Rev 4590/2023 3.1.2.8.1

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev 4590/2023
16.09.2026. godina
Beograd

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branke Dražić, predsednika veća, Marine Milanović, Vesne Mastilović, Ivane Rađenović i Sanje Agatonović, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Zoran M. Marković, advokat iz ..., protiv tužene Republike Srbije, koju zastupa Državno pravobranilaštvo – Odeljenje u Kraljevu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 2556/22 od 11.10.2022. godine, u sednici održanoj 16.09.2026. godine, doneo je

R E Š E NJ E

NE DOZVOLJAVA SE odlučivanje o posebnoj reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 2556/22 od 11.10.2022. godine.

ODBACUJE SE, kao nedozvoljena, revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 2556/22 od 11.10.2022. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Ivanjici P 506/21 od 02.'6.2022. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev da se obaveže tužena da tužiocu na ime naknade štete zbog neisplaćene zarade isplati 3.135 evra sa kamatom koju propisuje Evropska centralna banka kao emisiona banka za valutu evro počev od 14.01.2010. do 24.12.2012. godine, a od 25.12.2012. godine do konačne isplate sa zakonskom zateznom kamatom u visini referentne kamatne stope Evropske centralne banke na glavne operacije za refinansiranje uvećane za 8 procentnih poena, sve u dinarskoj protivvrednosti po kursu NBS na dan ispunjenja. Stavom drugim izreke, obavezan je tužilac da tuženoj na ime troškova parničnog postupka isplati 9.000,00 dinara.

Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 2556/22 od 11.10.2022. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilac je blagovremeno izjavio reviziju, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, pozivajući se na različitu praksu Vrhovnog suda, odnosno odredbu člana 404. Zakona o parničnom postupku.

Prema članu 404. Zakona o parničnom postupku – ZPP („Službeni glasnik RS“, br. 72/11... 10/23) revizija je izuzetno dozvoljena zbog pogrešne primene materijalnog prava i protiv drugostepene presude koja ne bi mogla da se pobija revizijom, ako je po oceni Vrhovnog suda potrebno da se razmotre pravna pitanja od opšteg interesa ili pravna pitanja u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse, kao i ako je potrebno novo tumačenje prava (posebna revizija). O dozvoljenosti i osnovanosti posebne revizije odlučuje Vrhovni sud u veću od pet sudija.

Po oceni Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi propisani odredbom člana 404. stav 1. ZPP za odlučivanje o reviziji tužioca, kao izuzetno dozvoljenoj, jer nije potrebno razmatranje pravnih pitanja od opšteg interesa ili pravnih pitanja u interesu ravnopravnosti građana, niti je potrebno ujednačavanje sudske prakse i novo tumačenje prava. Predmet tražene pravne zaštite je naknada imovinske štete zbog neisplaćenih zarada tužiocu u stečajnom postupku koji se vodio pred Privrednim sudom u Čačku St 340/10 nad preduzećem „Metalac“ AD iz Ivanjice, bivšim poslodavcem tužioca, koje je poslovalo sa većinskim društvenim kapitalom, za priznato a neisplaćeno potraživanje koje potiče iz radnog odnosa (po pravnosnažnoj presudi Pr 174/09 od 28.09.2009. godine) zaključcima Privrednog suda u Čačku i St 340/10 od 11.04. 2011. i St 340/10 od 22.05.2013. godine. Ugovorom od 14.01.2010. godine DP „Metalac“ se obavezao da celokupna zaostala potraživanja po osnovu zarade i naknade zarade pretvori u valutu EUR na dan raskida radnog odnosa u iznosu od 3.135,00 evra, koja će biti naplaćena nakon okončanja postupka privatizacije, dok se tužilac obavezao da neće podnositi tužbe, da će povući tužbe i predlog za izvršenje pravosnažne presude P 246/2009, pa je 04.01.2010. godine podneo zahtev Osnovnom sudu u Požegi SJ u Ivanjici za povlačenje tužbe i predloga za izvršenje. Rešenjem Privrednog suda u Čačku St 340/10 od 26.08.2010. godine otvoren je postupak stečaja nad DP „Metalac“ Ivanjica, tokom kojeg je tužilac delimično namiren, dok nije namiren za utuženi iznos. Postupak stečaja zaključen je rešenjem Privrednog suda u Čačku St 340/10 od 15.03.2016. godine (pravnosnažno 08.04.2016. godine).

O pravu tužioca sudovi su odlučili uz primenu materijalnog prava koje je u skladu sa pravnim shvatanjem izraženim kroz odluke Vrhovnog kasacionog suda i Vrhovnog suda u kojima je odlučivano o zahtevima tužilaca, sa istim ili sličnim pravnim osnovom kao u ovoj pravnoj stvari, kao i sa Zaključkom usvojenim na sednici Građanskog odeljenja Vrhovnog kasacionog suda od 02.11.2018. godine da Republika Srbija odgovara za materijalnu štetu nastalu zbog potpunog ili delimičnog neizvršenja pravnosnažnih i izvršnih sudskih odluka, odnosno u stečaju utvrđenih potraživanja zaposlenih iz radnog odnosa koje su bez njihove krivice ostale neizvršene i u postupku stečaja vođenom nad stečajnim dužnikom sa većinskim društvenim ili državnim kapitalom, uz uslov da je prethodno utvrđena povreda prava na suđenje u razumnom roku. Iako je imao pravnosnažnu presudu Opštinskog suda u Ivanjici P 174/09 od 28.09.2009. godine, tužilac je povukao predlog za izvršenje radi namirenja potraživanja po pravnosnažnoj presudi P 246/09 od 04.01.2010. godine, jer se na to obavezao ugovorom 01-49 od 14.01.2010. godine zaključenim sa preduzećem „Metalac“ DP Ivanjica, a do okončanja stečajnog postupka pred sudom nije pokrenuo postupak radi namirenja svojih potraživanja na osnovu te presude po dogovoru s poslodavcem nad kojim je kasnije pokrenut stečajni postupak, niti je pokretao postupak radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku u smislu Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku („Službeni glasnik RS“, br. 40/15), koji je bio u primeni od 01.01.2016. godine, dakle i u vreme vođenja stečajnog postupka nad poslodavcem tužioca, pa nije utvrđeno da mu je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku, što predstavlja uslov za ostvarenje prava na naknadu štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, to tužena država nije odgovorna za neizvršenje presude i štetu koju tužilac potražuje. Odluke Vrhovnog kasacionog suda, među kojima je i odluka Rev2 3481/19 od 16.09.2020. godine, na koje se tužilac poziva u reviziji, ne mogu voditi drugačijoj odluci u pogledu primene člana 172. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO), već se to pitanje rešava zavisno od konkretne činjenične i pravne situacije.

Iz navedenih razloga Vrhovni sud je odlučio kao u stavu prvom izreke na osnovu odredbe člana 404. stav 2. ZPP.

Odlučujući o dozvoljenosti revizije primenom člana 410. stav 2. tačka 5. Zakona o parničnom postupku, Vrhovni sud je našao da revizija nije dozvoljena.

Naime, odredbom člana 403. stav 3. ZPP, propisano je da revizija nije dozvoljena u imovinskopravnim sporovima ako vrednost predmeta spora pobijanog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe.

Tužba za naknadu štete u ovoj pravnoj stvari podneta je 11.05.2021. godine, a vrednost predmeta spora iznosi 3.135 evra u dinarskoj protivrednosti.

Imajući u vidu da se radi o imovinskopravnom sporu u kome se tužbeni zahtev odnosi na novčano potraživanje, u kome pobijana vrednost predmeta spora ne prelazi dinarsku protivvrednost 40.000 evra prema srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe, to je Vrhovni sud našao da je revizija nedozvoljena.

Na osnovu člana 413. Zakona o parničnom postupku, Vrhovni sud je odlučio kao u stavu drugom izreke.

Predsednik veća - sudija

Branka Dražić, s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković