Odlučujući o izjavljenoj reviziji, na osnovu člana 408. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je našao da tužiočeva revizija nije osnovana.

U sprovedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti. Revizijom se posebno ne ukazuje na druge bitne povrede odredaba parničnog postupka koje su članom 407. stav 1. tačke 2. i 3. ZPP predviđene kao razlozi za taj vanredni pravni lek.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je sa preduzećem „Kompanija Braća Karić“ zaključio 16.10.1997. godine Ugovor o zajedničkoj izgradnji stambeno- poslovnog objekta u ulici ... broj ... u ... . Ugovorom je, između ostalog, ugovoreno: da je preduzeće „Kompanija Braća Karić“ izmirilo troškove uređenja građevinskog zemljišta (član 3); da vrednost ulaganja tog preduzeća na uređenju građevinskog zemljišta, sekundarnom pripremanju i opremanju lokacije i investitorskim troškovima za označeni objekat, na dan 30.04.1997. godine iznosi 1.259.489,50 dinara (član 5); da tužilac na označeni dan potražuje od Kompanije za izvedene radove na drugim lokacijama ukupno 1.192.115,07 dinara i da je tim potraživanjem pokrivena vrednost ulaganja Kompanije, a da će razlika biti regulisana posebnim dogovorom (član 6); da tužilac preuzima dalju izgradnju objekta i može odmah po potpisivanju ugovora raspolagati ukupnom površinom objekta (član 7); da Kompanija ovlašćuje tužioca da se, u skladu sa Zakonom o izgradnji, može pojavljivati pred trećim licem i nadležnim organima u svojstvu investitora, zaključno sa dobijanjem upotrebne dozvole i stavljanjem objekta u funkciju (član 11); da se tužilac po završetku izgradnje predmetnog objekta može u zemljišnim knjigama uknjižiti kao vlasnik bez posebne saglasnosti ili prisustva Kompanije (član 12). Građevinsko zemljište između ulica Đure Strugara, Budimske i Knez Miletine u Beogradu je rešenjem nadležnog organa uprave Opštine Stari Grad od 02.07.1991. godine ustupljeno preduzećima „Stan komerc“ DD i „Veletehna-CIP“ DD, radi izgradnje poslovno- stambenih objekata. Između označenih privrednih društava, odnosno njihovih sledbenika - Kompanija „Braća Karić“ je slebenik preduzeća „Veletehna-CIP“ DD i tuženog, odnosno njegovog pravnog prethodnika zaključen je 30.01.1992. godine ugovor o regulisanju međusobnih odnosa u vezi uređenja građevinskog zemljišta ustupljenog radi izgradnje, sa Aneksima od 10.04.1995. godine, 21.12.1995. godine i 15.03.2002. godine. Rešenjem Privrednog suda u Beogradu St 2444/10 od 14.09.2010. godine pokrenut je postupak stečaja Kompanije „Braća Karić“ . Po nalazu veštaka, ulaganja označene Kompanije u uređenje građevinskog zemljišta u visini utvrđenoj ugovorom od 16.10.1997. godine, uvećana za zakonsku zateznu kamatu obračunatu od 30.04.1997. godine do 12.09.2016. godine, iznose ukupno 42.310.833,78 dinara a naknada za uređenje građevinskog zemljišta za datu lokaciju na dan veštačenja iznosi 23.455.259,17 dinara.

Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su odbili (osnovni i eventualni) tužbeni zahtev zbog nedostatka aktivne legitimacije tužioca. Po nalaženju sudova, stranke nikada nisu bile u ugovornom odnosu u vezi s`isplatom naknade za uređenje građevinskog zemljišta koju, saglasno tada važećem Zakonu o građevinskom zemljištu, plaća investitor izgradnje. Ugovorom od 16.10.1997. godine, po stanovištu nižestepenih sudova, nije izvršena promena investitora, niti je istim predviđeno da tužilac preuzima sva prava i obaveze druge ugovorne strane, zbog čega ne može na osnovu tog ugovora od tuženog tražiti vraćanje onoga što je njegov saugovarač platio za uređenje građevinskog zemljišta.

I po nalaženju Vrhovnog kasacionog suda, iz ugovora koji je tužilac zaključio sa Kompanijom „Braća Karić“ sada u stečaju ne proizilazi njegova aktivna legitimacija u ovom sporu.

Podnetom tužbom tužilac traži vraćanje onoga što je Kompanija „Braća Karić“ isplatila tuženom za uređenje građevinskog zemljišta namenjenog izgradnji stambeno-poslovnog objekta u ulici ... broj ... u ..., koji nikada nije izgrađen. Legitimaciju za podnošenje tužbe tužilac zasniva na ugovoru o zajedničkoj izgradnji tog poslovno-stambenog objekta koji je 16.10.1997. godine zaključio sa označenom Kompanijom.

Pravni osnov tužbenog zahteva je u članu 210. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima kojim je propisana obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti u slučaju kad se nešto primi, s`obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koje je kasnije otpao. U takvoj situaciji, pravo na vraćanje pripada isplatiocu, onom ko je izvršio plaćanje po nekom pravnom osnovu koji se nije ostvario ili je kasnije otpao. U ovom slučaju to bi bila Kompanija „Braća Karić“ u stečaju koja je tuženom platila naknadu za uređenje građevinskog zemljišta na kojem nije izgrađen poslovno-stambeni objekat, u koju svrhu je njenom pravnom prethodniku građevinsko zemljište bilo ustupljeno.

Tužilac nije stranka u pravnom odnosu označene Kompanije i tuženog, nastalog izvršenjem zakonske obaveze plaćanja naknade za uređenje građevinskog zemljišta na način uređen ugovorom koji je zaključen u skladu sa tada važećim Zakonom o građevinskom zemljištu. Ugovorom od 16.10.1997. godine nije izvršeno ustupanje ugovora kojim je regulisano plaćanje naknade za uređenje zemljišta. Za ustupanje ugovora, shodno članu 141. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, potreban je pristanak tuženog kojeg nije bilo. Zbog toga na tužioca, ugovorom zaključenim sa Kompanijom „Braća Karić“ sada u stečaju, na tužioca nisu prešla sva prava i obaveze njegovog saugovarača iz ugovora kojim su regulisani njegovi odnosi sa tuženim u vezi plaćanja naknade za uređenje građevinskog zemljišta, pa ni pravo da od tuženog traži vraćanje onoga što je njegov saugovarač platio po tom pravnom osnovu koji je kasnije otpao zato što na ustupljenom građevinskom zemljištu nije izgrađen objekat.

Označeni ugovor nije ni ugovor o ustupanju (cesiji) spornog potraživanja. Iz odredbi tog ugovora zaključenog radi zajedničke izgradnje stambeno-poslovnog objekta kojim je plaćena naknada za uređenje građevinskog zemljišta, predviđena kao ulaganje Kompanije „Braća Karić“ u zajedničku izgradnju i način izmirenja drugih potraživanja tužioca prema toj Kompaniji (kompenzacija), ne proizilazi da je tužiocu ustupljeno buduće potraživanje njegovog saugovarača da od tuženog traži vraćanje onoga što je platio za uređenje građevinskog zemljišta, ako se osnov zbog kojeg je to plaćanje izvršeno ne ostvari ili naknadno otpadne.

Iz navedenih razloga nisu osnovani ni navodi revizije o pogrešnoj primeni materijalnog prava, naročito člana 99. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima čijom primenom je odredbe ugovora od 16.10.1997. godine trebalo tumačiti ne onako kako one glase, već u skladu sa zajedničkom namerom ugovarača.

Shodno izloženom, na osnovu člana 414. stav 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

Predsednik veća - sudija

Branislava Apostolović, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić