Rev 6179/2020 3.1.2.8.2; naknada štete

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 6179/2020
02.09.2021. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Slađane Nakić Momirović, predsednika veća, Marine Milanović i Katarine Manojlović Andrić, članova veća, u parnici tužilaca AA iz ... i BB iz ..., čiji je zajednički punomoćnik Anđa Karanović, advokat iz ..., protiv tužene VV iz ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tužilaca, izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 648/20 od 12.03.2020. godine, u sednici održanoj 02.09.2021. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE, kao neosnovana, revizija tužilaca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 648/20 od 12.03.2020. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Bačkoj Palanci P 10/14 od 04.04.2018. godine, ispravljenom rešenjem istog suda P 10/14 od 17.05.2019. godine, prvim stavom izreke, odbijen je preinačen tužbeni zahtev tužioca prema podnesku od 31.01.2018. godine da se obaveže tužena da tužiocu na ime izvršenog uvećanja vrednosti nekretnine ubeležene u zknj. ul. br. .. KO ..., parc. br. .. kuća i dvorište od 06 a 15 m2 isplati iznos od 4.975.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate, kao i zahtev za troškove parničnog postupka počev od dana presuđenja, do isplate. Drugim stavom izreke, prvi eventualni tužbeni zahtev da se utvrdi da je tužilac po osnovu ulaganja po osnovu svojih sredstava, kao graditelj stekao pravo vlasništva na nekretnini ubeleženoj u zknj. ul. br. .. KO ..., parc. br. .. kuća i dvorište od 06 ari 15 m2, u visini od 4.975.500/5.575.500 delova, što je tužena dužna da trpi, kao i da tužilac ima pravo da se na osnovu ove presude uknjiži kao suvlasnik na predmetnoj nekretnini u 5.242.500/5.575.500 delova, kod nadležnog organa, uz naknadu troškova postupka je odbijen. Trećim stavom izreke, drugi eventualni tužbeni zahtev da se utvrdi da je ništav i bez pravnog dejstva ugovor o doživotnom izdržavanju overen kod Opštinskog suda u Bačkoj Palanci, zaključen dana 22.05.1995. godine pod Ov II ../95 između primaoca izdržavanja GG, bivše iz ... i davaoca izdržavanja, ovde tužene i sada pok. DD, bivšeg iz ..., što je tužena dužna da trpi da se na osnovu ove presude uspostavi pređašnje zemljišno-knjižno stanje iz zknj. ul. br. .. KO ... i zkul. br. .. KO ... kod nadležnog organa, je odbijen. Četvrtim stavom izreke, obavezana je tužena u postupku po tužbi tužilje protiv tuženog radi predaje nepokretnosti u posed i državinu u predmetu P 10/14, gde je doneto pravnosnažno rešenje na ročištu za glavnu raspravu od 08.07.2014. godine o povlačenju tužbe, naknadi prouzrokovane troškove parničnog postupka po navedenoj tužbi u iznosu od ukupno 21.000,00 dinara, koje je dužna u tom predmetu tužilja da isplati tuženom.

Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 648/20 od 12.03.2020. godine, prvim stavom izreke, žalba tužioca je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u pobijanom odbijajućem delu (stavovi jedan do tri izreke presude). Drugim stavom izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova parničnog postupka.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu u odnosu na odluku o primarnom tužbenom zahtevu, tužioci su blagovremeno izjavili reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.

