ubuduće, na takav ili slučan način, ne uznemiravaju tužioca u vršenju navedenog prava stvarne službenosti na način i pod uslovima kako je to ranije činio, uz pretnju izricanja novčane kazne za svaki ponovljeni čin smetanja, te da izvedu zemljane radove na taj način što će ponovo iskopati i očistiti napred opisani kanal u merama i granicama kako je to navedeno u stavu prvom izreke, te ako tuženi navedeno ne učine u ostavljenom roku obavezuje se tužilac da to učini sam ili preko trećih lica, sve o trošku tuženih i sve pod pretnjom prinudnog izvršenja, a odbijen je deo tužbenog zahteva da sud obaveže tužioca da izvede taložnu reviziju od betonskih punioca čistog otvora 80 h 80 cm, dubine 80 cm, sa rešetkastim poklopcem, koja oivičena detaljnim tačkama bliže navedenim u stom stavu iz koje bi u betonski kanal na tužiočevo parceli bila uvedena PVC cev FI 200 i na taj način omogući oticanje vode iz navedenog kanala sa parcele drugotuženog kao poslužnog dobra u kanal za oticanje vode postojeći na kat. parceli .../... KO ..., kao povlasnog dobra, te ako tuženi navedeno ne učine u ostavljenom roku obavezuje se tužilac da to učini sam ili preko trećih lica, sve o trošku tuženih i pod tačkom 3. obavezan je tužilac da tuženima na ime naknade troškova postupka isplati iznos od 895.750,00 dinara.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni sud je ispitao pobijanu presudu, na osnovu odredbe člana 408. u vezi sa odredbom člana 403. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku - ZPP („Službeni glasnik RS“, br. 72/11... 10/23) i ocenio da je revizija neosnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti. Neosnovano se revizijom ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 1. ZPP u vezi sa članom 398. stav 3. i 98. stav 5. Zakona o parničnom postupku. Naime, prekludiranost tuženih u predlaganju dokaza je povreda koja je učinjena pred prvostepenim sudom, koji je dokaz na koji zukazuje revident uvrstio u činjeničnu građu, a ne pred drugostepenim sudom, u kom slučaju bi se revident na ovu povredu mogao pozvati.

Tužilac je vlasnik kat. parcele .../... KO ... upisane kao zemljište pod zgradom – objektom br. 2 površine 1,12 a, zemljište pod zgradom – objektom br. 3 površine 1,82 a, zemljište pod zgradom – objektom br. 4 površine 1,88 a, zemljište pod zgradom – objektom br. 5 površine 0,65 a, zemljište pod zgradom – objektom br. 6 površine 1,50 a, voćnjak 4. klase površine 2,55 a i pašnjak površine 15,74 a, ukupne površine 25,26 a. Tuženi je vlasnik susedne kat. parcele .../... – njiva 5. klase površine 65,86 a. Obe parcele upisane su u KO ... . Na kat. parceli .../... prvobitno je postojao kanal, koji je služio za odvođenje atmosferskih voda sa parcele tuženog ali i sa parcele tužioca .../..., koja je niža u odnosu na parcelu tuženog. Na parceli tužioca postoji betonski kanal kojim je atmosferska voda dalje odvođena do uličnog odvoda na mesnom putu. Tužilac je sve do 10.04.2018. godine kanal na parceli tuženog čistio i održavao, kada je tuženi BB, unuk tuženog VV, oranjem taj kanal zatrpao, a kada je tužilac pokušao da kanal otrpa i da pokosi travu sa tog dela parcele, oba tužena su mu zabranila da ubuduće kosi travu na tom mestu. Na mestu tog - ranije postojećeg kanala, sada je uzorana brazda koja odvodi atmosfersku vodu sa parcele tuženog do tromeđa parcela stranaka i parcele trećeg lica. Poravnanjem koje je zaključeno u predmetu Opštinskog suda u Petrovcu na Mlavi R 456/99 14.02.2000. godine, izvršeno je razvrgnuće suvlasničke zajednice između ovde tuženog, kao predlagača i ovde tužioca GG, te trećih lica DD i ĐĐ, kao protivnika predlagača. Na osnovu tog poravnanja predmetne parcele pripale su tužiocu i tuženom VV u isključivu svojinu. U poravnanju se ne spominje sporni kanal.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je zaključio da je tužilac korišćenjem spornog kanala radi odvođenja kišnice sa parcele tuženog u svoju parcelu i dalje sa svoje parcele do odvoda na uličnom putu, u trajanju od preko 20 godina, odnosno sve do 2018. godine, stekao održajem pravo službenosti koje se tužbom traži, na osnovu člana 54. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. S obzirom na to da su tuženi uznemirili tužioca u vršenju navedenog prava, usvojen je i tužbeni zahtev kojim su obavezani tuženi da ubuduće na takav ili sličan način ne uznemiravaju tužioca u vršenju navedenog prava na način kako je to ranije činio, te da izvedu radove kako bi se sve dovelo u prvobitno stanje.

Drugostepeni sud je, pobijanom presudom, preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbene zahteve tužioca. Po stanovištu tog suda, pošto su parcele koje predstavljaju povlasno i poslužno dobro bile u režimu susvojine sve do 2000. godine kada je zaključeno poravnanje kojim je izvršeno razvrgnuće suvlasničke zajednice, između ostalog i u pogledu povlasnog i poslužnog dobra, a službenost je pravo koje se može steći na tuđoj stvari a ne na zajedničkoj, to je rok za sticanje stvarne službenosti na osnovu održaja mogao početi da teče tek nakon zaključenja navedenog poravnanja. Kako je tužba u ovoj parnici podneta 18.12.2018. godine, to nije protekao rok od 20 godina iz odredbe člana 54. stav 1. Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa za sticanje prava stvarne službenosti održajem u korist tužioca pa su neosnovani tužbeni zahtevi tužioca za utvrđenje prava stvarne službenosti i prestanak uznemiravanja.

Po oceni Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pravilo primenio materijalno pravo.

Odredbom člana 16. stav 4. Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, propisano je da suvlasnici sporazumno određuju način deobe stvari, a u slučaju da se ne može postići sporazum, odlučuje sud.

Odredbom člana 49. istog zakona propisano je da je stvarna službenost pravo vlasnika jedne nepokretnosti (povlasno dobro) da za potrebe te nepokretnosti vrši određene radnje na nepokretnosti drugog vlasnika - poslužno dobro ili da zahteva od vlasnika poslužnog dobra da se uzdržava od vršenja određenih radnji koje bi inače imao pravo vršiti na svojoj nepokretnosti.

Prema odredbi člana 54. stav 1. istog zakona, stvarna službenost stiče se održajem kada je vlasnik povlasnog dobra faktički ostvarivao službenost za vreme od 20 godina, a vlasnik poslužnog dobra se tome nije protivio. Prema odredbi člana 56. stav 1. istog zakona, vlasnik povlasog dobra može zahtevati da se prema vlasniku poslužnog dobra utvrdi postojanje stvarne službenosti.

U konkretnom slučaju, do zaključenog poravnanja 14.02.2000. godine kojim je izvršeno razvrgnuće suvlasničke zajednice između tužioca i tuženog VV, katastarske parcele koje u ovoj parnici predstavljaju povlasno i poslužno dobro bile su u susvojini parničnih stranaka. Kako se službenost može steći samo na tuđoj stvari, to je za računanje roka od 20 godina za sticanje prava stvarne službenosti relevantan period od 2000. godine kada je povlasno dobro postalo isključiva svojina tužioca a poslužno dobro isključiva svojina tuženog, do 2018. godine, kada se tuženi VV usprotivio korišćenju njegove nepokretnosti. Tužba je podneta 18.12.2018. godine, iz čega sledi da je pravilan zaključak drugostepenog suda da rok od 20 godina za sticanje prava službenosti nije protekao. Sledstveno tome, tužilac nije titular stvarne službenosti pa ne uživa ni pravo na zaštitu tog prava.

Stoga su neosnovani revizijski navodi o pogrešnoj primeni materijalnog prava.

Pravilna je i odluka o troškovima postupka jer je doneta pravilnom primenom odredbe člana 153. stav 1. i 154. ZPP.

Iz navedenih razloga, odlučeno je kao u izreci na osnovu člana 414. stav 1. ZPP.

Predsednik veća - sudija

Gordana Komnenić, s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković