Rev2 212/2026 3.5.9.1

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 212/2026
10.06.2026. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branke Dražić, predsednika veća, Marine Milanović i Vesne Mastilović, članova veća, u parnici iz radnog odnosa tužioca AA iz ..., Opština ..., čiji je punomoćnik Zoran Stefanović, advokat iz ..., protiv tuženog JP „Elektroprivreda Srbije“ Beograd, Tehnički centar Kraljevo, Odsek za tehničke usluge Kruševac – Pogon Trstenik, radi isplate, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 783/25 od 24.09.2025. godine, u sednici održanoj 10.06.2026. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 783/25 od 24.09.2025. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 783/25 od 24.09.2025. godine, ukinuta je presuda Osnovnog suda u Trsteniku P1 42/23 od 30.01.2025. godine, te je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev da se obaveže tuženi da tužiocu na ime ostvarenog prekovremenog rada kod tuženog isplati 258.375,40 dinara sa dospećem na dan 02.10.2018. godine sa zakonskom zateznom kamatom do isplate i obavezan tužilac da tuženom naknadi troškove parničnog postupka od 24.450,00 dinara.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog bitne povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.

Ispitujući pobijanu presudu na osnovu člana 408. u vezi člana 403. stav 2. tačka 3. Zakona o parničnom postupku (''Službeni glasnik RS'', br. 72/11...10/23-drugi zakon) – u daljem tekstu: ZPP, Vrhovni sud je našao da revizija nije osnovana.

Prilikom donošenja pobijane presude nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti. U postupku pred drugostepenim sudom nije došlo do propusta u primeni ili do pogrešne primene koje od odredaba Zakona o parničnom postupku, pa nema ni povrede iz člana 374. stav 1. ZPP.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju tužilac je bio u radnom odnosu kod PD „Elektro Srbija“ DOO Kraljevo, koje društvo je statusnom promenom pripojeno „EPS Distribucija“ DOO Beograd, a tužilac je prihvatio prenos ugovora o radu kod poslodavca sledbenika počev od 10.06.2015. godine. Kod novog poslodavca došlo je do statusne promene izdvajanjem uz pripajanje, pa je tužilac prihvatio da se njegov ugovor o radu prenese na poslodavca sledbenika, ovde tuženog. Tužilac je bio u radnom odnosu kod tuženog počev od 01.01.2016.godine, na neodređeno vreme, na poslovima radnog mesta ..., sve do 31.12.2018.godine, kada mu je radni odnos prestao zbog odlaska u penziju. U periodu rada kod tuženog, tužilac je ostvario 20 časova prekovremenog rada, koje je kroz preraspodelu radnog vremena iskoristio kao slobodne sate, tako što nije radio 20 dana u periodu od 05.09.2018. godine do 02.10.2018. godine, kako je to određeno rešenjem tuženog od 04.09.2018. godine. Tužilac je kod poslodavca prethodnika, u periodu pre 01.01.2016. godine, ostvario 446,5 sati prekovremenog rada po osnovu kojih nije koristio slobodne sate, niti su mu sati plaćeni, a ekonomsko - finansijskim veštačenjem utvrđeno je da potraživanje tužioca na ime prekovremenog rada za 446,5 sati iznosi 258.375,40 dinara.

Drugostepeni sud je, odlučujući o žalbi tužioca, otvorio raspravu, ukinuo prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtev za isplatu na ime prekovremenog rada s obzirom da se potraživani iznos odnosi na ostvarene sate prekovremenog rada kod poslodavca prethodnika, koji sati su ostvareni u periodu pre 01.01.2016. godine, pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podneta dana 10.05.2019. godine, potraživanje je zastarelo shodno odredbi člana 196. Zakona o radu.

Takav zaključak i pravni stav drugostepenog suda prihvata i Vrhovni sud.

Zakonom o radu („Službeni glasnik RS“, br. 24/05, 61/05, 54/09, 32/136, 75/14, 13/17-US, 113/17, 95/18-autentično tumačenje) propisano je u članu 110. stav 1. da se zarada isplaćuje u rokovima utvrđenim opštim aktom i ugovorom o radu, najmanje jedanput mesečno, a najkasnije do kraja tekućeg meseca za prethodni mesec, dok je odredbom člana 196. propisano da sva novčana potraživanja iz radnog odnosa zastarevaju u roku od tri godine od dana nastanka obaveze.

Odredbom člana 360. Zakona o obligacionim odnosima propisano je da zastarelošću prestaje pravo zahtevati ispunjenje obaveze (stav 1.). Zastarelost nastupa kad protekne zakonom određeno vreme u kome je poverilac mogao zahtevati ispunjenje obaveze (stav 2.). Sud se ne može obazirati na zastarelost ako se dužnik nije na nju pozvao (stav 3.).

U konkretnom slučaju, tužilac u periodu rada kod tuženog od 01.01.2016. godine do 31.12.2018.godine nije ima neplaćene sate prekovremenog rada, već se njegovo potraživanje odnosi na neplaćeni prekovremeni rad za period pre 01.01.2016.godine, te kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podneta 10.05.2019. godine, to je osnovan prigovor zastarelosti potraživanja imajući u vidu da je protekao trogodišnji rok zastarelosti propisan odredbom člana 196. Zakona o radu, računajući dospelost potraživanja najkasnije počev od 31.01.2016. godine shodno odredbi člana 110. stav 1. Zakona o radu, pa tužilac nema pravo na isplatu zastarele obaveze prema članu 360. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

Imajući u vidu da tužilac nije u toku prvostepenog postupka sudu pružio dokaz - Sporazum o prestanku radnog odnosa zaključen između parničnih stranaka dana 24.12.2018. godine, već je isti priložio uz žalbu, a koji drugostepeni sud nije uzeo u obzir prilikom odlučivanja, jer se dokazi shodno odredbi čl.308 stav 1 ZPP moraju dostaviti najkasnije na pripremnom ročištu, odnosno na prvom ročištu za glavnu raspravu ako pripremno ročište nije obavezno (član 302 ZPP), a tužilac shodno članu 372. stav 1 ZPP nije učinio verovatnim da ga bez svoje krivice ranije nije mogao izneti, to su navodi revizije tužioca kojima se poziva na navedeni sporazum bez uticaja.

Takođe, neosnovano se navodima revizije ukazuje da tuženi nije odgovorio tužiocu na zahteve da prekovremene sate pretvori u slobodne dane, s obzirom da je prekovremene sate koje je tužilac ostvario kod tuženog, kroz preraspodelu radnog vremena tužilac iskoristio kroz slobodne sate, o čemu je tuženi doneo rešenje.

Iz navedenih razloga, na osnovu člana 414. stav 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

Predsednik veća – sudija

Branka Dražić s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković