Rev2 2175/2015 otkaz ugovora o radu

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 2175/2015
02.06.2016. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija Snežane Andrejević, predsednika veća, Biserke Živanović i Spomenke Zarić, članova veća, u parnici iz radnog odnosa tužioca S.F. iz B., čiji je punomoćnik S.P., advokat iz B., protiv tuženog M.Đ., preduzetnika SZTR A.S. B., čiji je punomoćnik B.K.B., advokat iz N.S., radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženog, izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 1174/13 od 08.04.2013.godine, te reviziji tuženog izjavljenoj protiv dopunske presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 1174/13 od 24.03.2015.godine i reviziji izjavljenoj protiv rešenja Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 1174/13 od 31.07.2013.godine, u sednici veća odražnoj dana 02.06.2016.godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tuženog izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 1174/13 od 08.04.2013.godine.

ODBACUJU SE revizije tuženog izjavljene protiv dopunske presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 1174/13 od 24.03.2015.godine i rešenja Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 1174/13 od 31.07.2013.godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Novom Sadu, Sudska jedinica u Beočinu P1 499/11 od 27.09.2012.godine, ispravljene rešenjem tog suda P1 499/11 od 24.01.2013.godine, stavom prvim izreke usvojen je tužbeni zahtev tužioca i utvrđeno da je ništava i bez pravnog dejstva izjava sa datumom 31.12.2010.godine, kojom tužilac podnosi otkaz ugovora o radu dana 31.12.2010.godine, pa ista ne proizvodi pravno dejstvo. Stavom drugim izreke, poništeno je rešenje tuženog od 31.12.2010.godine o otkazu Ugovora o radu broj 0112008 od 01.01.2008.godine tužioca, pa isti ne proizvodi pravno dejstvo i obavezan tuženi da tužioca vrati na rad na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, znanju, iskustvu u roku od 8 dana. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 114.862,00 dinara.

Apelacioni sud u Novom Sadu presudom Gž1 1174/13 od 08.04.2013.godine odbio je žalbu tuženog i presudu Osnovnog suda u Novom Sadu, Sudska jedinica u Beočinu P1 499/11 od 27.09.2012.godine, ispravljenu rešenjem toga suda od 24.01.2013.godine potvrdio.

Dopusnkom presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 1174/13 od 24.03.2015.godine, obe žalbe tužioca su odbijene i presuda Osnovnog suda u Novom Sad, Sudska jedinica u Beočinu Poslovni broj P1 499/11 od 27.09.2012.godine ispravljene rešenjem toga suda od 24.01.2013.godine se potvrđuju.

Rešenjem Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 1174/13 od 31.07.2013.godine, odbačen je neblagovremeno podneti predlog za dopunu presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 1174/13 od 08.04.2013.godine.

Tužilac je podneo odgovor na reviziju tuženog izjavljenu protiv drugostepene presude.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijane presude na osnovu člana 399. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 125/04 i 111/09) koji se primenjuje na osnovu člana 506. stav 1. ZPP („Službeni glasnik RS“ br. 72/11) i člana 23. stav 1. Zakona o izmenama i dopunama ZPP („Službeni glasnik RS“ br. 55/14) i utvrdio:

Revizije tuženog izjavljena protiv presude je neosnovana, dok su revizije izjavljene protiv dopunske presude i rešenja nedozvoljene.

U postupku nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 361. stav 2. tačka 9. ZPP na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, revizijama se neosnovano ukazuje na bitne povrede postupka iz člana 361. stav 2. tačka 12 ZPP, budući da su pobijane presude jasne i sadrže razloge o bitnim činjenicama, nema saglasnosti zbog kojih se ne može ispitati.

Prema činjeničnom stanju tužilac se nalazio u radnom odnosu kod tuženog na poslovima prodavca u maloprodaji auto delova, u periodu od 01.01.2008.godine do 08.01.2011.godine. Od strane tuženog dana 08.01.2011. godine tužiocu je saopšteno da više ne dolazi na rad, zbog prestanka potrebe za obavljanjem tih poslova i da će sam tuženi raditi na tim poslovima i lokaciji na kojoj je radio tužilac. Tužiocu je saopšteno da će biti odjavljen od obaveznog osiguranja sa danom 31.12.2010.godine i da će mu se uručiti rešenje o otkazu ugovora o radu po isplati zarade za decembar mesec 2010.godine. Nakon što je tuženi ovo saopštio tužiocu, tužilac više nije dolazio na rad, ali se obraćao tuženom tokom januara meseca 2011.godine da mu se vrati radna knjižica, uruči rešenje o otkazu, kako bi se prijavio Nacionalnoj službi za zapošljavanje, što je i bio razlog pozivanja tužioca od strane tuženog. Kada se pojavio kod tuženog dana 27.01.2011.godine, tuženi je tužiocu uručio kopiju obrasca M-A od 14.01.2011.godine sa kojim ga je odjavio od obaveznog osiguranja sa danom 31.12.2010.godine, a kao osnov prestanka radnog odnosa u ovom obrascu navedeno je: „po sporazumu“. Tom prilikom tuženi je zahtevao od tužioca da potpiše sporazum o prestanku radnog odnosa sa danom 31.12.2010.godine, saopštivši da je to potrebno da potpiše kako bi izbegao isplatu otpremnine za tužioca kao višku zaposlenih i kako bi imao mogućnosti da kasnije na te poslove zaposli drugo lice. Tužilac se ovom predlogu usprotivio, jer nije želeo da potpiše sporazum o prestanku radnog odnosa, a nije hteo ni da mu se otkaže ugovor o radu kod tuženog. Odbivši da potpiše sporazum o prestanku radnog odnosa, tuženi je zahtevao od tužioca da se odrekne prava na otpremninu što je tužilac takođe odbio. Posle toga, tuženi je pokazao izjavu u čijem sadržaju se nalazio i potpis tužioca. Ostala sadržina izjave odnosila se na podatke koje je uneo tuženi, između ostalog i podatak da tužiocu prestaje radni odnos sa danom 31.12.2010.godine i broj lične karte tužioca. Na izjavi stoji potpis tužioca, ali je on izjavu potpisao blanko, pre nego što je potpisao ugovor o radu, a koju je tužilac potpisao sa obrazloženjem od strane tuženog, da je: „potrebno da to pismeno potpiše kako bi ga prijavio kod nadležnog organa“. Pored te izjave dana 27.01.2011.godine tužiocu je uručeno rešenje o otkazu ugovora o radu od 31.12.2010.godine, kojim se tužiocu na poslovima prodavca otkazuje ugovor o radu broj 0112008 od 01.01.2008.godine zbog toga što je tužilac kao zaposleni dao “pismenu izjavu da želi da mu prestane radni odnos sa danom 31.12.2010.godine”.

Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sud je pravilno primenio materijalno pravo kada je poništio rešenje tuženog od 31.12.2010.godine o otkazu ugovora o radu tužiocu broj 0112008 od 01.01.2011. godine i obavezao tuženog da tužioca vrati na rad i da je ništava i bez pravnog dejstva izjava od 31.12.2010.godine, kojom tužilac je podneo zahtev za otkaz ugovora o radu.

Odredbom člana 177. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ br. 24/2005 i 61/2005) propisano je da radni odnos može da prestane na osnovu pisanog sporazuma poslodavca i zaposlenog; pre potpisivanja sporazuma poslodavac je dužan da zaposlenog pisanim putem obavesti o posledicama do kojih dokazi u ostvarivanju prava za slučaj nezaposlenosti. Prema citiranoj odredbi zakona, osnov za prestanak radnog odnosa je – sporazum koji zaključuju poslodavac i zaposleni. Predlog za sporazumni prestanak radnog odnosa ne može se uzeti kao izjava zaposlenog, odnosno poslodavca o otkazu ugovora o radu. Ukoliko poslodavac ima nameru da otkaže ugovor o radu zaposlenom po članu 177. stav 2. dužan je da pre potpisivanja sporazuma pisanim putem zaposlenog obavesti o posledicama do kojih dolazi u ostvarivanju prava u slučaju nezaposlenosti. Smatra se da je sporazum zaključen kada poslodavac i zaposleni o tome postignu saglasnost, ona se odnosi kako na prestanak radnog odnosa, tako i na ostala pitanja koja su od značaja za prestanak radnog odnosa (dan prekida rada, isplatu neisplaćenih zarada i drugih primanja po osnovu rada, prava u pogledu neiskorišćenog godišnjeg odmora ...). Da bi sporazumni prestanak radnog odnosa proizvodio radno-pravno dejstvo on mora da bude rezultat slobodno date, odnosno izražene volje (bez pinude, pretnje i u zabludi), odnosno bez mana u volji. Ta volja ne sme da bude iznuđena. U konkretnom slučaju to je izostalo, jer tužilac nije slobodno izrazio volju za zaključenje sporazumnog raskida ugovora o radu, odnosno da mu prestane radni odnos kod tuženog. Nije potpisao ni izjavu da želi da mu radni odnos zasnovan kod tuženog prestane sporazumom. Naprotiv tuženi je u “izjavu” uneo podatke za tužioca samoinicijativno, kao i da tužiocu prestaje radni odnos na lični zahtev sa danom 31.12.2010.godine, uneo broj njegove lične karte i potpis koji nije dat u momentu kada je sačinjena izjava, nego je korišćena blanko izjava tužioca, koju je on potpisao pre zasnivanja radnog odnosa kod tuženog. Otkaz ugovora o radu tužioca usledio je na osnovu radnji tuženog koji je iskoristio blanko potpis tužioca, te ovako dat sporazumni prestanak radnog odnosa ne može proizvoditi pravno dejstvo, jer sadrži manu volje, koje ovaj sporazum čini ništavim, pa je pravilno nižestepeni sud osporeno rešenje o otkazu ugovora o radu tužioca poništio kao nezakonito, a kao posledica nezakonitog otkaza, pravilno je nižestepeni sud odlučio o zahtevu tužioca za reintegraciju u radni odnos kod tuženog.

Neosnovano se navodima revizije pobijana presuda osporava zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava-člana 175. stav 1. i 4. Zakona o radu, s obzirom da je otkaz ugovora o radu otkazan suprotno odredbi člana 177. stav 1. Zakona o radu.

Vrhovni kasacioni sud je o reviziji tuženog odlučio kao u izreci na osnovu člana 405. stav 1. ZPP, bez detaljnog obrazlaganja revizijske odluke u smislu člana 405. stav 2. ZPP, budući da navodi revizije ne dovode u pitanje pravilnost pobijane presude, a obrazlaganjem revizijske odluke ne bi se postiglo novo tumačenje, niti doprinelo ujednačenom tumačenju prava.

Vrhovni kasacioni sud je u smislu člana 401. stav 2. tačka 4. ZPP, odbacio revizije tuženog izjavljene protiv pobijane dopunske presude od 24.03.2015.godine i pobijanog rešenja od 31.07.2013.godine, jer na strani tuženog ne postoji pravni interes za njihovo izjavljivanje, s obzirom da se istima osporava neodlučivanje po žalbama tužioca, a ne zbog neodlučivanja po žalbi tuženog, o kojoj je odlučeno.

Vrhovni kasacioni sud nalazi da je odluka o troškovima doneta pravilnom primenom odredbe člana 153. i 154. ZPP.

Sa izloženog Vrhovni kasacioni sud je na osnovu odredbe člana 414. stav 1. ZPP odlučio kao u izreci.

Predsednik veća-sudija,

Snežana Andrejević,s.r.