Rev 7818/2024 3.1.2.5.7

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev 7818/2024
05.03.2025. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branke Dražić, predsednika veća, Marine Milanović i Vesne Mastilović, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Zoran Vujičić, advokat iz ..., protiv tuženog BB iz ..., čiji je punomoćnik Momčilo Kovačević, advokat iz ..., radi duga, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2877/21 od 07.11.2023. godine, u sednici održanoj 05.03.2025. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tuženog izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 2877/21 od 07.11.2023. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2877/21 od 07.11.2023. godine, ukinuta je presuda Osnovnog suda u Negotinu P 704/2020 od 17.08.2021. godine i obavezan tuženi da tužiocu po osnovu zajma vrati iznos od 29.000 evra, u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, zajedno sa kamatom obračunatom i to na iznos od 17.000 evra po stopi Centralne Evropske banke počev od 01.05.2009. godine do 24.12.2012. godine, a od 25.12.2012. godine do isplate, sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom po Zakonu o zateznoj kamati, sve u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, kao i sa kamatom obračunatom na iznos od 12.000 evra po stopi Centralne Evropske banke počev od 01.12.2009. godine do 24.12.2012. godine, a od 25.12.2012. godine do isplate sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom po Zakonu o zateznoj kamati, sve u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan isplate, i obavezan je tuženi da tužiocu na ime troškova postupka isplati 734.453,00 dinara.

Protiv pravnosnažne drugostepene presude tuženi je blagovremeno izjavio reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Ispitujući pobijanu presudu na osnovu člana 408. u vezi člana 403. stav 2. tačka 3. Zakona o parničnom postupku - ZPP (''Službeni glasnik RS'' 72/11 ... 10/23), Vrhovni sud je našao da je revizija tuženog neosnovana.

U postupku donošenja pobijane presude nema bitne povrede iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac i tuženi su bili u prijateljskim odnosima i tužilac je više puta činio pozajmice tuženom, koje je on vraćao. U novembru 2008. godine tužilac je pozajmio tuženom 17.000 evra bez kamate, sa rokom vraćanja do maja 2009. godine, a januara 2009. godine mu je pozajmio 12.000 evra, takođe bez kamate, sa rokom vraćanja do decembra 2009. godine. Povodom navedenih pozajmica, sačinjene su priznanice, pisane rukom, koje su potpisane od strane tuženog kao lica koje je novac primilo i svedoka VV. Tvrdnje tuženog da mu je tužilac pozajmio manje iznose novca od iznosa navedenih u priznanici, i to 7.000 evra i 2.000 evra, te da su cifre „1“ naknadno dopisane na predmetnim priznanicama, a ispred manje označenih novčanih iznosa, nije dokazao u toku postupka. Grafološkim veštačenjem dokazano je suprotno, jer je veštak kada se radi o pisanju sporne cifre „1“ od strane tuženog, na obe priznanice, dao pozitivno mišljenje, koje je gradirano tako da se ne može isključiti mogućnost da je tuženi skripter spornih cifri, dok je u odnosu na tužioca mišljenje veštaka bilo neodređeno, jer nije mogao da se donese zaključak da li je on pisao sporne cifre ili ne.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja u prvostepenom postupku i na raspravi pred drugostepenim sudom, drugostepeni sud je pravilno primenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtev tužioca.

Članom 557. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO) propisano je da se ugovorom o zajmu obavezuje zajmodavac da preda u svojinu zajmoprimcu određenu količinu novca ili kojih drugih zamenljivih stvari, a zajmoprimac se obavezuje da mu vrati posle izvesnog vremena istu količinu novca, odnosno istu količinu stvari, iste vrste i istog kvaliteta. Prema članu 562. istog zakona zajmoprimac je dužan vratiti u ugovorenom roku istu količinu stvari, iste vrste i kvaliteta (stav 1). Ako ugovarači nisu odredili rok za vraćanje zajma, niti se on može odrediti iz okolnosti zajma, zajmoprimac je dužan vratiti zajam po isteku primerenog roka koji ne može biti kraći od dva meseca računajući od zajmodavčevog traženja da mu se zajam vrati (stav 2).

Tužilac u ovoj parnici visinu svog potraživanja temelji na pisanim dokazima – priznanicama u kojima se navodi tačan iznos pozajmljenog novca, sa rokom vraćanja, a koje priznanice su sačinjene i potpisane od strane tuženog, koji pozajmljeni novac tužiocu nije vratio. U pravnosnažnoj presudi koja je predmet revizije u pogledu visine duga sud je cenio pomenute priznanice, te je putem veštaka grafološke struke utvrdio da je tuženi pozajmio od tužioca najpre 17.000 evra, a potom još 12.000 evra, a da tužilac nije naknadno dopisivao cifre „1“ na priznanicama, s obzirom da tuženi to u toku postupka nije dokazao, pa je pravilno izveden zaključak da se radi o punovažnom ugovoru o zajmu koji kao takav stvara međusobne obaveze za ugovorne strane, a što se tiče iznosa koji je naveden u drugostepenoj odluci upravo je izvedenim dokazima utvrđeno da je to iznos ukupnog potraživanja po ugovoru o zajmu, odnosno iznos od ukupno 29.000 evra i da taj iznos nije vraćen.

Tokom postupka, a po obavljenom grafološkom veštačenju, tuženi je sporio konačan zaključak veštaka o postojanju visine duga, odnosno da iznosi koji su bili predmet zajma nisu vraćeni, a pri istim primedbama tuženi je ostao i u reviziji. Međutim, u vezi tih pitanja drugostepeni sud s pravom ukazuje na pravilo o teretu dokazivanja iz člana 228. u vezi člana 231. ZPP. Tužilac je imao obavezu da dokaže postojanje ugovora o zajmu i iznose koji su pozajmljeni, a na tuženom je bila obaveza da pobije te činjenice, ali sa druge strane i da za iznose za koje je utvrđeno da su bili predmet pozajmice dokaže da su vraćeni. U skladu sa tim, tužilac je dostavio pismene isprave – priznanice o visini pozajmljenog novca, a tuženi nije uspeo da adekvatnim dokazima pobije zaključak da su upravo iznosi koji su navedeni u priznanicama i pozajmljeni, a nije pružio ni dokaze da je bilo koji iznos novca od ukupno pozajmljenog iznosa vratio.

Iz navedenih razloga ispunjeni su uslovi za primenu čl. 557, 227. i 324. ZOO zbog čega su neosnovani revizijski navodi o pogrešnoj primeni materijalnog prava.

O ostalim navodima revizije osporava se ocena izvedenih dokaza, što predstavlja razlog zbog kojih se revizija ne može izjaviti prema članu 407. stav 1. ZPP, te ih ovaj sud ne obrazlaže detaljno saglasno članu 414. stav 2. ZPP.

Imajući u vidu sve napred navedeno i odlučeno je kao u izreci presude na osnovu člana 414. stav 1. ZPP.

Predsednik veća sudija

Branka Dražić,s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković