
Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 1710/2024
21.11.2024. godina
Beograd
Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branislava Bosiljkovića, predsednika veća, Jelice Bojanić Kerkez, Radoslave Mađarov, Irene Vuković i Zorice Bulajić, članova veća, u parnici iz radnog odnosa tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Biljana Dunjić advokat iz ..., protiv tužene Osnovne škole „Drinka Pavlović“ iz Kuršumlije, čiji je punomoćnik Nikola Dinić advokat iz ..., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužene izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 654/2024 od 07.03.2024. godine, u sednici održanoj dana 21.11.2024. godine, doneo je
R E Š E NJ E
NE DOZVOLJAVA SE odlučivanje o posebnoj reviziji tužene izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 654/2024 od 07.03.2024. godine.
ODBACUJE SE kao nedozvoljena revizija tužene izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 654/2024 od 07.03.2024. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž1 654/2024 od 07.03.2024. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Osnovnog suda u Kuršumliji P1 163/2021 od 06.11.2023. godine kojom je obavezana tužena da na ime naknade štete zbog neisplaćenih troškova prevoza za odlazak i dolazak sa rada u periodu od maja 2018. godine do februara 2020. godine isplati tužiocu novčane iznose navedene u prvom stavu izreke prvostepene presude sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma do isplate, kao i da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 55.264,00 dinara.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužena je, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava, blagovremeno izjavila reviziju predviđenu članom 404. ZPP (posebna revizija).
Posebna revizija se, shodno članu 404. stav 1. ZPP, može izjaviti samo zbog pogrešne primene materijalnog prava. Zato navodi revidenta o učinjenim bitnim povredama odredaba parničnog postupka, odnosno pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, nisu cenjeni prilikom odlučivanja o dozvoljenosti posebne revizije tužene.
Predmet spora je zahtev tužioca za naknadu troškova za dolazak na rad i odlazak sa rada u periodu od maja 2018. godine do februara 2020. godine. Između stranaka nije bilo sporno da tužena nije obezbedila sopstveni prevoz za svoje zaposlene.
Odredbom člana 118. stav 1. Zakona o radu propisano je da zaposleni ima pravo na naknadu troškova u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu, i za dolazak i odlazak sa rada u visini cene prevozne karte u javnom saobraćaju, ako poslodavac nije obezbedio sopstveni prevoz. Prema članu 26. stav 1. i 2. Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u osnovnim i srednjim školama i domovima učenika („Službeni glasnik Republike Srbije“ broj 21/15 ... 92/20), zaposleni ima pravo na naknadu za dolazak i odlazak sa rada u visini cene prevozne karte u javnom saobraćaju (graski, prigradski, međugradski), koja mora biti isplaćena do petog u mesecu za prethodni mesec, ukoliko nije obezbeđen sopstveni prevoz, a na zahtev zaposlenog poslodavac je dužan da zaposlenom obezbedi mesečnu kartu za dolazak i odlazak sa rada, ukoliko nije obezbedio sopstveni prevoz. Označeni Posebni kolektivni ugovor se neposredno primenjuje u svim osnovnim školama, srednjim školama i domovima učenika (član 2. stav 1).
Tužena je 11.09.2015. godine donela Pravilnik o službenim putovanjima i o prevozu radnika, koji je stupio na snagu osmog dana od dana njegovog donošenja. Pravilnikom je, pored ostalog, predviđeno: da zaposleni ima pravo na naknadu troškova prevoza za dolazak i povratak sa posla, uz priložene dokaze (član 14); da je poslodavac dužan da zaposlenom nadoknadi troškove prevoza u visini cene prevozne karte u javnom gradskom, prigradskom i međugradskom prevozu (član 15); da poslodavac može da realizuje svoju obavezu kupovinom mesečne pretplatne markice zaposlenom ili isplatom naknade u novcu u visini prevozne karte u javnom saobraćaju, a ako zaposleni ide manji broj dana i cena prevoza je manja od cene mesečne pretplatne mesečne markice, škola će isplatiti putne troškove na osnovu dokaza o kupljenim kartama i koliko su plaćene (član 16); da pravo na naknadu ima zaposleni ako je mesto stanovanja udaljeno 4km od mesta rada (član 17. stav 1). Pravilnikom o radu tužene od 19.03.2018. godine predviđeno je da zaposleni ima pravo na naknadu za dolazak i odlazak sa rada u visini cene prevozne karte u javnom saobraćaju (član 64. stav 1). Odredbom člana 10. ugovora o radu koji su stranke zaključile 12.09.2013. godine tužiocu je priznato pravo na naknadu troškova u skladu sa članom 27. Posebnog kolektivnog ugovora u osnovnim i srednjim školama i domovima učenika, za dolazak i odlazak sa posla i za službena putovanja.
Tužena u spornom periodu nije isplaćivala troškove tužioca za dolazak i odlazak sa rada jer je udaljenost njegovog mesta stanovanja od mesta rada kraća od 4km (član 17. stav 1. Pravilnika o službenim putovanjima i prevozu radnika).
Prema članu 4. stav 2. Zakona o radu, kolektivni ugovor kod poslodavca, pravilnik o radu i ugovor o radu moraju biti u saglasnosti sa zakonom, a kod poslodavaca iz članova 256. i 257. tog zakona i sa opštim i posebnim kolektivnim ugovorom. Ovom odredbom uređen je međusobni odnos - usklađenost autonomnih propisa, koja postoji ako se zaposlenom ne utvrđuju manja prava i nepovoljniji uslovi rada od prava i uslova koji su utvrđeni zakonom, odnosno posebnim kolektivnim ugovorom, ukoliko on deluje u određenoj radnoj sredini u smislu članova 256, 256a i 257. Zakona o radu.
Posebnim kolektivnim ugovorom za zaposlene u osnovnim i srednjim školama i domovima učenika koji se primenjuje od 05.03.2015. godine i čije važenje je više puta produžavano, pravo na naknadu troškova za dolazak i odlazak sa rada nije uslovljeno udaljenošću mesta stanovanja zaposlenog od mesta njegovog rada. Pravilnik tužene o službenim putovanjima i prevozu radnika od 11.09.2015. godine, u delu kojim je pravo zaposlenog na naknadu troškova prevoza uslovljeno određenom odaljenošću mesta njegovog stanovanja od mesta rada, nije usklađen sa označenim posebnim kolektivnim ugovorom jer propisuje nepovoljnije uslove za ostvarivanje tog prava.
Iz navedenih razloga, po oceni Vrhovnog suda, o posebnoj reviziji tužene nije potrebno odlučivati radi novog tumačenja prava, u sporu u kojem su nižestepeni sudovi o tužiočevom pravu na naknadu troškova za dolazak i odlazak sa rada odlučili na osnovu člana 118. stav 1. Zakona o radu i člana 26. stav 1. Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u osnovnim i srednjim školama i domovima učenika, odbivši da primene član 17. stav 1. Pravilnika tužene o službenim putovanjima i prevozu radnika kojim su propisani nepovoljniji uslovi za pravo zaposlenog na naknadu troškova. Odredba člana 195. Zakona o radu, kojom je propisan prekluzivni rok za zaštitu prava zaposlenog, ne primenjuje se u sporovima o novčanim potraživanjima zaposlenog iz radnog odnosa. Za njih je tim zakonom predviđen rok zastarelosti u trajanju od tri godine od nastanka obaveze (član 196), u kom slučaju se ne primenjuje prekluzivni rok od 60 dana, jer bi tada propisani rok zastarelosti bio bez smisla.
O posebnoj reviziji tužene u ovom sporu nije potrebno odlučivati ni radi ujednačavanja sudske prakse. U odlukama revizijskog suda donetim u istim ili bitno istovetnim činjenično-pravnim sporovima izražen je stav da zaposlenom pripada pravo na troškove za dolazak i odlazak sa rada bez obzira na udaljenost njegovog mesta stanovanja od mesta rada, odnosno nepostojanja organizovanog prevoza, već jedino postojanjem troškova za dolazak i odlazak sa rada određenih prema broju efektivnih radnih dana i cene pojedinačne karte u javnom prevozu. Takav stav izražen je i u presudi Vrhovnog kasacionog suda Rev2 86/2021 od 30.06.2021. godine, na koju se revident poziva u prilog svoje tvrdnje o neujednačenoj sudskoj praksi, kao razlogu za dozvoljenost njegove posebne revizije.
Sledstveno izloženom, na osnovu člana 404. ZPP, odlučeno je kao u prvom stavu izreke.
O dozvoljenosti revizije u sporovima o novčanim potraživanjima iz radnog odnosa odlučuje se shodnom primenom člana 403. stav 3. ZPP, prema vrednosti predmeta spora pobijanog dela, kao u drugim imovinsko-pravnim sporovima. Vrednost predmeta ovog spora u pobijanom delu je niža od one koja je po navedenoj zakonskoj odredbi merodavna za dozvoljenost revizije, zbog čega je na osnovu člana 413. ZPP, odlučeno kao u drugom stavu izreke.
Predsednik veća - sudija
Branislav Bosiljković,s.r.
Za tačnost otpravka
Zamenik upravitelja pisarnice
Milanka Ranković

.jpg)