Ispitujući pravilnost pobijane odluke u smislu člana 408. Zakona o parničnom postupku (,,Službeni glasnik RS“ broj 72/11...87/18), Vrhovni kasacioni sud je našao da revizija nije osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju Vrhovni kasacioni sud pazi po službenoj dužnosti. U postupku pred drugostepenim sudom nije došlo do propusta u primeni ili do pogrešne primene koje od odredaba ovog Zakona, pa nema ni povrede iz člana 374. stav 1. ZPP, na koju se revizijom ukazuje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, pravni prethodnik tužilaca pok. ĐĐ je pastorak sada pok. GG, koja je bila udata za njegovog oca od 1992. godine, koji je preminuo 1994. godine, a GG je preminula dana ...2002. godine. Tužena je u javnom registru nepokretnosti, u zknj.ul.br... upisana kao vlasnik nepokretnosti kuće i dvorišta od 06a 15m2 na kat.parc.broj .., koja je predmet ovog spora i njive „...“ .., na osnovu dopunskog rešenja o nasleđivanju Osnovnog suda u Novom Sadu, Sudska jedinica u Bačkoj Palanci O 7444/13 od 19.12.2013. godine. Pravni prethodnik tužilaca bio je u posedu predmetne nekretnine od 1996. godine i nije posedovao nijedan zvanično formalni dokument (ugovor, pravnosnažnu i izvršnu presudu, rešenje o nasleđivanju sl.) po osnovu kojeg bi bio u zakonitom posedu sporne nepokretnosti. Pravni prethodnik tužilaca je ulagao u predmetnu nekretninu, koja je u prirodi kuća starosti otprilike 120 godina, a ulaganja je vršio zajedno sa bratom u periodu od 1985. godine do 1989. godine, kada je brat preminuo, a radove je nastavio1998. godine, posle smrti njihovih roditelja. Sada pok. ĐĐ je navedene radove izvodio bez saglasnosti tužene kao vlasnika sporne nepokretnosti i sa kojim radovima se tužena nikada nije saglasila. Ocenom nalaza i mišenja sudskog veštaka građevinske struke utvrđena je vrednost radova, vrsta radova i obim radova na predmetnoj nekretnini, i to vrednost pre renoviranja, dogradnje i kompletne adaptacije, kao i nakon svih izvedenih radova. Ugovorom o doživotnom izdržavanju, zaključenim 22.05.1995. godine, overenim u sudu dana 26.05.1995. godine pod brojem Ov II ../95 između sad pok. GG, kao primaoca izdržavanja i EE i VV, ovde tužene, kao davalaca izdržavanja, ugovorene su obaveze davaoca izdržavanja prema primaocu izdržavanja, i naknada za dato izdržavanje, između ostalog u vidu nekretnina koje su predmet ovog spora, s tim što je ugovoreno da će u posed nekretnina koje su predmet ugovora, davalac izdržavanja stupiti odmah nakon overe potpisa ovog ugovora.

Obaveze iz navedenog ugovora o doživotnom izdržavanju su prestale da funkcionišu zbog poremećenih odnosa između davalaca i primaoca izdržavanja, odnosno zbog neispunjenja obaveza od strane davalaca izdržavanja, zbog čega je sada pok. GG dana 06.08.1997. godine podnela tužbu radi raskida ugovora o doživotnom izdržavanju. Taj postupak je prekinut rešenjem prvostepenog suda P 682/97 od 26.09.1997. godine (koje je pravnosnažno) do pravnosnažnog okončanja parničnog postupka u predmetu tog suda P 40/95, u kom je tužba podneta 17.01.1995. godine, gde je tužilja GG, a tuženi ĐĐ, radi poništaja testamenta kojim su obuhvaćene i nekretnine iz ugovora o doživotnom izdržavanju, a u kom predmetu su ĐĐ, ŽŽ i ZZ podneli dana 20.06.1995. godine protivtužbu radi poništaja poklona kojom su obuhvaćene nekretnine iz ugovora o doživotnom izdržavanju. Ovaj postupak je još uvek u prekidu.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, drugostepeni sud je imajući u vidu da pravni prethodnik tužilaca nije u smislu člana 231. ZPP dokazao da je bio u zakonitom posedu sporne nepokretnosti koja je u vlasništvu tužene i znao je da sporna nepokretnost nije bila predmet ostavinskog postupka iza njegovih roditelja, što ga čini nesavesnim držaocem u smislu člana 39. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, zaključio da je tužbeni zahtev na ime troškova po osnovu ulaganja – uvećanja vrednosti sporne nepokretnosti neosnovan. Osim toga, pravni prethodnik tužilaca nije dokazao da su troškovi održavanja sporne nepokretnosti bili nužni i korisni za tuženu kao vlasnika iste.

Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, nižestepeni sudovi su pravilnom primenom materijalnog prava, odbijanjem, odlučili o primarnom tužbenom zahtevu pravnog prethodnika tužilaca kojim je tražio naknadu troškova koje je imao na osnovu ulaganja u nepokretnost u vlasništvu tužene (uvećanje vrednosti).

Odredbom člana 20. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa propisano je da se pravo svojine stiče po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasleđivanjem (stav 1.), a pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom (stav 2.).

Naime, po nalaženju ovoga suda, o tužbenom zahtevu kojim je pravni prethodnik tužilaca tražio isplatu novčanih sredstava uloženih u nepokretnost u vlasništvu tužene, odlučuje se primenom odredbi članova 38. – 40. Zakona o osnovama svojinsko- pravnih odnosa. Tim odredbama uređeno je pravo držaoca da od vlasnika kome vraća stvar zahteva naknadu troškova koje je imao oko stvari, pri čemu se pravi razlika između savesnog i nesavesnog držaoca s jedne strane, i razlika između nužnih, korisnih i luksuznih troškova s druge strane. Shodno članu 72. stav 2. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa držalac je savestan ako ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova. Nesavesni držalac ima pravo na naknadu nužnih troškova (član 39. stav 4.), a pravo na naknadu korisnih troškova samo ako su oni korisni lično za vlasnika (član 39. stav 5.). Stavom 6. istog člana propisano je da nesavestan držalac nema pravo na naknadu troškova koje je učinio radi svog zadovoljstva ili ulepšavanja stvari, ali može da odnese stvar koju je ugradio radi svog zadovoljstva ili ulepšavanja stvari kad se ona može odvojiti bez oštećenja glavne stvari. Nesavesna državina postoji onda kada držalac zna ili prema okolnostima mora da zna da nema pravo da stvar drži.

Pravni prethodnik tužilaca je u posedu sporne nepokretnosti bio bez pravnog osnova (član 20. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa), a kako je sam naveo da ista nije bila predmet ostavinskog postupka iza njegovih roditelja, to je znao i morao znati da vrši ulaganje u nepokretnost na kojoj nema svojinska ovlašćenja, tim pre što se tužena kao vlasnik sporne nepokretnosti sa izvedenim radovima nikada nije saglasila, što ga čini nesavesnim držaocem u smislu navedenih odredaba Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Nužni troškovi su oni koji su neophodni za očuvanje suštine stvari, tako da bi njih preduzeo i sam vlasnik da se stvar nalazila kod njega (troškovi tekućeg i investicionog održavanja, popravke stvari i sl.). Korisni troškovi su oni kojima se uvećava vrednost stvari, a luksuzni troškovi su oni koji su učinjeni samo radi ulepšavanja i zadovoljstva ličnih prohteva držaoca i njih vlasnik ne bi učinio da se stvar nalazila kod njega. Pravni prethodnik tužilaca, na kome je shodno pravilima o teretu dokazivanja iz člana 231. ZPP bio teret dokazivanja, nije dokazao da su troškovi koje je imao na ime ulaganja u spornu nepokretnost bili nužni i korisni za tuženu, kao vlasnika, a ulaganja u nepokretnost u vlasništvu tužene vršio je bez njene dozvole i saglasnosti, kao nesavestan držalac, zbog čega je njegov zahtev u ovom delu pravilno odbijen kao neosnovan. Kod navedenog, žalbeni navodi o pogrešnoj primeni materijalnog prava su ocenjeni kao neosnovani.

Ostalim navodima revizije se osporava ocena izvedenih dokaza i utvrđeno činjenično stanje, zbog čega se revizija ne može izjaviti, prema članu 407. stav 2. Zakona o parničnom postupku.

Iz iznetih razloga, na osnovu člana 414. stav 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

Predsednik veća – sudija

Slađana Nakić Momirović,s.r.

Za tačnost otpravka

upravitelj pisarnice

Marina Antonić