
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 4147/2018
06.11.2019. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Zvezdane Lutovac, predsednika veća, Jelene Borovac i Branka Stanića, članova veća, u parnici tužilje AA iz ..., čiji je punomoćnik Želimir Jeremić, advokat iz ..., protiv tužene „Opšta bolnica Čačak“, koju u revizijskom postupku zastupa Snežana Cemović, advokat iz ..., radi naknade štete, odlučujući o revizijama tužilje i tužene izjavljenim protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 3895/17 od 27.11.2017. godine, u sednici održanoj 06.11.2019. godine, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužilje AA iz ..., izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 3895/17 od 27.11.2017. godine.
ODBACUJE SE kao nedozvoljena revizija tužene „Opšte bolnice Čačak“ iz Čačka, izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 3895/17 od 27.11.2017. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Čačku P 3576/16 od 29.05.2017. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužilji na ime naknade nematerijalne štete isplati i to: na ime pretrpljenog straha iznos od 600.000,0 dinara, na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja opšte životne aktivnosti iznos od 720.000,00 dinara, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 29.05.2017. godine kao dana presuđenja do isplate. Stavom drugim izreke, za veća tužbena traženja zahtev je odbijen. Stavom trećim izreke, obavezana je tužena da tužilji naknadi troškve parničnog postupka u iznosu od 436.675,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 3895/17 od 27.11.2017. godine, stavom prvim izreke, potvrđena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u stavu drugom izreke tako što je obavezana tužena da tužilji na ime naknade nematerijalne štete pored dosuđenog iznosa isplati: za pretrpljeni strah iznos od još 100.000,00 dinara i za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja opšte životne aktivnosti iznos od još 240.000,00 dinara, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29.05.2017. godine do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev preko dosuđenog iznosa za pretrpljeni strah za iznos od još 6.650.000,00 dinara i za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti za iznos od još 190.000,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od od 29.05.2017. godine, do isplate. Stavom četvrtim izreke, obavezana je tužena da tužilji na ime nakande troškova parničnog postupka isplati iznos od 605.900,00 dinara.
Protiv pravnosnažne drugostepene presude revizije su izjavile obe parnične stranke, pobijajući je u delovima u kojima nisu uspele u sporu. Tužilja zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, a tužena zbog pogrešne primene materijalnog prava.
Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu na osnovu člana 399. ranije važećeg ZPP (''Službeni glasnik RS'' br. 125/04... 111/09), koji se u ovom postupku primenjuje na osnovu člana 506. stav 1. sada važećeg ZPP (''Službeni glasnik RS'' br. 72/11... 55/2014), pa je našao da revizija tužilje AA nije osnovana, a da revizija tužene Opšte bolnice Čačak nije dozvoljena.
Donošenjem pobijane presude nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 361.stav 2. tačka 2. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti. Nije osnovan revizijski navod tužilje da je donošenjem pobijane presude učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 361. stav 1. u vezi člana 382. stav 1. ZPP jer je drugostepeni sud cenio bitne žalbene navode.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilja se na Odeljenju porodilišta čačanske bolnice porodila carskim rezom 04.01.2005. godine. Zbog infekcije virusom hepatitisa C kojim je inficirana u postoperativnoj fazi, hospitalizovana je i lečena od 06.03.2005. godine do 13.04.2005. godine, na infektivnom odeljenju iste bolnice, a zatim i na Institutu za infektivne i tropske bolesti Kliničko bolničkog centra Srbije, gde je u julu 2012. godine postavljena dijagnoza hroničnog heptatitisa C. U periodu od 03.01.2005. godine do 05.01.2005. godine, na odeljenje porodilišta čačanske bolnice, pored tužilje, primljene su i carskim rezom su se porodile: BB, VV (unosilac infekcije) i GG. Tužilja je sa navedenim porodiljama bila smeštena u istoj šok sobi, a potom i u sobi za poluintenzivnu negu, u kojoj one nisu mogle samostalno obavljati toaletu i higijenu prvih nekoliko dana, već su to za njih radile akušerske sestre. Toaleta porodilja u postoperativnoj fazi obavljana je istim peanom i lopatom, jer je u spornom periodu korišćen samo jedan pean za sve četiri porodilje. Pored tužilje, virusom hepatitisa C zaražene su i porodilje BB i GG. Nakon spornog događaja kod tužene bolnice je promenjen protokol u fazi prijema i obrade porodilja, pa je porodilište dobilo povećan broj instrumenata za ličnu toaletu (brijač za jednokratnu upotrebu, za svaki krevet u šok sobi koristi se jedan pean, tubus se koristi samo jednom) tako da se sa sistema dezinfekcije prešlo na sistem sterilizacije. Iz saopštenja Ministarstva zdravlja RS od 25.03.2005. godine i dopisa Zavoda za javno zdravlje Čačak od 09.03.2016. godine, proizlazi da je utvrđeno je da je izvor bolničke epidemije hepatitisa C u Čačku, to što je jedna od četiri porodilje imala hroničnu infekciju virusom hepatitisa C stečenu ranije, pa da su u pripremi, izvođenju operacije i postoperativne nege utvrđeni propusti koji su mogli biti put prenošenja ove infekcije. Veštačenjem sudskomedicinskog odbora Medicinskog fakulteta u Beogradu utvrđeno je da je tužilja zaražena hepatitisom C tokom boravka u porodilištu Zdravstvenog centra u Čačku, usled učinjenih propusta u pridržavanju higijenskim merama navedene zdravstvene ustanove. Tužilja je usled zaraženosti virusom hepatitisa tipa C, trpela strah srednjeg intenziteta, u trajanju od 5-6 dana tj. od pojave prvih zdravstvenih tegoba do 06.03.2005. godine kada je hospitalizovana na Odeljenju za infektivne bolesti Opšte bolnice u Čačku, zatim strah jakog intenziteta u vidu zabrinutosti za posledice bolesti i ishod lečenja kao i bojazan da se zaraza ne prenese na članove najuže porodice u trajanju od oko sedam godina, u periodu od hospitalizacije 06.03.2005. godine do jula 2012. godine, kada je ponovljenim analizama i biopsijom jetre utvrđeno da kod nje postoji hronični virusni hepatitis C i strah srednjeg intenziteta koji je prisutan u kontinuitetu od 2012. godine, kada je saznala da boluje od hronične infekcije virusom hepatitisa C, a biće prisutan i ubuduće. Zbog svih posledica kod tužilje postoji umanjenje opšte životne aktivnosti od oko 30%.
Na utvrđeno činjenično stanje nižestepeni sudovi su pravilno primenili materijalno pravo kada su primenom članova 170. i 171. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO) i člana 41. Zakona o zdravstvenoj zaštiti zaključili da je tužena odgovorna za štetu koju je tužilja pretrpela nastalu u uzročno- posledičnoj vezi sa propustom njenih zaposlenih koji su doveli do prenošenja infekcije. Pri čemu je dosuđena visina naknade nematerijalne štete od ukupno 700.000,00 dinara za pretrpljeni strah i 960.000,00 dinara, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja opšte životne aktivnosti pravilno utvrđena primenom člana 200. ZOO.
Odgovornost tužene pre svega ogleda se u činjenici da nije postupala u skladu sa pravilima struke jer su od strane zdravstvenih radnika zaposlenih kod tužene učinjeni propusti u održavanju higijenskih mera, tako što je toaleta četiri porodilje (od kojih je jedna porodilja bila zaražena virusom hepatitisa C) obavljana istim peanom i lopatom, što je prouzrokovalo prenošenje, odnosno oboljenje virusom hepatitisa C i ostale tri porodilje koje su ležale u istoj sobi. Zdravstveni radnici tužene se nisu pridržavali svih mera za obezbeđenje higijene u porodilištu čime bi se sprečilo prenošenje infekcije.
