Rev 9393/2024 3.1.4.17.1.4; 3.1.4.17.1.1

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev 9393/2024
18.12.2024. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branka Stanića, predsednika veća, Tatjane Miljuš i Tatjane Matković Stefanović, članova veća, u parnici po tužbi tužioca AA iz ...,, čiji je punomoćnik Milunka Arsić, advokat u ..., i protivtužbi tužene BB iz ..., čiji je punomoćnik Vladan Selaković, advokat u ..., radi bračne tekovine, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 900/23 od 05.04.2023. godine, u sednici veća održanoj 18.12.2024. godine doneo je

P R E S U D U

ODBIJA se revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 900/23 od 05.04.2023. godine u delu kojim je potvrđena presuda Osnovnog suda u Prijepolju, Sudska jedinica u Novoj Varoši 9P 234/17 od 16.12.2022. godine u prvom stavu izreke, u odbijajućem delu za tužbeni zahtev tužioca, dok se USVAJA revizija i ukidaju presuda Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 900/2023 od 05.04.2023. godine i presuda Osnovog suda u Prijepolju, Sudska jedinica u Novoj Varoši 9P 234/17 od 16.12.2022. godine u drugom stavu izreke, u usvajajućem delu za protivtužbeni zahtev tužene, i u tom delu se predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e nj e

Osnovni sud u Prijepolju, Sudska jedinica u Novoj Varoši doneo je presudu 9P 234/17 dana 16.12.2022. godine kojom je u I stavu izreke odbio tužbeni zahtev tužioca da se utvrdi da su tužilac i tužena za vreme trajanja braka pozajmili od trećih lica i podizanjem kredita iznos od 120.000,00 evra, pa tužilac preuzima obavezu da iznos vrati, a tužena da se obaveže da tužiocu plati iznos od 60.000,00 evra, kao neonosnovan; u II stavu izreke delimično usvojio protivtužbeni zahtev tužene i obavezao tužioca da tužilji plati iznos od 12.000,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu koji utvrđuje Narodna banka Srbije na dan isplate i iznos od 76.318,00 dinara koji predstavlja ½ za plaćeni utrošak električne energije, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23.09.2016. godine kao dana podnošenja protivtužbe do isplate; u III stavu izreke odbio protivtužbeni zahtev kojim je tužena tražila da se tužilac obaveže da joj isplati pored iznosa dosuđenih u II stavu izreke još i iznose navedene u III stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom i u IV stavu izreke rešio da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

Apelacioni sud u Kragujevcu je doneo presudu Gž 900/23 dana 05.04.2023. godine kojom je u 1. stavu izreke odbio kao neosnovane žalbe tužioca i tužene i potvrdio presudu Osnovnog suda u Prijepolju, Sudska jedinica u Novoj Varoši 9P 234/17 od 16.12.2022. godine u stavovima prvom i drugom izreke, a u 2. stavu izreke ukinuo presudu Osnovnog suda u Prijepolju, Sudska jedinica u Novoj Varoši 9P 234/17 od 16.12.2022. godine u stavovima trećem i četvrtom itreke i u tom delu predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilac je izjavio dozvoljenu i blagovremenu reviziju, kojom pobija presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni sud je ispitao pobijanu presudu po odredbama člana 408. Zakona o parničnom postupku („Sl. glasnik RS“ br. 72/2011… 10/2023) i zaključio da je revizija neosnovana u delu kojim se pobija pravnosnažna presuda o tužbenom zahtevu, dok je osnovana u delu kojim se pobija pravnosnažna presuda o protivtužbenom zahtevu.

U delu odluke o tužbenom zahtevu, pobijana presuda je doneta bez bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP. Povreda odredaba parničnog postupka na koju revident ukazuje, koja se tiče primene odredbe člana 8. i člana 231. ZPP nije od značaja, jer je drugostepeni sud doneo pravnosnažnu presudu na temelju činjeničnog stanja koje je ocenom dokaza utvrdio prvostepeni sud. Bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 8. u vezi člana 231, člana 374. stav 2. tačka 12. ZPP učinjene pred prvostepenim sudom, nisu zakonom predviđeni revizijski razlozi, prema odredbi člana 407. ZPP. Tužilac nastoji da ospori pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja o zaduživanju stranaka, pozajmicama i kod institucija, svrsi zaduživanja i o iznosima koji su vraćeni od strane tužioca, iz kojih sredstava, kao osnov za potraživanje od tužene, i koliko je preostali neplaćeni iznos. Međutim, u ovoj parnici se revizijom ne može pobijati pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja na temelju kog je doneta pravnosnažna drugostepena presuda, po odredbi člana 407. stav 2. ZPP.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju od strane prvostepenog suda, parnične stranke su živele u zajednici života u braku od 2005. godine do juna 2013. godine, a brak je razveden 30.10.2013. godine. Pravnosnažnom međupresudom je utvrđeno da su stranke stekle u svojinu u po 1/2 idealnog dela svaka, određene nepokretnosti. Tužena je u brak unela posebnu imovinu u novcu, dok je tužilac u brak ušao sa novčanim obavezama iz prethodnog braka i kreditnim zaduženjima. Zajedno su vodili radnju za prodaju mesa, registrovanu na ime tužene, dok je tužilac obavljao sve poslove oko radnje. Tužilac je za potrebe radnje pozajmljivao novac, sa čim tužena nije bila upoznata. Na osnovu ocene izvedenih dokaza prvostepeni sud je zaključio da ne može sa sigurnošću utvrditi koliki je dug postojao prema zajmodavcima, kada je nastao, za šta je potrošen i da li je vraćen. Tužilac nije dokazao da je pozajmljivao za zajedničke potrebe stranaka u određenim iznosima, niti da je dugovanja platio iz njegove posebne imovine. Stoga je prvostepeni sud odbio tužbeni zahtev tužioca, kao nedokazan. Nije dokazan osnov za obavezivanje tužene da odgovara za obaveze koje je tužilac preuzeo radi podmirivanja potreba zajedničkog života u braku, niti za obaveze koje po zakonu terete oba supružnika, za koje bi odgovarali solidarno, u smislu odredaba člana 187. Porodičnog zakona i člana 423. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

Drugostepeni sud je prihvatio ocenu prvostepenog suda. Tužilac bi tek isplatom duga stekao pravo regresa prema tuženoj, pa kako nije dokazao da je pozajmljene iznose vratio iz svoje imovine, neosnovan je zahtev prema tuženoj za vraćanje isplaćenog.

Primena materijalnog prava u odlučivanju o tužbenom zahtevu, na tako utvrđeno činjenično stanje, je pravilna. Kako se ocena izvedenih dokaza od strane prvostepenog suda i utvrđeno činjenično stanje od značaja za odluku o tužbenom zahtevu revizijom ne mogu pobijati, revizija tužioca kojom pobija pravnosnažnu presudu o tužbenom zahtevu utemeljenu na tako utvrđenom činjeničnom stanju, nije osnovana. Stoga je u tom delu revizija odbijena po odredbi lana 414. ZPP.

Odluka o protivtužbenom zahtevu u pravnosnažnoj presudi donetoj u drugom stepenu, zasnovana je na nespornim činjenicama da je tužena kao svoju posebnu imovinu u brak unela iznos od 12.000,00 evra i da je za utrošenu električnu energiju platila iznos od 152.636,00 dinara dana 27.04.2015. godine. Na osnovu tih činjenica je tuženi obavezan da po protivtužbenom zahtevu plati tuženoj 12.000,00 evra i po osnovu regresa po članu 423. stav 1. ZOO iznos od 76.318,00 dinara, kao 1/2 plaćene utrošene električne energije za SSZTUR „VV“. Međutim, na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja ne može se zaključiti o obavezi tužioca da tuženoj isplati 12.000,00 evra, jer za to nedostaju relevantne činjenice. Nije utvrđeno da je taj novac ostao neutrošen kod tužioca, niti druge činjenice iz kojih bi proizilazila obaveza tužioca da taj iznos isplati tuženoj. Iz sadržine iskaza tužioca, koja je navedena u razlozima presude, za kuću koju su kupili i u nju uložili, stranke su potrošile 5.000,00 evra posebne imovine tužene, a prema iskazu tužene potrošeno je 10.000,00 evra. Samo iz činjenice da je tužena unela u zajednicu života u braku sa tužiocem 12.000,00 evra ne proizilazi da se stekao kakav osnov u materijalnom pravu da se tužilac obaveže da tuženoj vrati isti iznos. Ovo tim pre što je pravnosnažno raspravljen udeo stranaka u zajednički stečenim nepokretnostima u braku. Nisu raspravljene činjenice o periodu, nameni i mestu potrošnje električne energije za koju je tužena platila 152.636,00 dinara. Stoga nedostaju bitne činjenice da bi se moglo odlučiti pravilnom primenom materijalnog prava o obavezi tužioca da tuženoj regresira polovinu plaćenog iznosa.

To su razlozi ukidanja pravnosnažne presude o protivtužbenom zahtevu, u kom delu je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, po odredbi člana 416. stav 2. ZPP.

Predsednik veća-sudija

Branko Stanić, s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković