Rev 5680/2020 3.15.1; rehabilitaciono obeštećenje

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 5680/2020
02.09.2021. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Slađane Nakić Momirović, predsednika veća, Marine Milanović i Katarine Manojlović Andrić, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Dušan Petrović, advokat iz ..., protiv tužene Republike Srbije – Ministarstvo pravde, čiji je zakonski zastupnik Državno pravobranilaštvo, Beograd, radi naknad štete, odlučujući o reviziji tužene, izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2996/20 od 10.09.2020. godine, u sednici održanoj 02.09.2021. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE, kao neosnovana revizija tužene izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2996/20 od 10.09.2020. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Delimičnom presudom Višeg suda u Beogradu P 579/12 od 20.12.2019. godine, prvim stavom izreke, obavezana je tužena da tužiocu isplati iznos od 5.426.204,25 dinara na ime izgubljene zarade u periodu od 20.05.1974. godine do 31.12.1991. godine, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.03.2015. godine do konačne isplate. Drugim stavom izreke, obavezana je tužena da za račun tužioca uplati pripadajuće doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje u Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje, pripadajuće doprinose za slučaj nezaposlenosti, Nacionalnoj službi za zapošljavanje i pripadajuće doprinose za zdravstveno osiguranje u Fond za zdravstveno osiguranje za period od 20.05.1974. godine do 31.12.1991. godine na osnovice (neto razlika u zaradi), bliže navedene u ovom stavu izreke.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2996/20 od 10.09.2020. godine, prvim stavom izreke,potvrđena je prvostepena presuda u delu stava prvog izreke, kojim je obavezana tužena da tužiocu isplati iznos od 5.426.204,25 dinara, na ime izgubljene zarade u periodu od 20.05.1974. godine do 31.12.1991. godine i u stavu drugom izreke, a žalba tužene je odbijena kao neosnovana. Drugim stavom izreke, preinačena je prvostepena presuda u preostalom delu stava prvog izreke, tako što je na iznos 5.426.204,25 dinara na ime izgubljene zarade u periodu od 20.05.1974. godine do 31.12.1991. godine dosuđena zakonska zatezna kamata od 04.11.2019. godine do konačne isplate, a zahtev za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade štete od 10.03.2015. godine do 04.11.2019. godine, odbijen je kao neosnovan. Trećim stavom izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužena je blagovremeno izjavila reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Tužilac je podneo odgovor na reviziju.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu člana 408. Zakona o parničnom postupku – ZPP (,,Službeni glasnik RS“ broj 72/11 ... 18/20), Vrhovni kasacioni sud je našao da je revizija tužene neosnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a revizijom se ne ukazuje na druge bitne povrede postupka koje bi mogle biti od uticaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je presudom Okružnog suda u Peći K 90/74 od 18.09.1974. godine osuđen na kaznu strogog zatvora u trajanju od četiri godine zbog izvršenja krivičnih dela udruživanje protiv naroda i države iz člana 117. stav 2. u vezi člana 100. i 109. KZ, i bio lišen slobode u periodu od 20.05.1974. godine do 03.12.1977. godine, ukupno tri godine, šest meseci i 14 dana. Tužilac je u vreme lišenja slobode imao 42 godine i kaznu zatvora izdržavao je u zatvoru u Sremskoj Mitrovici, ukupno 1279 dana, jer je odlukom Prezidijuma SFRJ od 22.11.1974. godine, oslobođen od daljeg izdržavanja kazne. Rešenjem Okružnog suda u Beogradu Reh 1/08 od 11.06.2009. godine, tužilac je rehabilitovan i utvrđeno je da je pravnosnažna presuda Okružnog suda u Peći K 90/74 od 18.09.1974. godine ništava i da se tužilac kao rehabilitovano lice smatra neosuđivanim. Tužilac je završio Višu pedagošku akademiju, nastavnik je hemije i od 1966. godine, kao i u vreme hapšenja, bio je direktor Osnovne škole „BB u ... . Tužiocu je radni odnos prestao od hapšenja 20.05.1974. godine, i nakon isteka izdržavanja kazne zatvora nije mogao da se zaposli u struci jer je osuđen za krivično delo protiv naroda i države. Povremeno je obavljao poslove sezonskog fizičkog radnika, sve do penzionisanja 1992. godine. Tužilac je oženjen i ima dvoje dece. Odlukom Osnovnog suda udruženog rada u Beogradu Ro 1005/82, odbijen je zahtev predlagača, ovde tužioca za poništaj odluke Saveta Osnovne škole „VV“ iz ... od 04.07.1982. godine, kojom je po oglasu od 12.06.1982. godine na poslove i radne zadatke nastavnika biologije na određeno vreme izabran drugi kandidat, iz razloga što je predlagač osuđen na kaznu zatvora zbog krivičnog dela protiv naroda i države. Prema uverenju Nacionalne službe za zapošljavanje tužilac se u periodu od 19.09.1978. godine do 02.01.1992. godine, u određenim intervalima sa prekidima, nalazio na evidenciji nezaposlenih lica, a pravo na prevremenu starosnu penziju tužiocu je utvrđeno počev od 03.01.1992. godine, od kada mu se vrši isplata. Tužilac je bio zaposlen u osnovnoj školi „BB“, u ..., u ... industriji piva, Lovno šumskom gazdinstvu „GG“, u Narodnom univerzitetu ... i u Osnovnoj školi „VV“ u ..., u određenim vremeskim periodima bliže navedenim u obrazloženju pobijane odluke. Prema nalazu i mišljenju sudskog veštaka ekonomsko- finansijske struke, tužiocu za period od 20.05.1974. godine do 31.12.1991. godine, na ime visine izgubljene zarade pripada iznos od 5.426.204,25 dinara, utvrđen metodom revalorizacije preko rasta cena na malo, potrošačkih cena od dana dospelosti zaključno do 10.03.2015. godine. Iznos zarade koju je tužilac trebao da primi za utuženi period umanjen je za iznose koje je tužilac primao kada je radio kao i za primanje koje je ostvario kod nadležnog SIZ-a. Tužilac je u pravnosnažno okončanom postupku ostvario pravo na naknadu nematerijalne štete.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su pravilno primenili materijalno pravo iz člana 26. stav 1. Zakona o rehabilitaciji i člana 155., 189., 190. i 172. Zakona obligacionim odnosima, i obavezali tuženu da tužiocu na ime naknade materijalne štete na ime izgubljene zarade za period od 20.05.1974. godine do 31.12.1991. godine isplati traženi iznos i za tužioca uplati pripadajuće doprinose.

Odredbom člana 20. stav 1. Zakona o rehabilitaciji („Službeni glasnik RS“ broj 92/11), propisano je da rehabilitovano lice ima pravo na poseban penzijski staž, mesečnu novčanu naknadu (poseban dodatak), zdravstvenu zaštitu i druga prava iz zdravstvenog osiguranja, pravo na vraćanje konfiskovane imovine ili imovine oduzete po osnovu propisa iz člana 2. stav 1. ovog zakona, odnosno obeštećenje za tu imovinu, kao i pravo na rehabilitaciono obeštećenje. Članom 26. stav 1. istog zakona propisano je da rehabilitovano lice (koje je iz političkih, verskih, nacionalnih ili ideoloških razloga lišeno života, slobode ili drugih prava do dana stupanja na snagu ovog zakona na teritoriji Republike Srbije), ima pravo na obeštećenje za materijalnu štetu nastalu zbog povrede prava i sloboda, u skladu sa zakonom kojim se uređuju obligacioni odnosi.

Pobijanom odlukom pravilno je usvojen zahtev za naknadu materijalne štete u vidu izgubljene zarade tužioca, koji je u vreme lišenja slobode bio zaposlen na mestu nastavnika hemije i direktora Osnovne škole „BB“ u ..., za period od 20.05. 1974. godine do 31.12.1991. godine u iznosu dosuđenom pobijanom odlukom, sa pripadajućim doprinosima. Suprotno revizijskim navodima, pravilno je utvrđena visina materijalne štete u skladu sa nalazom i mišljenjem sudskog veštaka, utvrđena metodom revalorizacije, prema plati nastavnika, uz umanjenje ostvarene zarade i naknade za nezaposlenost za navedeni period, koji metod obračuna tužena nije posebno osporila.

Sud je cenio i ostale navode revizije, pa je našao da su neosnovani. Naime, drugostepeni sud je za svoju odluku dao jasne, potpune i pravilne razloge koje ovaj sud u svemu prihvata, zbog čega su suprotni revizijski razlozi neosnovani.

Na osnovu člana 414. stav 1. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je odlučio kao u izreci.

Predsednik veća – sudija

Slađana Nakić Momirović,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić