
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 5528/2018
12.07.2019. godina
Beograd
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branislave Apostolović, predsednika veća, Zorane Delibašić, Branislava Bosiljkovića, Biserke Živanović i Božidara Vujičića, članova veća, u parnici tužioca AA iz sela ..., ..., čiji je punomoćnik Vladimir Mišković, advokat iz ..., protiv tuženog Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje iz Beograda, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, u sednici veća održanoj dana 12.07.2019. godine, doneo je
R E Š E NJ E
NE DOZVOLJAVA SE odlučivanje o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, kao izuzetno dozvoljenoj.
ODBACUJE SE kao nedozvoljena revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine.
ODBIJA SE zahtev tužioca za naknadu troškova postupka po reviziji.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom drugim izreke, dozvoljeno je preinačenje tužbe kao u podnesku od 14.03.2016. godine. Stavom trećim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih penzija, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati iznos od 540.765,43 dinara i to pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospelosti svakog iznosa pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 01.04.2011. godine do 31.01.2016. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose razlike od iznosa dosuđenih stavom trećim izreke do traženih iznosa, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa razlike, pa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog iznosa do isplate, sve bliže navedeno u tom stavu izreke. Stavom šestim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 245.164,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti do isplate. Stavom sedmim izreke,odbijen je zahtev tužioca za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja do izvršnosti.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2720/18 od 05.09.2018. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe parničnih stranaka i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 8836/14 od 06.02.2018. godine, u stavovima prvom, trećem, četvrtom i petom izreke. Stavom drugim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu šestom i sedmom izreke prvostepene presude, tako što je obavezan tuženi da tužiocu naknadi troškove u iznosu od 151.414,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilac je blagovremeno izjavio posebnu reviziju u smislu člana 404. ZPP, radi ujednačavanja sudske prakse.
Odredbom člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 72/11 i 49/13-US, 74/13-US, 55/14 i 87/18 - u daljem tekstu: ZPP), propisano je da je revizija izuzetno dozvoljena zbog pogrešne primene materijalnog prava i protiv drugostepene presude koja ne bi mogla da se pobija revizijom, ako je po oceni Vrhovnog kasacionog suda potrebno da se razmotre pravna pitanja od opšteg interesa ili pravna pitanja u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse, kao i ako je potrebno novo tumačenje prava (posebna revizija). Prema stavu 2. istog člana, o dozvoljenosti i osnovanosti revizije iz stava 1. ovog člana odlučuje Vrhovni kasacioni sud u veću od pet sudija.
Pobijanim delom pravnosnažne presude odbijen je u celosti tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tuženi da mu isplati novčane iznose na ime neisplaćene penzije u periodu od 15.07.1998. godine do 31.03.2011. godine, zbog zastarelosti potraživanja, a delimično je odbijen tužbeni zahtev za isplatu penzija u periodu od 01.04.2011. godine do 30.01.2016. godine zbog izvršenih isplata osnovne penzije po propisima Međunarodne administracije na području Kosova i Metohije.
Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi predviđeni članom 404. stav 1. ZPP da bi se dozvolilo odlučivanje o posebnoj reviziji tužioca, sa ciljem da se na taj način ujednači sudska praksa.
Presuda Vrhovnog kasacionog suda Rev 974/2012 od 07.03.2013. godine, na koju se tužilac poziva u reviziji (kao primer različite sudske prakse) doneta je u sporu u kojem nije bio istaknut prigovor zastarelosti, te se ova presuda ne zasniva na istom činjeničnom i pravnom stanju na kojem je zasnovana pobijana drugostepena presuda.
Presuda Evropskog suda za ljudska prava Grudić protiv Srbije od 17. aprila 2012. godine (predstavka broj 31925/08) ne suspenduje primenu pravila o zastarelosti tužiočevog potraživanja. U presudi Evropskog suda za ljudska prava Skenderi i drugi protiv Srbije od 27. jula 2017. godine (po predstavkama br. 15090/08, 27952/10, 35372/10, 35374/10 i 47575/12), Evropski sud za ljudska prava primećuje da je trogodišnji rok u pitanju (pitanje koje se nije postavilo u slučaju Grudić) bio predviđen članom 376. Zakona o obligacionim odnosima i stoga zakonit, jer je služio legitimnom cilju, odnosno obezbeđivanju pravne sigurnosti i pravosnažnosti (isto u predmetu Čekić i dr. protiv Hrvatske- predstavka broj 15085/02, u odnosu na trećeg i četvrtog aplikanta).
Prema zaključku usvojenom na sednici Građanskog odeljenja Vrhovnog kasacionog suda od 25.06.2017. godine, u sporovima radi naknade materijalne štete zbog neisplate penzije licima sa teritorije Kosova i Metohije uzima se u obzir (umanjuje) novčani iznos koji je tužilac primio od strane Međunarodne administracije (UNMIK). Ovaj zaključak Vrhovni kasacioni sud je doneo u vršenju nadležnosti predviđene članom 31. Zakona o uređenju sudova, radi obezbeđivanja jedinstvene sudske primene prava i jednakosti stranaka u sudskim postupcima. Pobijana drugostepena presuda u delu kojim je pravnosnažno odbijen tužbeni zahtev za naknadu štete nastale neplaćanjem penzije u periodu od aprila meseca 2011. godine zaključno sa januarom 2016. godine, u skladu je sa označenim zaključkom i opšte prihvaćenim pravilom odštetnog prava da naknada štete ne može biti veća od nastale štete. Isplate izvršene po propisima koje je donela Međunarodna administracija Kosova i Metohije (bez obzira da li se radi o osnovnoj penziji ili nekoj drugoj vrsti naknade), predstavljaju obeštećenje za štetu nastalu neisplaćivanjem penzije koja je tužiocu priznata rešenjem tuženog.
S obzirom na izloženo, Vrhovni kasacioni sud nalazi da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za odlučivanje o posebnoj reviziji predviđeni članom 404. stav 1. ZPP, pa je na osnovu stava 2. istog člana, odlučio kao u stavu prvom izreke.
Vrhovni kasacioni sud je ispitao dozvoljenost izjavljene revizije i na osnovu člana 410. stav 2. tačka 5. ZPP, u vezi sa čl.13. i 14. i članom 23. st.1. i 3. Zakona o izmenama i dopunama ZPP („Sl. glasnik RS“, broj 55/14), pa je utvrdio da revizija nije dozvoljena.
Prema članu 13. stav 2. Zakona o izmenama i dopunama ZPP, kojim je izmenjena odredba člana 403. stav 3. ZPP, revizija nije dozvoljena u imovinskopravnim sporovima, ako vrednost predmeta spora pobijenog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe.
U konkretnom slučaju, tužba radi naknade štete podneta je 15.05.2014. godine. Kao vrednost predmeta spora u tužbi je označen iznos od 571.500,00 dinara. Tužilac je podneskom od 14.03.2016. godine, preinačio tužbu tako što je povećao tužbeni zahtev na iznos od 2.889.957,10 dinara. Tako označeni iznos ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan izvršenog preinačenja (1 evro iznosio je 123, 3980 dinara). Revizijom se pobija deo kojim je pravnosnažno odbijen tužbeni zahtev, zbog čega tužiočeva revizija nije dozvoljena.
Imajući u vidu izneto, na osnovu člana 413. ZPP, odlučeno je kao u stavu drugom izreke.
Odluka o zahtevu tužioca za naknadu troškova postupka po reviziji, sadržana u trećem stavu izreke, doneta je na osnovu člana 165. stav 1. u vezi sa članom 153. stav 1. ZPP. Tužilac nije uspeo u postupku po reviziji, pa zato nema pravo na naknadu troškova tog postupka.
Predsednik veća-sudija
Branislava Apostolović, s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić