Rev2 1289/2021 3.5.9

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 1289/2021
09.09.2021. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branka Stanića, predsednika veća, Tatjane Matković Stefanović i Tatjane Miljuš, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., ..., čiji je punomoćnik Stefan Đorđević, advokat u ..., protiv tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde, Uprava za izvršenje krivičnih sankcija, čiji je zastupnik Državno pravobranilaštvo sa sedištem u Beogradu, radi isplate jubilarne nagrade, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3589/20 od 27.11.2020. godine, u sednici veća održanoj dana 09. septembra 2021. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3589/20 od 27.11.2020. godine.

ODBIJA SE zahtev tužene za naknadu troškova revizijskog postupka.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu 15P1 1727/19 od 08.07.2020. godine u stavu I izreke usvojen je tužbeni zahtev tužioca, te obavezana tužena da tužiocu isplati iznos od 54.344,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 02.07.2018. godine do isplate. U stavu II izreke obavezana je tužena da naknadi tužiocu troškove parničnog postupka u iznosu od 41.148,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti pa do konačne isplate.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3589/20 od 27.11.2020. godine, u stavu prvom izreke, preinačena je navedena prvostepena presuda u stavu prvom izreke pa je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tužena da tužiocu isplati iznos od 54.344,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 02.07.2018. godine. U stavu drugom izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka, pa je odbijen kao neosnovan zahtev tužioca za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 41.148,00 dinara i obavezan je tužilac da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 21.000,00 dinara. U stavu trećem izreke obavezan je tužilac da tuženoj naknadi troškove drugostepenog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilac je izjavio blagovremenu i dozvoljenu reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Tužena je podnela odgovor na reviziju. Tražila je troškove na ime sastava odgovora na reviziju.

Ispitujući pobijanu drugostepenu presudu u granicama propisanih odredbom člana 408. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 72/11 ... 18/20), Vrhovni kasacioni sud je utvrdio da revizija tužioca nije osnovana.

Pobijena presuda nije zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, na koju se u revizijskom postupku pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je bio u radnom odnosu u privremenim institucijama Kosova i Metohije, u Kazneno - popravnom domu u ..., a rešenjem tužene preuzet je u Upravu za izvršenje zavodskih sankcija počev od 01.06.2008. godine. Nakon preuzimanja tužilac nije raspoređen ni na jedno radno mesto i nije obavljao faktički rad kod organa tužene. Dana 01.06.2018. godine navršeno je deset godina od preuzimanja tužioca kod tužene.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je ocenio da je tužilac ostvario pravo na jubilarnu nagradu za navršenih deset godina rada u radnom odnosu kod tuženog na dan 01.06.2018. godine, te da je bez uticaja na navedeno pravo činjenica da je tužilac nakon preuzimanja ostao neraspoređen i da nije obavljao faktički rad kod tužene, jer tužilac nije raspoređen usled propusta poslodavca. Na osnovu navedenog, a primenom odredbe člana 1. Zakona o državnim službenicima, člana 120. Zakona o radu i odredbe člana 44. stav 1. tačka 1) Posebnog kolektivnog ugovora za državne organe, prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtev i tužiocu dosudio novčani iznos na ime jubilarne nagrade u iznosu od 54.344,00 dinara.

Apelacioni sud u Beogradu ne prihvata dato stanovište prvostepenog suda i zaključuje da je na utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pogrešno primenio materijalno pravo. Prema stanovištu drugostepenog suda, za ostvarivanje prava na jubilarnu nagradu od značaja je da li je tužilac obavljao faktički rad kod tuženog kao poslodavca, te da nije dovoljno da je zaposleni samo bio u radnom odnosu određeni vremenski period. S obzirom na to da je utvrđeno da tužilac nakon preuzimanja kod tuženog organa, nije bio raspoređen ni na jedno radno mesto i nije obavljao faktički rad, Apelacioni sud u Beogradu na osnovu odredbe člana 44. stav 1. tačka 1. Posebnog kolektivnog ugovora za državne organe, zaključuje da tužilac nije ostvario pravo na isplatu jubilarne nagrade, iz kog razloga je odbio tužbeni zahtev.

Revident ne prihvata stanovište drugostepenog suda i smatra da se jubilarna nagrada dodeljuje za ostvareni radni odnos kod poslodavca u određenom vremenskom periodu, te da nije uslovljen obavljanjem faktičkog rada.

Revizija tužioca nije osnovana.

Pravilno je drugostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje primenio materijalno pravo kada je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtev.

Ne mogu se prihvatiti revizijski navodi da u konkretnom slučaju pravo na jubilarnu nagradu nije uslovljeno obavljanjem faktičkog rada kod poslodavca.

Odredbom člana 120. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“, br.24/05 ... 75/14) koji se primenjivao u momentu kada je tužilac navršio 10 godina radnog odnosa kod tuženog, propisano je da se opštim aktom, odnosno ugovorom o radu može utvrditi pravo na jubilarnu nagradu.

Odredbom člana 44. stav 1. tačka 1. Posebnog kolektivnog ugovora za državne organe („Službeni glasnik RS“, br. 25/15 ... 50/15) propisano je da zaposleni ima pravo na jubilarnu novčanu nagradu u visini mesečne prosečne zarade bez poreza i doprinosa po zaposlenom u Republici Srbiji, prema obavljenom podatku organa nadležnog za poslove statistike za poslednji mesec u prethodnoj kalendarskoj godini u odnosu na kalendarsku godinu u kojoj se jubilarna nagrada ostvaruje, s tim što se visina novčane nagrade uvećava za 25% pri svakom narednom ostvarivanju tog prava, tako da se za 10 godina rada u radnom odnosu isplaćuje u visini mesečne prosečne zarade bez poreza i doprinosa. Stavom 2. istog člana je propisano da se jubilarnom godinom rada smatra godina u kojoj zaposleni navršava 10, 20, 30 i 40 godina rada provedenih u radnom odnosu kod poslodavaca, bez obzira na to u kom državnom organu je zaposleni ostvarivao prava iz radnog odnosa.

Imajući u vidu sadržinu oššteg akta koji se u konkretnom slučaju primenjuje, pravilno je drugostepeni sud zaključio da je ostvarivanje prava na jubilarnu nagradu uslovljeno brojem godina rada u radnom odnosu kako je to izričito navedeno u stavu 1. i 2. člana 44. Posebnog kolektivnog ugovora za državne organe. Činjenica da je tužilac proveo deset godina u radnom odnosu kod tužene ne znači i da je ostvario pravo na jubilarnu nagradu, imajući u vidu da je sve to vreme bio neraspoređen i da nije obavljao rad, zbog čega nisu ispunjeni uslovi iz citirane odredbe Posebnog kolektivnog ugovora za državne organe.

Tumačenje revidenta prema kojem se jubilarna nagrada dodeljuje kao odraz zahvalnosti poslodavca za lojalnost, koju zaposleni pokazuje time što određeni vremenski period provodi u radnom odnosu kod njega, generalno posmatrano jeste tačno, ali opšti akt kojim je bliže regulisano pravo na isplatu jubilarne nagrade, precizira da se radi o navršenim godinama rada u radnom odnosu, a ne navršenim godinama samo provedenim u radnom odnosu. Otuda, pravilno zaključuje drugostepeni sud da je za ostvarivanje jubilarne nagrade u konkretnom slučaju, bilo neophodno da tužilac ostvari rad u radnom odnosu u periodu predviđenom članom 44. stav 1. i 2. Posebnog kolektivnog ugovora za državne organe, što se nije ostvarilo.

Prema navedenom, Vrhovni kasacioni sud je odbio reviziju kao neosnovanu i primenom člana 414. stav 1. Zakona o parničnom postupku odlučio kao u izreci.

Na osnovu odredbe člana 154. Zakona o parničnom postupku, Vrhovni kasacioni sud je odbio zahtev tužene za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju, jer navedeni troškovi nisu bili nužni radi vođenja parnice.

Predsednik veća - sudija

Branko Stanić, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić