Rev 902/2021 3.1.2.39; osiguranje

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 902/2021
10.11.2021. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branislava Bosiljkovića, predsednika veća, Branke Dražić i Danijele Nikolić, članova veća, u parnici tužioca Nacionalne korporacije za osiguranje stambenih kredita sa sedištem u Beogradu, čiji su punomoćnici Ivan Ljubisavljević i Miloš Milošević advokati iz ..., protiv tužene AA iz ..., čiji je punomoćnik Bojan Vukotić advokat iz ..., radi duga, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 2140/19 od 18.06.2020. godine, u sednici veća održanoj dana 10.11.2021. godine, doneo je

P R E S U D U

PREINAČUJE SE presuda Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 2140/19 od 18.06.2020. godine, tako što se OBAVEZUJE tužena da isplati tužiocu iznos od 1.729.853,05 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 25.06.2013. godine do isplate u roku od 15 dana od dostavljanja prepisa presude.

OBAVEZUJE SE tužena da na ime troškova postupka isplati tužiocu iznos od 434.072,00 dinara u roku od 15 dana od dostavljanja prepisa presude.

ODBIJA SE zahtev tužene za naknadu troškova postupka po reviziji.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 2140/19 od 18.06.2020. godine, ukinuta je presuda Osnovnog suda u Kraljevu P 534/18 od 14.11.2018. godine, ispravljena rešenjem P 534/18 od 01.02.2019. godine, i presuđeno tako što je odbijen eventualni tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se tužena obaveže na isplatu iznosa od 1.729.853,05 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 25.06.2013. godine do isplate i obavezan tužilac da na ime naknade troškova parničnog postupka isplati tuženoj iznos od 239.546,00 dinara u roku od 15 dana od dana prijema presude pod pretnjom prinudnog izvršenja.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Tužena je podnela odgovor na reviziju sa predlogom da se revizija odbije kao neosnovana i tužilac obaveže na naknadu troškova revizijskog postupka.

Odlučujući o izjavljenoj reviziji, na osnovu člana 403. stav 2. tačka 3. i člana 408. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je našao da je tužiočeva revizija osnovana.

U sprovedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužena je 15.10.2007. godine zaključila sa bankom namenski ugovor o kreditu za kupovinu određenog stana. Tuženoj je odobren kredit u iznosu od 66.400 CHF u dinarskoj protivvrednosti po prodajnom kursu banke sa rokom vraćanja od 360 meseci. Ovim ugovorom (član 5. tačke 2. i 4) tužena se obavezala da pre puštanja kredita u tečaj plati banci fiksnu proviziju u iznosu od 30 evra u dinarskoj protivvrednosti na ime naknade za obradu kreditnog zahteva kod Nacionalne korporacije za osiguranje stambenih kredita i premiju osiguranja u visini od 4,2% od iznosa odobrenog kredita. Ovu obavezu tužena je ispunila. Ugovor o kreditu koji je tužena zaključila sa bankom osiguran je kod tužioca, na zahtev banke – davaoca kredita koji je tužilac prihvatio odlukom od 16.10.2007. godine i istu dostavio banci, a 03.09.2009. godine izdao i polisu osiguranja. Osiguranje ugovora o kreditu izvršeno je na osnovu ugovora o regulisanju međusobnih odnosa u poslovima osiguranja potraživanja po osnovu stambenih kredita od 11.07.2007. godine kojim su tužilac i banka – davalac kredita, pored ostalog, ugovorili: da se osiguranje kredita vrši po individualnoj šemi osiguranja – na pismeni zahtev banke i odlukom tužioca (član 6); da tužilac obaveštava banku o prihvatanju ili odbijanju zahteva za osiguranje u pismenoj formi, na memorandumu tužioca sa potpisom ovlašćenog lica i pečatom tužioca, koje obaveštenje predstavlja polisu osiguranja pod uslovom da su tužiocu po predmetnom kreditu plaćeni premija osiguranja i administrativni troškovi, a polisa osiguranja je dokument kojim se tužilac obavezuje da, kada nastupi osigurani slučaj, isplati banci i sumu u visini od 75% neto ostvarenog gubitka banke (član 7); da tužilac vrši isplatu pod uslovom da dužnik nije ispunio obavezu po osnovu ugovora o kreditu, što je prouzrokovalo da je banka proglasila kredit dospelim u celosti u skladu sa zakonom i svojom poslovnom politikom, odnosno da je kredit proglašen dospelim usled pokretanja postupka izvršenja ili hipotekarne prodaje na predmetu obezbeđenja i da je banka podnela zahtev tužiocu uz svu potrebnu dokumentaciju (član 15). Aneksom ovog ugovora (zavedenim kod tužioca pod br. 02- 1599 od 18.04.2012. godine, a kod banke – davaoca kredita pod br. G-3011 od 28.02.2012. godine), članom 2. izmenjen je član 12. ugovora, u delu: „raspodela sredstava naplaćenih po osnovu realizacije instrumenata obezbeđenja“, tako što su posle stava 3. dodata još dva stava kojima je ugovoreno: da je banka saglasna da korporacija ima pravo na naplatu preostalog duga prema dužniku u iznosu od 75% ostvarenog neto gubitka, u skladu sa odredbama Zakona o hipoteci i Zakona o obligacionim odnosima (stav 4) i da sporedna prava kojima je obezbeđeno ispunjenje preostalog duga prema dužniku ne prelaze na korporaciju (stav 5). Banka – davalac kredita je, zbog kašnjenja sa plaćanjem, tuženoj 27.12.2010. godine poslala obaveštenje o jednostranom otkazu ugovora o kreditu od 15.10.2007. godine, koji se smatra raskinutim sa označenim datumom, a obaveza tužene u iznosu od 66.372,66 CHF dospelom u celosti. U vansudskom postupku namirenja potraživanja banka je 06.03.2013. godine prodala stan opterećen hipotekom ustanovljenom u njenu korist, po ceni od 35.000 EVRA koja odgovara protivvrednosti od 43.028,97 CHF. Nakon toga, banka je tužiocu uputila zahtev za isplatu 75% od ostvarenog netog gubitka, u iznosu od 18.271,47 CHF u dinarskoj protivvrednosti po prodajnom kursu banke na dan uplate. Tužilac je 24.06.2013. godine doneo odluku kojom je dozvolio isplatu označenog iznosa u dinarskoj protivvrednosti i banci je 25.06.2013. godine uplatio iznos od 1.729.853,05 dinara.

Drugostepeni sud je, nakon ukidanja prvostepene presude, polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja odlučio da odbije tužbeni zahtev. Po stanovištu tog suda, nisu ispunjeni uslovi za prelaz potraživanja banke na tužioca na osnovu člana 300. Zakona o obligacionim odnosima, jer je tužilac isplatom banci – davaocu kredita iznosa koji sada potražuje od tužene ispunio svoju obavezu iz ugovora o osiguranju (polise osiguranja), a ne obavezu nekog drugog lica, ni na osnovu člana 939. Zakona o obligacionim odnosima zato što je između tužioca i banke zaključen ugovor o osiguranju potraživanja na koji se, prema članu 899. stav 2. istog Zakona, ne primenjuju odredbe glave 27. tog Zakona u kojoj se nalazi i označena odredba o prelazu osiguranikovih prava prema odgovornom licu na osiguravača (subrogacija).

Ugovaranje prava tužioca na naplatu preostalog duga banke u visini od 75% njenog neto gubitka, izvršeno Aneksom ugovora o regulisanju međusobnih obaveza u poslovima osiguranja potraživanja po osnovu stambenih kredita, po oceni drugostepenog suda je nedopušteno – protivno članu 899. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, zbog čega je član 2. Aneksa tog ugovora ništav u smislu članova 47. i 52. navedenog Zakona. Dodatni argument za odbijanje tužbenog zahteva drugostepeni sud nalazi u nepostojanju ugovornog odnosa stranaka i činjenici da je tužilac, prihvatanjem osiguranja kredita, preuzeo da snosi deo rizika njegove nenaplativosti.

Po stanovištu Vrhovnog kasacionog suda, prihvatljivi su razlozi drugostepenog suda da osnovanost tužiočevog zahteva ne proizlazi iz odredbe člana 300. Zakona o obligacionim odnosima. Tom odredbom uređen je slučaj zakonske subrogacije tako što je propisano da kada obavezu ispuni lice koje ima neki pravni interes u tome, na njega prelazi po samom Zakonu u času ispunjenja poveriočevo potraživanje sa svim sporednim pravima. Za zakonsku subrogaciju bitno je da je ispunjen tuđi dug, a tužilac je isplatom dela potraživanja banke koji je ostao nenaplaćen u postupku prodaje hipotekovane nepokretnosti, ispunio svoju obavezu iz ugovora o regulisanju međusobnih odnosa u poslovima osiguranja potraživanja po osnovu stambenih kredita od 11.07.2007. godine i polise osiguranja od 03.09.2009. godine. Na sporni pravni odnos ne može se primeniti ni odredba člana 939. Zakona o obligacionim odnosima, jer je njena primena izričito isključena odredbom člana 899. stav 2. u vezi stava 1. istog Zakona kojom je propisano da se odredbe glave 27. tog Zakona neće primenjivati na osiguranje potraživanja.

Međutim, po shvatanju revizijskog suda, u konkretnom slučaju ima mesta primeni člana 299. Zakona o obligacionim odnosima. Navedenom odredbom propisano je: da u slučaju ispunjenja tuđe obaveze svaki ispunilac može ugovoriti sa poveriocem, pre ispunjenja ili prilikom ispunjenja, da ispunjeno potraživanje pređe na njega sa svim ili samo sa nekim sporednim pravima (stav 1); da poveriočeva prava mogu preći na ispunioca i na osnovu ugovora između dužnika i ispunioca, zaključenog pre ispunjenja (stav 2); da u ovim slučajevima subrogacija ispunioca u prava poverioca nastaje u času ispunjenja (stav 3). Na ovaj način uređena je ugovorna (voljna) subrogacija.

Tužilac i banka – davalac kredita su Aneksom ugovora o regulisanju međusobnih odnosa u poslovima osiguranja potraživanja po osnovu stambenih kredita ugovorili pravo tužioca da naplati preostali dug prema dužniku – korisniku kredita u visini od 75% ostvarenog neto gubitka banke (nenaplaćenog potraživanja korišćenjem ugovorenih sredstava obezbeđenja). Nije prihvatljiva ocena nižestepenog suda o ništavosti tog Aneksa, kao suprotnog članu 899. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima. Navedena odredba samo propisuje da se odredbe glave 27. Zakona o obligacionim odnosima kojima je uređeno osiguranje neće primenjivati na osiguranje potraživanja, ali ne isključuje niti zabranjuje osiguravaču i osiguraniku da ugovorom urede prelaz potraživanja i kod ugovora o osiguranju potraživanja, u skladu sa načelom autonomije volje i slobode ugovaranja. Sledstveno tome, Aneks ugovora koji je tužilac zaključio sa bankom – davaocem kredita, nije ništav pravni posao ni sa stanovišta odredbi članova 47. i 52. Zakona o obligacionim odnosima.

Iz navedenih razloga, preinačena je drugostepena presuda tako što je usvojen tužbeni zahtev i na osnovu člana 416. stav 1. ZPP odlučeno kao u prvom stavu izreke.

Odluka o troškovima celokupnog postupka, sadržana u drugom stavu izreke, doneta je primenom člana 165. stav 2. u vezi sa članom 153. stav 1. i članom 154. ZPP. Tužiocu su dosuđeni troškovi za sastav revizije u iznosu od 33.000,00 dinara, sudsku taksu za tužbu i presudu u iznosu od po 57.296,00 dinara, sudsku taksu za reviziju u iznosu od 114.592,00 dinara i sudsku taksu za odluku po reviziji u iznosu od 171.888,00 dinara, čija je visina određana primenom Advokatske i Taksene tarife. Tužiocu nisu priznati traženi troškovi sudske takse za odgovor na žalbu, jer po oceni Vrhovnog kasacionog suda nisu bili nužni i nagrada za inicijalno razmatranje spisa (tarifni broj 79. i Taksene tarife) zato što nema dokaza da je radnja pregledanja ili razmatranja predmeta uopšte izvršena.

Tužena nema pravo na troškove postupka za odgovor na reviziju jer nije uspela u ovom postupku, zbog čega je takav njen zahtev odbijen i odlučeno kao u trećem stavu izreke.

Predsednik veća - sudija

Branislav Bosiljković, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić