
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 3151/2019
12.02.2020. godina
Beograd
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Slađane Nakić Momirović, predsednika veća, Dobrile Strajina, Marine Milanović, Branislava Bosiljkovića i Danijele Nikolić, članova veća, u parnici tužilaca AA, BB, VV, GG, DD i ĐĐ, svih iz ..., čiji je zajednički punomoćnik Milunka Arsić, advokat iz ..., protiv tužene Republike Srbije, čiji je zastupnik Državni pravobranilac iz Beograda, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužilaca, izjavljenoj protiv presude Višeg suda u Novom Pazaru Gž 206/19 od 16.04.2019. godine, na sednici održanoj 12.02.2020. godine, doneo je
R E Š E NJ E
NE DOZVOLJAVA SE odlučivanje o reviziji tužilaca, izjavljenoj protiv presude Višeg suda u Novom Pazaru Gž 206/19 od 16.04.2019. godine, u delu kojim je odbijena kao neosnovana žalba tužilaca, kao izuzetno dozvoljenoj reviziji.
ODBACUJE SE kao nedozvoljena revizija tužilaca, izjavljena protiv presude Višeg suda u Novom Pazaru Gž 206/19 od 16.04.2019. godine, u delu kojim je odbijena kao neosnovana žalba tužilaca.
O b r a z l o ž e nj e
Osnovni sud u Sjenici, presudom P 129/17 od 21.11.2018. godine, odbio je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilje, kojim je tražila da se obaveže tužena da isplati tužilji na ime naknade štete iznos od 5.661,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom, koja će se na taj iznos obračunati od 03.11.2003. godine do konačne isplate u roku od osam dana pod pretnjom prinudnog izvršenja (stav prvi izreke). Odbio je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilje BB, kojim je tražila da se obaveže tužena da isplati tužilji na ime naknade štete iznos od 59.543,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom koja će se na taj iznos obračunati od 03.11.2003. godine do konačne isplate u roku od osam dana pod pretnjom prinudnog izvršenja (stav drugi izreke). Odbio je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilje VV kojim je tražila da se obaveže tužena da isplati tužilji na ime naknade štete iznos od 59.543,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom koja će se na taj iznos obračunati od 03.11.2003. godine do konačne isplate u roku od osam dana pod pretnjom prinudnog izvršenja (stav treći izreke). Odbio je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca GG, kojim je tražio da se obaveže tužena da isplati tužiocu na ime naknade štete iznos od 75.133,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom koja će se na taj iznos obračunati od 03.11.2003. godine do konačne isplate, u roku od osam dana pod pretnjom prinudnog izvršenja (stav četvrti izreke). Odbio je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilje DD, kojim je tražila da se obaveže tužena da isplati tužilji na ime naknade štete iznos od 75.133,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom koja će se na taj iznos obračunati od 03.11.2003. godine do konačne isplate, u roku od osam dana pod pretnjom prinudnog izvršenja (stav peti izreke). Odbio je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca ĐĐ, kojim je tražio da se obaveže tužena da isplati tužiocu na ime naknade štete iznos od 59.543,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom koja će se na taj iznos obračunati od 03.11.2003. godine do konačne isplate u roku od osam dana pod pretnjom prinudnog izvršenja (stav šesti izreke). Odlučio je i da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav sedmi izreke).
Viši sud u Novom Pazaru, presudom Gž 206/19 od 16.04.2019. godine, odbio je kao neosnovanu žalbu tužilaca i potvrdio presudu Osnovnog suda u Sjenici P 129/17 od 21.11.2018. godine u stavu prvom, drugom, trećem, četvrtom, petom i šestom izreke (stav prvi izreke). Usvojio je žalbu tužene i ukinuo odluku o troškovima postupka, sadržanu u stavu sedmom izreke presude Osnovnog suda u Sjenici P 129/17 od 21.11.2018. godine i u ukinutom delu predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje (stav drugi izreke).
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, u delu kojim je odbijena kao neosnovana žalba tužilaca, tužioci su blagovremeno izjavili reviziju, kao posebnu, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, na osnovu odredbe člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku. U reviziji je između ostalog ukazano i na određene odluke Ustavnog suda Republike Srbije Už 17/2015 i Už 2785/2016.
Vrhovni kasacioni sud je na osnovu člana 404. Zakona o parničnom postupku – ZPP („Službeni glasnik RS“ br. 72/11, 49/13 - US, 74/13 – US, 55/14 i 87/18) ocenio da revizija tužilaca nije izuzetno dozvoljena.
Iz pobijane drugostepene presude između ostalog proizilazi da je pravilno prvostepeni sud primenio odredbe člana 154. stav 1., 155., 172. stav 1. i člana 181. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima – ZOO („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni list SRJ“ broj 31/93), kada je našao da tužena nije odgovorna za štetu prema tužiocima koja se ogleda u tome što su njihova potraživanja utvrđena u stečajnom postupku bez krivice radnika ostala nenamirena u potpunosti. Zatim, da prvostepeni sud pravilno nalazi da ne postoji odgovornost tužene za naknadu štete u smislu odredbe člana 172. stav 1. ZOO, kada pravno lice odgovara za štetu koju trećem licu prouzrokuje njegov organ u vršenju ili u vezi sa vršenjem svoje funkcije, s obzirom na to da Republika Srbija odgovara za materijalnu štetu nastalu zbog potpunog ili delimičnog neizvršenja pravnosnažnih sudskih odluka, odnosno u stečaju utvrđenih potraživanja zaposlenih iz radnog odnosa, koja su bez njihove krivice ostala neizvršena u postupku stečaja, vođenim nad stečajnim dužnikom sa većinskim društvenim ili državnim kapitalom, samo uz uslov da je prethodno utvrđena povreda prava zaposlenih, na suđenje u razumnom roku, a što oni u konkretnoj situaciji nisu dokazali.
Prema tome, u konkretnoj situaciji nisu ispunjeni zakonski uslovi za odlučivanje o posebnoj reviziji tužilaca kao izuzetno dozvoljenoj iz odredbe člana 404. stav 1. ZPP, s obzirom na to da ne postoji potreba za razmatranjem pravnih pitanja od opšteg interesa ili pravnih pitanja u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse, kao i potrebe novog tumačenja prava.
Vrhovni kasacioni sud je ispitao i dozvoljenost revizije u granicama svojih ovlašćenja na osnovu odredbe člana 410. stav 2. tačka 5., a u vezi odredbe člana 413. i 479. stav 6. ZPP i utvrdio da revizija tužilaca nije dozvoljena.
Tužba je podneta 20.02.2017. godine. U uvodu prvostepene presude je navedena vrednost predmeta spora u iznosu od 75.133,00 dinara.
Odredbom člana 30. stav 1. ZPP je propisano da, ako jedna tužba protiv istog tuženog obuhvata više zahteva koji se zasnivaju na istom činjeničnom i pravnom osnovu, nadležnost se određuje prema zbiru vrednosti svih zahteva.
Kako vrednost predmeta spora prema ukupnom potraživanju tužilaca u odnosu na tuženu Republiku Srbiju ukupno iznosi 334.556,00 dinara i 1 evro je na dan podnošenja tužbe 20.02.2017. godine iznosio 123,9304 dinara, to je vrednost predmeta spora izražena u evrima iznosila 2.699,5474 evra.
Prema tome, kako vrednost predmeta spora očigledno ne prelazi dinarsku protivvrednost od 3.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe, u smislu odredbi člana 468. ZPP, to se radi o postupku u sporu male vrednosti u smislu člana 468. ZPP, u kome protiv odluke drugostepenog suda nije dozvoljena revizija, na osnovu odredbe člana 479. stav 6. ZPP.
Kako je odredbom člana 467. ZPP propisano, da, ako u odredbama ove glave nije drugačije propisano, u postupku o sporovima male vrednosti shodno se primenjuju ostale odredbe ovog zakona, a ovaj sud nije dozvolio odlučivanje o posebnoj reviziji tužilaca, kao izuzetno dozvoljenoj reviziji, to revizija tužilaca nije dozvoljena ni na osnovu odredbe člana 479. stav 6. ZPP.
Iz iznetih razloga, Vrhovni kasacioni sud je na osnovu odredbi člana 404. i 413. ZPP, odlučio kao u izreci.
Predsednik veća - sudija
Slađana Nakić Momirović,s.r.
Za tačnost otpravka
upravitelj pisarnice
Marina Antonić