
Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 152/2025
29.04.2025. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Ivane Rađenović, predsednika veća, Vladislave Milićević, Tatjane Matković Stefanović, Tatjane Miljuš i Tatjane Đurica, članova veća, u parnici iz radnog odnosa tužioca AA iz ..., Opština ..., čiji je punomoćnik Ignjat Spasić advokat iz ..., protiv tužene Republike Srbije, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Direkcija Policije, Koordinaciona uprava za Autonomnu pokrajinu Kosovo i Metohija, PU Priština, koju zastupa Državno pravobranilaštvo, sa sedištem u Beogradu, radi uplate doprinosa, odlučujući o reviziji tužene izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3532/24 od 19.09.2024. godine, u sednici održanoj 29.04.2025. godine, doneo je
P R E S U D U
PRIHVATA SE odlučivanje o posebnoj reviziji tužene izjavljenoj protiv stava prvog izreke presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3532/24 od 19.09.2024. godine (u delu kojim je potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 820/24 od 05.06.2024. godine u stavu prvom izreke za period od oktobra 2017. godine zaključno sa januarom 2021. godine).
PREINAČUJU SE presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3532/24 od 19.09.2024. godine i presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 820/24 od 05.06.2024. godine tako što se odbija tužbeni zahtev u delu kojim je tužilac tražio da se tužena obaveže da Republičkom fondu za zdravstveno osiguranje uplati za tužioca doprinose za zdravstveno osiguranje u periodu od oktobra 2017. godine zaključno sa januarom 2021. godine, na zarade dosuđene pravnosnažnom presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 2733/20 od 23.03.2024. godine u iznosu od 40.531,98 dinara (za oktobar 2017. godine); od po 36.478,78 dinara (za period od novembra 2017. godine zaključno sa novembrom 2018. godine); od po 39.761,87 dinara (za period od decembra 2018. godine zaključno sa januarom 2020. godine); od po 43.340,44 dinara (za period od februara 2020. godine zaključno sa novembrom 2020. godine) i od po 45.507,46 dinara (za period od decembra 2020. godine zaključno sa januarom 2021. godine), po stopama koje su važile na dan neisplaćene zarade po presudi Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 2733/20 od 23.03.2024. godine, kao i da joj naknadi troškove postupka u iznosu od 78.750,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
NE PRIHVATA SE odlučivanje o reviziji tužene izjavljenoj protiv stava prvog izreke presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3532/24 od 19.09.2024. godine (u delu kojim je potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 820/24 od 05.06.2024. godine, u usvajajućem delu za period od februara 2021. godine zaključno sa junom 2021. godine), kao izuzetno dozvoljenoj.
ODBACUJE SE kao nedozvoljena revizija tužene izjavljena protiv stava prvog izreke presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3532/24 od 19.09.2024. godine (u delu kojim je potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 820/24 od 05.06.2024. godine, u usvajajućem delu za period od februara 2021. godine zaključno sa junom 2021. godine).
Svaka stranka snosi svoje troškove celokupnog postupka.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 820/24 od 05.06.2024. godine, stavom prvim izreke, tužena je obavezana da za period 01.10.2017. godine do 30.06.2021. godine Republičkom fondu za zdravstveno osiguranje za tužioca uplati doprinose po osnovu zdravstvenog osiguranja na zarade dosuđene pravnosnažnom presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 2733/20 od 23.03.2024. godine, bliže navedene u tom stavu izreke, po stopama koje su važile na dan neisplaćene zarade po označenoj presudi. Stavom drugim izreke, tužena je obavezana da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 78.750,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3532/24 od 19.09.2024. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužena je blagovremeno izjavila reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava, sa predlogom da se o reviziji odluči kao o izuzetno dozvoljenoj, primenom člana 404. ZPP.
Tužilac je podneo odgovor na reviziju, zahtevajući naknadu za troškove njenog sastava.
Po oceni Vrhovnog suda, o posebnoj reviziji tužene u ovom sporu potrebno je odlučivati radi novog tumačenja prava po pitanju zastarelosti doprinosa za obavezno socijalno osiguranje i načina računanja roka zastarelosti, zbog čega je na osnovu člana 404. ZPP, odlučeno kao u stavu prvom izreke.
Vrhovni sud je ispitao pobijanu presudu u smislu člana 408. Zakona o parničnom postupku – ZPP („Službeni glasnik RS“ 72/11... 18/20 i 10/23 – drugi zakon), pa je našao da je revizija tužene delimično osnovana.
U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, pravnosnažnom i izvršnom presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 2733/20 od 23.03.2024. godine, tužena je obavezana da tužiocu isplati neisplaćenu zaradu za period od oktobra 2017. godine zaključno sa junom 2021. godine. Na dosuđene iznose zarade za označeni period tužena nije uplatila za tužioca doprinose za zdravstveno osiguranje nadležnom Fondu. Tužba za uplatu doprinosa podneta je 29.02.2024. godine. Tužena je istakla prigovor zastarelosti tužiočevog potraživanja.
Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su primenom članova 2, 3. i 51. stavovi 1. i 2. Zakona o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje, članova 105. stavovi 1. i 2. i 164. Zakona o radu i članova 154. stav 1. i 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO) u vezi sa članom 125. Zakona o državnim službenicima, usvojili tužbeni zahtev, zaključivši da tužiočevo potraživanje nije zastarelo, jer je presuda Prvog osnovonog suda P1 2733/20 od 23.03.2023. godine postala pravnosnažna 29.11.2023. godine, kada je tužilac saznao za štetu koju je pretpreo u vidu neisplaćene zarade, pa kako se doprinosi isplaćuju istovremeno uz isplatu zarade, to su ocenili da od podnošenja tužbe nije protekao trogodišnji rok zastarelosti u smislu odredbe člana 196. Zakona o radu.
Po oceni Vrhovnog suda, osnovani su navodi revidenta da je istaknuti prigovor zastarelosti ocenjen pogrešnom primenom materijalnog prava.
Doprinosi koji se plaćaju iz zarade, u smislu člana 105. stav 2. Zakona o radu, koje je poslodavac dužan da obračuna i uplati u svoje ime, a u korist zaposlenog, sastavni su deo zarade i predstavljaju potraživanje zaposlenog iz radnog odnosa koji je po svojoj prirodi građansko-pravni, obligacioni odnos. Zato se na sporni odnos stranaka u pogledu zastarelosti potraživanja doprinosa za zdravstveno osiguranje, kao sastavnog dela zarade za utuženi period, dosuđenih pravnosnažnom i izvršnom presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 2733/20 od 23.03.2024. godine, primenjuje odredba člana 196. Zakona o radu, u vezi sa članovima 360, 361. i 362. ZOO. Po oceni Vrhovnog suda, na taj pravni odnos ne može se primeniti odredba člana 114e Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji, kojom je propisano da se odredbe tog zakona o zastarelosti prava na utvrđenje i naplatu ne primenjuju na doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje i doprinose za obavezno zdravstveno osiguranje, jer se u konkretnom slučaju ne radi o poreskom postupku i odnosu između poreske uprave i poreskog obveznika.
Odredbom člana 196. Zakona o radu propisano je da sva novčana potraživanja iz radnog odnosa zastarevaju u roku od tri godine od dana nastanka obaveze. Za potraživanje iz radnog odnosa zastarelost počinje da teče prvog dana posle dana kada je zaposleni mogao da zahteva njeno ispunjenje, što je u skladu sa članom 361. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Prema odredbi člana 4. stav 2. Zakona o platama državnih službenika i nameštenika, plate se isplaćuju u tekućem mesecu za prethodni mesec. Rok zastarelosti, saglasno članu 362. ZOO, nastupa kad istekne poslednji dan zakonom određenog vremena. Odredbom člana 360. stav 1. i 2. istog zakona propisano je da zastarelošću prestaje pravo zahtevati ispunjenje obaveze i da zastarelost nastupa kada protekne zakonom određeno vreme u kome je poverilac mogao zahtevati ispunjenje obaveze, a prema stavu 3. istog člana, sud se ne može obazirati na zastarelost ako se dužnik nije na nju pozvao.
Saglasno navedenom, obaveza tužene da u svoje ime i za račun tužioca uplati doprinose za obavezno zdravstveno osiguranje nastala je istovremeno sa obavezom da tužiocu isplati platu za svaki mesec u utuženom periodu. Ispunjenje obaveze tužene na uplatu tih doprinosa tužilac je mogao da zahteva prvog dana posle dana kada je mogao zahtevati ispunjenje obaveze tužene na isplatu plate. Tužilac je u parnici koju je pokrenuo radi isplate plate za period od oktobra 2017. godine zaključno sa junom 2021. godine, okončane pravnosnažnom presudom od 23.03.2024. godine, propustio da traži i uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje na tražene i dosuđene iznose neplaćene plate. Zato je za period od oktobra 2017. godine, zaključno sa januarom 2021. godine, pa do podnošenja ove tužbe (29.02.2024. godine) protekao rok od tri godine iz člana 196. Zakona o radu, budući da je potraživanje za januar 2021. godine dospevalo 25.02.2021. godine, i usled nastupanja zastarelosti prestalo pravo tužioca da zahteva od tužene ispunjenje obaveze uplate doprinosa za obavezno zdravstveno osiguranje za navedeni period.
Iz navedenih razloga, na osnovu člana 416. stav 1. ZPP, odlučeno je kao u stavu drugom izreke.
Ceneći ispunjenost uslova za izuzetnu dozvoljenost revizije na osnovu člana 404. stav 2. Zakona o parničnom postupku – ZPP („Službeni glasnik RS“, br. 72/11... 18/20 i 10/23 – drugi zakon) Vrhovni sud je našao da nisu ispunjeni uslovi za odlučivanje o reviziji kao izuzetno dozvoljenoj na osnovu člana 404. ZPP (u delu kojim je potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 820/24 od 05.06.2024. godine, u usvajajućem delu za period od februara 2021. godine zaključno sa junom 2021. godine). U konkretnom slučaju predmet spora je zahtev tužioca da se obaveže tužena da Republičkom fondu za zdravstveno osiguranje za tužioca uplati doprinose po osnovu zdravstvenog osiguranja na zarade dosuđene pravnosnažnom presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 2733/20 od 23.03.2024. godine. Vrhovni sud nalazi da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za odlučivanje o reviziji tužene kao izuzetno dozvoljenoj (za period od februara 2021. godine zaključno sa junom 2021. godine) jer pravno shvatanje izraženo u nižestepenim odlukama, o pravu tužioca da potražuje od tužene uplatu doprinosa na (pravnosnažnom i izvršnom presudom) dosuđeni iznos na ime naknade štete po osnovu neisplaćene plate, ne odstupa od pravnog stava usvojenog na sednici Građanskog odeljenja Vrhovnog kasacionog suda održanoj 12.03.2019. godine, zbog čega u konkretnom slučaju ne postoji potreba za razmatranjem pravnih pitanja od opšteg interesa ili u interesu ravnopravnosti građana, kao ni potreba ujednačavanja sudske prakse ili novog tumačenje prava. Pored toga, tužena nije uz reviziju dostavila presude iz kojih bi proizlazio zaključak o različitom odlučivanju u istoj pravnoj stvari. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u stavu trećem izreke.
Ispitujući dozvoljenost revizije u smislu člana 410. stav 2. tačka 5. ZPP, Vrhovni sud je našao da revizija nije dozvoljena.
Naime, odredbom člana 403. stav 3. ZPP, propisano je da revizija nije dozvoljena u imovinskopravnim sporovima ako vrednost predmeta spora pobijanog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe.
Tužba radi uplate doprinosa podneta je 29.02.2024. godine, a predmet spora je zahtev tužioca da se obaveže tužena da Republičkom fondu za zdravstveno osiguranje za tužioca uplati doprinose po osnovu zdravstvenog osiguranja na zarade dosuđene pravnosnažnom presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 2733/20 od 23.03.2024. godine. Vrednost pobijanog dela pravnosnažne presude je uplata doprinosa na iznos od ukupno 186.808,12 dinara. Ovaj iznos, prema srednjem kursu NBS na dan podnošenja tužbe, predstavlja dinarsku protiv-vrednost ispod 40.000 evra.
Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o imovinsko-pravnom sporu, koji se odnosi na novčano potraživanje, u kome vrednost predmeta spora pobijanog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost 40.000 evra, to je Vrhovni sud našao da je revizija tužene nije dozvoljena, primenom odredbe člana 403. stav 3. ZPP.
Na osnovu iznetog, primenom člana 413. u vezi člana 410. stav 2. tačka 5. ZPP, Vrhovni sud je odlučio kao u stavu četvrtom izreke.
Delimičan uspeh tužene u sporu utiče na odluku o troškovima celokupnog parničnog postupka, utoliko što u smislu člana 153. stav 2. ZPP svaka stranka snosi svoje troškove postupka u celini, zbog čega je na osnovu člana 165. stav 2. ZPP odlučeno kao u stavu petom izreke.
Predsednik veća – sudija
Ivana Rađenović, s.r.
Za tačnost otpravka
Zamenik upravitelja pisarnice
Milanka Ranković

.jpg)