Suprotno navodima revizije tužilje, drugostepeni sud je prilikom odmeravanja visine odgovarajuće pravične novčane naknade za pretrpljene vidove nematerijalne štete (strah i duševne bolove zbog umanjenja opšte životne aktivnosti) vodio računa o značaju povređenog dobra i cilju kome naknada služi, imajući u vidu njene godine života i sve kriterijume saglasno članu 200. ZOO, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom. Upravo uvažavajući činjenicu da tužilja trpi i da će trpeti intenzivne duševne bolove zbog nastalih posledica, ali imajući u vidu sve okolnosti kao i svrhu radi koje se ovakva novčana naknada dosuđuje kao novčana satisfakcija za pretrpljene duševne bolove i strah, pravilno je u pobijenoj presudi primenjeno materijalno pravo kada je drugostepeni sud odmerio visinu naknade u dosuđenim iznosima. S`toga, navodi revizje tužilje o preniskoj i neadekvatno dosuđenoj naknadi nematerijalne štete nisu osnovani.
Naime, naknada nematerijalne štete po svojoj prirodi je moralna satisfakcija i ima za cilj da se njome uravnoteži poremećaj u psihičkoj sferi oštećenog lica i pomogne mu da lakše savlada duševne bolove koje je pretrpeo. Imajući to u vidu, ovaj sud smatra da je drugostepeni sud tužilji dosudio pravičnu novčanu naknadu koja odgovara intenzitetu i dužini trajanja pretrpljenih fizičkih bolova i straha i prestavlja adekvatnu materijalnu satisfakciju u vreme presuđenja. Dosuđivanje drugačijih iznosa naknade bilo bi u suprotnosti sa značajem povređenog dobra i ciljem kome služi pravična novčana naknada, odnosno pogodovalo bi se težnjama koje nisu spojive sa prirodom i društvenom svrhom pravične novčane naknade, što bi bilo u suprotnosti sa odredbom člana 200. stav 2. ZOO, o kojima sud vodi računa pri odmeravanju visine naknade.
Iz ovih razloga revizija tužilje nije osnovana i njenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost drugostepene odluke pa je primenom člana 405. ZPP, odlučeno je kao u stavu prvom izreke ove presude.
Vrhovni kasacioni sud je ispitao dozvoljenost revizije tužene Opšte bolnice Čačak na osnovu člana 401. stav 2. tačka 5. ZPP („Službeni glasnik RS“ br. 125/04, 111/09), koji se u ovom postupku primenjuje na osnovu člana 506. stav 1. ZPP („Službeni glasnik RS“ br. 72/11) i našao da revizija tužene nije dozvoljena.
Prema članu 506. stav 1. (prelazne i završne odredbe) Zakona o parničnom postupku (''Službeni glasnik RS'' br. 72/11), postupci započeti pre stupanja na snagu ovog Zakona sprovešće se po odredbama ZPP (''Službeni glasnik RS'' br. 125/04, 111/09). Prema članu 23. stav 3. novela Zakona o parničnom postupku (''Službeni glasnik RS'' br. 72/11), objavljenih u ''Službenom glasniku RS'' br. 55/14, revizija je dozvoljena u svim postupcima u kojima vrednost predmeta spora pobijanog dela prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra po srednjem kursu NBS na dan podnošenja tužbe, koji nisu pravnosnažno rešeni do dana stupanja na snagu ovog Zakona. Tužba u ovom sporu radi naknade štete podneta je 22.04.2005. godine, a pravnosnažna drugostepena presuda koja se pobija revizijom doneta je 27.11.2017. godine, posle stupanja na snagu navedenih novela Zakona o parničnom postupku.Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o imovinsko-pravnom sporu koji se odnosi na potraživanje u novcu u kome vrednost predmeta spora pobijanog dela 1.660.000,00 dinara (13.484 evra) ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra po srednjem kursu NBS na dan podnošenja tužbe, to revizija tužene nije dozvoljena.
Iz ovog razloga je na osnovu člana 404. ZPP odlučeno kao u stavu drugom izreke.
Predsednik veća - sudija
Zvezdana Lutovac, s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić