
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 776/2020
27.05.2020. godina
Beograd
Vrhovni kasacioni sud u veću sastavljenom od sudija Zvezdane Lutovac, predsednika veća, Jelene Borovac, Dragane Marinković, Tatjane Miljuš i Tatjane Matković Stefanović, članova veća, u parnici tužioca AA iz sela ..., ..., koga zastupa punomoćnik Vladimir Mišković, advokat iz ..., protiv tuženog Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje ..., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 604/19 od 20.06.2019. godine, u sednici održanoj 27.05.2020. godine, doneo je
R E Š E NJ E
NE PRIHVATA SE odlučivanje o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 604/19 od 20.06.2019. godine, kao izuzetno dozvoljenoj.
ODBACUJE SE kao nedozvoljena revizija tužioca, izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 604/19 od 20.06.2019. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 15622/17 od 13.11.2018. godine, stavom prvim izreke delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da mu na ime neisplaćenih naknada za telesno oštećenje za period od septembra 2014. godine zaključno sa majem 2018. godine, isplati novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom bliže označeno u izreci presude. Stavom drugim izreke delimično je obijen tužbeni zahtev tužioca, kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih naknada za telesno oštećenje za period od marta 1999. godine zaključno sa avgustom 2014. godine, isplati novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom bliže označeno u izreci presude, kao neosnovan. Stavom trećim izreke odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti suda za postupanje u ovoj prvnoj stvari, kao neosnovan. Stavom četvrtim obavezan je tuženi da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 54.895 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 604/19 od 20.06.2019. godine, stavom prvim izreke odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženog i prvostepena presuda je potvrđena u stavu prvom i drugom izreke. Stavom drugim izreke preinačeno je rešenje o troškovima postupka iz stava četvrtog izreke prvostepene presude, tako što je tuženi obavezan da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 60.290 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 13.11.2018. godine do isplate. Stavom trećim izreke odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilac je izjavio blagovremenu reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava na osnovu člana 404. ZPP, radi ujednačavanja sudske prakse.
Prema članu 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 72/11... 87/18), revizija je izuzetno dozvoljena zbog pogrešne primene materijalnog prava i protiv drugostepene presude koja se ne bi mogla pobijati revizijom, ako je po oceni Vrhovnog kasacionog suda potrebno da se razmotre pravna pitanja od opšteg interesa ili pravna pitanja u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse, kao i ako je potrebno novo tumačenje prava (posebna revizija). O dozvoljenosti i osnovanosti revizije iz stava prvog ovog člana odlučuje Vrhovni kasacioni sud u veću od pet sudija (stav 2.).
Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, uslovi za primenu instituta izuzetno dozvoljene revizije iz člana 404. stav 1. ZPP, u konkretnom slučaju nisu ispunjeni. Pravnosnažnom presudom odlučeno je o zahtevu tužioca za naknadu neisplaćenih naknada za telesno oštećenje uz primenu materijalnog prava koje je u skladu sa pravnim shvatanjem izraženim kroz odluke Vrhovnog kasacionog suda, u kojima je odlučivano o istovetnim zahtevima tužilaca, sa istim ili sličnim činjeničnim stanjem i pravnim osnovom. Pitanje zastarelosti potraživanja naknade štete na ime neisplaćenih naknada za telesno oštećenje, dovoljno je raspravljeno u sudskoj praksi uz stav da tužiocu pripada pravo na naknadu štete za period od tri godine pre utuženja u smislu člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Zbog toga ne postoji potreba ujednačavanja sudske prakse, a izraženo stanovište nižestepenih sudova u pogledu zastarelosti potraživanja ne odstupa ni od prakse Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Grudić protiv Srbije (Predstavka broj 31925/08) i Skenderi i drugi protiv Srbije (Predstavka broj 15090/08), na koje se revident poziva. Naime, u predmetu Grudić protiv Srbije, trogodišnji rok zastarelosti nije postavljen kao pitanje, a predviđen je članom 376. Zakona o obligacionim odnosima, dok je u predmetu Skenderi i drugi protiv Srbije, Evropski sud utvrdio da je odbijanje dela tužbenog zahteva zbog zastarelosti bilo zakonito i težilo je legitimnom cilju uz poštovanje principa proporcionalnosti.
Kako na osnovu iznetog proizilazi da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 404. stav 1. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je odlučio kao u stavu prvom izreke.
Ispitujući dozvoljenost revizije u smislu člana 410. stav 2. tačka 5. ZPP, Vrhovni kasacioni sud nalazi da izjavljena revizija nije dozvoljena.
Prema članu 403. stav 3. ZPP revizija nije dozvoljena u imovinsko-pravnim sporovima ako vrednost predmeta spora pobijanog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe.
Tužba u ovom sporu podneta je 23.10.2017. godine, a vrednost predmeta spora pobijanog dela iznosi 280.571,25 dinara.
Kako se u konkretnom slučaju radi o imovinsko-pravnom sporu koji se odnosi na potraživanje u novcu, u kome vrednost predmeta spora pobijanog dela očigledno ne prelazi dinarsku protivvrednost 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe, Vrhovni kasacioni sud je našao da revizija nije dozvoljena.
Na osnovu člana 413. ZPP odlučeno je kao u stavu drugom izreke.
Predsednik veća – sudija
Zvezdana Lutovac, s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić