
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 1926/2016
21.09.2017. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija Vesne Popović, predsednika veća, Lidije Đukić i Božidara Vujičića, članova veća, u pravnoj stvari tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Miroslav Đerković, advokat iz ..., protiv tuženog BB iz ..., čiji je punomoćnik Đuro Čepić, advokat iz ..., radi poništaja rešenja i utvrđenja radnog odnosa, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 1438/16 od 08.06.2016. godine, u sednici održanoj 21.09.2017. godine, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE kao neosnovana revizija tuženog izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 1438/16 od 08.06.2016. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Novom Sadu P1 895/2015 od 18.02.2016. godine, stavom prvim izreke odlučeno je da se tužbeni zahtev delimično usvaja. Stavom drugim izreke poništeno je rešenje o prestanku radnog odnosa tuženog od 26.01.2015. godine. Stavom trećim izreke utvrđeno je da je tužilac zasnovao radni odnos kod tuženog na neodređeno vreme na radnom mestu higijeničar počev od 12.12.2013. godine. Stavom četvrtim izreke obavezan je tuženi da tužioca vrati na rad na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi. Stavom petim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca u delu kojim je tražio da se utvrdi da je zasnovao radni odnos kod tuženog na neodređeno vreme počev od 05.12.2012. godine. Stavom šestim izreke odbijen je tužbeni zahtev tužioca u delu kojim je tražio da se obaveže tuženi da ga vrati na isto radno mesto na kome je radio do 31.01.2015. godine. Stavom sedmim izreke obavezan je tuženi da tužiocu naknadi troškove postupka od 52.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 1438/16 od 08.06.2016. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda u usvajajućem delu.
Protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu, tuženi je izjavio reviziju zbog svih zakonskih razloga.
Odlučujući o reviziji u smislu člana 408. ZPP („Službeni glasnik RS“, broj 72/11), Vrhovni kasacioni sud je našao da revizija nije osnovana.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je bio u radnom odnosu kod tuženog u periodu od 05.12.2012. godine do 31.01.2015. godine, prema više zaključenih ugovora o radu na određeno vreme. U ugovorima o radu zaključenim u periodu od 05.12.2012. godine do 30.11.2013. godine navedeno je da tužilac obavlja poslove rukovalac mašinama za čišćenje, a u ugovorima u periodu od 01.12.2013. godine do 31.01.2015. godine navedeno je da obavlja poslove higijeničara. Poslednji ugovor o radu na određeno vreme zaključen je 24.11.2014. godine, počev od 01.12.2014. godine pa dok traje povećanje obima poslova, a najduže do 31.01.2015. godine. Spornim rešenjem tuženog od 26.01.2015. godine tužiocu je otkazan navedeni ugovor o radu zbog isteka roka na koji je zasnovan radni odnos. Tužilac ima osnovnu školu i sve vreme rada kod tuženog obavljao je iste poslove održavanja higijene u tržnom centru „...“ u ... .
Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su poništili sporno rešenje od 26.01.2015. godine i utvrdili da je tužilac kod tuženog zasnovao radni odnos na neodređeno vreme na osnovu člana 37. stav 1. i 4. Zakona o radu.
Po oceni Vrhovnog kasacionog suda nižestepeni sudovi su pravilno primenili materijalno pravo.
Odredbom člana 37. stav 1. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“, broj 24/05, 61/05, 54/09 i 32/13), propisano je da se radni odnos zasniva na vreme čije je trajanje unapred određeno kada su u pitanju: sezonski poslovi, rad na određenom projektu, povećanje obima posla koje traje određeno vreme i sl. za vreme trajanja tih potreba, s tim što tako zasnovan radni odnos neprekidno ili s prekidima ne može trajati duže od 12 meseci; stavom 2. propisano je da pod prekidom iz stava 1. ovog člana ne smatra se prekid rada kraći od 30 radnih dana; stavom 3. propisano je da radni odnos na određeno vreme, radi zamene privremeno odsutnog zaposlenog, može se zasnovati do povratka privremeno odsutnog zaposlenog; stavom 4. propisano je da radni odnos zasnovan na određeno vreme postaje radni odnos na neodređeno vreme, ako zaposleni nastavi da radi najmanje pet radnih dana po isteku roka za koji je zasnovan radni odnos.
Za primenu citiranih zakonskih odredaba potrebno je imati u vidu da se više zaključenih ugovora o radu na određeno vreme (sukcesivni ugovori), imaju smatrati jednim ugovorom. Ako zaposleni radi na istovrsnim poslovima, ukupno trajanje rada po više ugovora ne može biti duže od jedne godine. Za preobražaj radnog odnosa je dovoljno da zaposleni radi još pet radnih dana. Taj rok od pet dana računa se ili od isteka roka po jednom ugovoru ili po isteku jedne godine rada. Naime, radni odnos na neodređeno vreme je pravilo, a rad na određeno vreme je izuzetak. Zbog toga je Zakonom o radu ograničeno trajanje radnog odnosa kod istog poslodavca na istim poslovima na period od 12 meseci. U stavu 1. člana 37. Zakona o radu, propisano je da radni odnos neprekidno ili sa prekidima ne može trajati duže od 12 meseci. U okviru tog roka može biti zaključeno više sukcesivnih ugovora, ali čim protekne pet dana po jednom ugovoru ili završetku jedne godine rada (rad na istovrsnim poslovima), aktivira se pravilo o preobražaju, bez obzira na eventualno zaključenje novog ugovora, pa su se stekli uslovi za prerastanje radnog odnosa na neodređeno vreme. Dakle, za obavljanje određenih poslova može se više puta zasnivati radni odnos na određeno vreme, pri čemu ukupno trajanje po sukecisivnim ugovorima ne može biti duže od 12 meseci.
U konkretnom slučaju tužilac je u periodu od 05.12.2012. godine do 31.01.2015. godine, zaključivao više ugovora o radu na određeno vreme, a u pitanju je period od preko dve godine neprekidnog rada, u kome je tužilac obavljao iste poslove – održavanje higijene u tržnom centru „...“ u ..., pa je saglasno izloženom shvatanju o primeni člana 37. stav 1. i 4. Zakona o radu došlo do preobražaja radnog odnosa na određeno vreme u radni odnos na neodređeno vreme, kako su pravilno zaključili nižestepeni sudovi.
Neosnovani su revizijski navodi kojima se ukazuje da su nižestepeni sudovi pogrešno primenili materijalno pravo, jer su zanemarili činjenicu da je tužilac obavljao poslove rukovalac mašinama za čišćenje i higijeničar, što su različiti poslovi prema aktu o sistematizaciji tuženog. Revizijski sud je našao da navedena okolnost nema značaja, zato što je do preobražaja radnog odnosa na određeno vreme u radni odnos na neodređeno vreme došlo istekom 12 meseci rada tužioca pri čemu je u celom periodu rada tužilac faktički radio iste poslove održavanja higijene.
Iz navedenih razloga, Vrhovni kasacioni sud je odlučio kao u izreci na osnovu člana 414. stav 1. Zakona o parničnom postupku.
Predsednik veća-sudija
Vesna Popović, s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić