
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 2550/2019
16.12.2020. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud u veću sastavljenom od sudija: Vesne Popović, predsednika veća, Zorane Delibašić i Gordane Komnenić, članova veća, u pravnoj stvari tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Miroslav Vasić, advokat iz ..., protiv tuženog „FMP“ d.o.o. Beograd, čiji je punomoćnik Tanja Božinović advokat iz ..., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude 16.12.2020. godine, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE, kao neosnovana, revizija tužioca izjavljena protiv stava drugog, četvrtog i petog izreke presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3731/17 od 15.10.2018. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 2501/16 od 30.01.2017. godine stavom prvim izreke usvojen je tužbeni zahtev tužioca, pa je obavezan tuženi DP „Podmladak“ da tužiocu na ime neisplaćenih zarada i ostalih primanja iz radnog odnosa za period od 04.11.1997. godine do 10.04.2006. godine isplati pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom bliže navedenim u ovom stavu izreke. Stavom drugim izreke usvojen je tužbeni zahtev tužioca, pa je obavezan tuženi DP Podmladak“ da za tužioca uplati doprinose Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje za period 04.11.1997. godine do 10.04.2006. godine. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 197.170,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3731/17 od 15.10.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda u delu stava prvog i drugog izreke kojim je obavezan tuženi da tužiocu na ime neisplaćene zarade za period od 04.11.1997. godine do 01.03.2000. godine plati pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom bliže navedenim u ovom stavu izreke i da na navedene iznose za period od 04.11.1997. godine do 01.03.2000. godine za tužioca uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje, kao i u stavu trećem izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u ostalom delu stava prvog i drugog izreke, tako što je odbijen tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tuženi da mu ne ime neisplaćene zarade za period od 01.03.2000. godine do 30.04.2006. godine isplati pojedinačne mesečne iznose se zakonskom zateznom kamatom, kao i da za period od 01.03.2000. godine do 30.04.2006. godine na navedene iznose za tužioca uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje. Stavom trećim izreke odbijena je žalba tuženog i potvrđeno rešenje Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 2501/16 od 18.05.2017. godine. Stavom četvrtim izreke obavezan je tužilac da tuženom naknadi troškove drugostepenog postupka od 97.500,00 dinara. Stavom petim izreke odbijen je zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da tužiocu naknadi troškove drugostepenog postupka.
Protiv stava drugog, četvrtog i petog izreke presude donete u drugom stepenu tužilac je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.
Tuženi je podneo odgovor na reviziju tužioca.
Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu u smislu člana 408. u vezi člana 403. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 72/11, 55/14, 87/18 i 18/20), u smislu člana 506. stav 2. Zakona o parničnom postupku i utvrdio da revizija tužioca nije osnovana.
U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti. Revizijsko ukazivanje na bitnu povredu parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 12. ZPP nije relevantno, zato što ta povreda ne predstavlja dozvoljen revizijski razlog u smislu člana 407. ZPP.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, presudom Trećeg opštinskog suda u Beogradu P1 542/00 od 24.12.2004. godine poništena je kao nezakonita odluka disciplinske komisije tuženog od 15.03.1994. godine, kojom je tužiocu izrečena disciplinska mera prestanak radnog odnosa i odluka Radničkog saveta tuženog od 05.05.1994. godine, kojom je potvrđena odluka disciplinske komisije tuženog i tuženi obavezan da tužioca vrati na radno mesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, znanju i sposobnostima. Rešenjem Okružnog suda u Beogradu Gž1 3296/06 od 04.04.2007. godine ukinuto je rešenje sadržano u stavu trećem prvostepene presude (kojom je odbačena kao neuredna tužba u delu za naknadu materijalne štete i u tom delu vraćeno prvostepenom sudu na ponovno suđenje). Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 2767/10 od 08.06.2016. godine, stavom prvim izreke obavezan je tuženi da tužiocu na ime neisplaćenih zarada i ostalih primanje iz radnog odnosa za period od 15.03.1994. godine do 03.11.1997. goidne plati pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zakonskom kamatom bliže određeno u ovom stavu izreke, stavom drugim izreke odbijen je zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužni da tužiocu plati neisplaćene zarade i ostala primanja za period 04.11.1997. godine do 10.04.2006. godine u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom bliže određeno u stavu drugom izreke. Stavom trećim i četvrtim izreke odlučeno je o doprinosima, a stavom petim izreke o troškovima postupka. Rešenjem Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3325/16 od 26.10.2016. godine ukinuta je prvostepena presuda u stavu drugom, četvrtom i petom izreke i predmet vraćen istom sudu na ponovno suđenje. Visina razlike između zarade koju je tužilac ostvario kod poslodavca kod kojih je bio u radnom odnosu u spornom periodu i zarade koju bi ostvario da je ostao u radnom odnosu kod tuženog utvrđena je iz osnovnog, dopunskog nalaza i mišljenja i izjašnjenja sudskog veštaka (bliže navedeno u obrazloženju drugostepene presude).
Iz iskaza tužioca saslušanog u svojstvu stranke utvrđeno je da je tužiocu kod tuženog prestao radni odnos 01.06.1994. godine, nakon čega je zasnovao radni odnos u preduzeću „Slovo“ do 03.11.1997. godine i gde je radio do do 15.04.1998. godine (sa nižom stručnom spremom), nakon čega je radio u preduzeću „Pan Art“ iz Novog Sada na poslovima vozača u periodu od 16.04.1998. godine do 31.12.2000. godine, a od 01.01.2001. godine i dalje u preduzeću „Pan Star“. Nakon donošenja delimične prvostepene presude tuženi je 2000. godine dostavio tužiocu rešenje o raspoređivanju i trebalo je da se javi na rad u martu 2000. godine, da je zajedno sa advokatom otišao kod tuženog, gde su ga obavestili da treba da bude raspoređen na poslove ... ali da to radno mesto nije odgovaralo njegovoj stručnoj spremi niti radnom mestu koje je obavljao pre prestanka radnog odnosa - poslovi ..., pa kako nije bio saglasan sa ovim rasporedom nije ništa potpisao. Nakon donošenja presude Trećeg opštinskog suda u Beogradu kojom su poništene kao nezakonite odluke disciplinske komisije tuženog, tuženi je ponovo pozvao tužioca da se vrati na rad 2006. godine, a tužilac se ni po ovom pozivu nije javio tuženom. Imao je siguran posao u firmi „Pan Star“ iz Novog Sada. Ne seća se šta je konkretno bilo navedeno u rešenju o raspoređivanju na poslove ... ali nije pisalo da će tužiocu prestati radni odnos, već mu je to usmeno rečeno. Naveo je i da mu je za period od 15.03.1994. godine do 03.11.1997. godine isplaćeno 30.000 evra, te da je u cilju konačnog dogovora oko vraćanja tužioca na posao tražio da mu tuženi isplatiti naknadu štete umesto vraćanja na rad zbog čega je dogovoren sastanak kod tuženog, nakon čega je tužilac primio obaveštenje iz 2006. godine da se javi na posao.
Iz iskaza zakonskog zastupnika tuženog utvrđeno je da je nad Preduzećem „Podmladak“ otvoren stečajni postupak, da je tuženi „FMP“ Beograd doneo plan reorganizacije sa svim izmenama, da je rešenje postalo pravnosnažno 26.03.2014. godine i da tužilac u tom postupku spada u treću klasu poverilaca, da je tužiocu isplaćen iznos u protivvrednosti od 30.000 evra za period od 15.03.1994. godine do 03.11.1997. godine (3.233.000,00 dinara od čega je glavnica u iznosu od 56.817,96 dinara, a ostalo zakonska zatezna kamata zbog dužine trajanja postupka). Tužilac je dva puta pozivan na rad, prvi put prema delimičnoj presudi Trećeg opštinskog suda u Beogradu P1 1666/94-96, a drugi put po osnovu pravosnažne presude Trećeg opštinskog suda P1 542/00 od 21.12.2004. godine. Naveo je da je sastanak od 23.03.2006. godine zakazan u prostorijama tuženog, na inicijativu tužioca u cilju konačnog dogovora oko vraćanja tužioca na posao, da je tom prilikom advokat tražio postizanje poravnanja na osnovu koga se tužilac neće vratiti na posao ali da mu tuženi isplati naknadu štete u visini od 10.000 EUR (za period od 03.11.1997. godine do 10.04.2006. godine). Tuženi je vršio raspored zaposlenih na određena radna mesta u skladu sa Pravilnikom o sistematizaciji radnih mesta, s tim što to nije bio jedini uslov, već i znanje i sposobnost zaposlenog, kao i radno iskustvo i rezultati rada u prethodnom periodu, a tužiocu je ponuđeno radno mesto ... za koje je propisana stručna sprema koju poseduje tužilac. Naveo je i da je tužilac zasnovao radni odnos u preduzeću „Podmladak“ 1992. godine i raspoređen je na poslove - ..., da je 11.12.1992. godine privremeno raspoređen na poslove ... za tehnička pitanja, a 01.06.1993. godine na poslove ... . Preduzeće „Podmladak“ je ušlao u prethodni stečaj koji je okončan na taj način što je tuženi „FMP“ pripojio preduzeće i preuzeo sve radnike koji su hteli da pređu u „FMP“. Tužilac nije bio radnik „FMP“ jer nije bio preuzet iz DP „Podmladak“ niti je bio na spisku o preuzimanju, jer u trenutku preuzimanja nije bio u radnom odnosu, kao i da tužilac nije imao radno iskustvo vezano za delatnost koju obavlja „FMP“. Istakao je da radnici koji su navedeni kao uporedni radnici u odnosu na koje tužilac traži naknadu štete na ime razlike zarade, ne mogu biti uporedni radnici imajući u vidu školsku spremu tužioca i uporednih radnika i prosek ostvaren tokom studiranja.
Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtev u celosti. Posle rasprave održane pred drugostepenim sudom u smislu člana 383. stav 3. i 4. ZPP, radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, na kojoj je ponovljeno izvođenje dokaza čitanjem svih pismena u spisima i zapisnika sa rasprava, te saslušanja tužioca i zakonskog zastupnika tuženog drugostepeni sud je prvostepenu presudu delimično preinačio i odbio tužbeni zahtev za period od 01.03.2000. godine do 30.04.2006. godine, ocenivši da je tužilac odbijanjem da se javi na posao u martu 2000. godine i 2006. godine propustio da povratkom na rad smanji štetu u smislu odredbe člana 192. Zakona o obligacionim odnosima, dok je u ostalom delu potvrđena prvostepena presuda.
Po oceni Vrhovnog kasacionog suda odluka drugostepenog suda je zasnovana na pravilnoj primeni materijalnog prava.
Naime, odredbom člana 85. stav 1. Zakona o radnim odnosima („Sl. glasnik RS”, br. 45/91,... 48/94), važećem u vreme kada je tužiocu prestao radni odnosa, propisano je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi sa radom, preduzeće je dužno da radniku nadoknadi štetu po načelima o odgovornosti za štetu.
U konkretnom slučaju, tužilac tužbom potražuje razliku između ostvarene zarade kod drugih poslodavaca u periodu od 04.11.1997. godine do 10.04.2006. godine u odnosu na zaradu koju bi ostvario da je u tom periodu radio kod tuženog. Imajući u vidu činjenicu da je pravnosnažnom presudom Trećeg opštinskog suda u Beogradu P1 542/00 od 24.12.2004. godine poništena kao nezakonita odluka disciplinske komisije tužnog od 15.03.1994. godine kojom je tužiocu izrečena disciplinska mera prestanak radnog odnosa i odluka Radničkog saveta tužnog od 05.05.1994. godine, to tužiocu za period kada nije radio usled nezakonitog postupanja tuženog pripada naknade štete na ime izgubljene zarade. Međutim, imajući u vidu nesporno utvrđenu činjenicu da je tuženi pozivao tužioca dva puta da se javi na rad i to: obaveštenje od 15.03.2000. godine kojim se tužilac obaveštava da mu je poslato rešenje o raspoređivanju po pravnosnažnoj presudi, po kojoj je bio dužan da se javi na posao 01.03.2000. godine (koje rešenje je tužilac primio), te činjenicu da se po navedenom rešenju tužilac nije javio na posao, pravilan je zaključak drugostepenog suda da je obaveza zasnivanje radnog odnosa kod tuženog „FMP“ prestala. Imajući u vidu navedeno te činjenicu da je tužilac pozivan na rad ne samo 2000. godine, već i 2006. godine (što tužilac nije osporavao, a odbijanje da se javi na posao pravdao razlozima neodgovarajućeg radnog mesta tuženog), po oceni Vrhovnog kasacionog suda pravilan je zaključak drugostepenog suda da je tužilac odbijanjem da se vrati na posao po pozivu tuženog, propustio da povratkom na rad smanji štetu, odnosno dao je odlučujući doprinos njenom nastanku, pa je doprinos tužioca sopstvenoj šteti je u meri koja isključuje odgovornost tuženog poslodavca. Stoga je pravilno drugostepeni sud primenio materijalno pravo kada je zaključio da tužilac nema pravo na naknadu štete na ime razlike između zarade koju ostvaruje kod drugih poslodavaca i zarade koju bi ostvario kod tuženog.
Neosnovan je navod revizije da tuženi nije tužiocu ponudio radno mesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, znanju i sposobnostima. Naime, tokom postupka utvrđeno je da su poslovi radnog mesta ... koji su ponuđeni tužiocu bili odgovarajući poslovi imajući u vidu da tužilac ima završenu višu stručnu spremu, kao i nesporno utvrđenu činjenicu da tužilac nije bio radnik „FMP“, jer nije bio preuzet iz DP „Podmladak“ niti je bio na spisku preuzimanju, jer u trenutku preuzimanja nije bio u radnom odnosu u tom preduzeću, da tužilac nije imao radno iskustvo vezano za delatnost koju je obavljao „FMP“, pa samim tim činjenica d da je tužilac do otkaza ugovora o radu obavljao poslove ..., ne znači automatski i obavezu tuženog da tužiocu ponudi iste poslove, kako to pravilno zaključuje drugostepeni sud, a ovo imajući u vidu navod tuženog da je radno mesto - ... na koje je tužilac bio raspoređen u preduzeću „Podmladak“ pre nego što mu je prestao radni odnos, ukinuto pripajanjem „FMP“-u, te da je tuženi postupajući po presudi Okružnog suda u Beogradu pozivao tužioca da radi na odgovarajućem radnom mestu i da otpočne sa radom 01.03.2000. godine, te da se tužilac nije odazvao zbog čega je tuženi osnovano smatrao da je tužiocu radni odnos prestao 15.03.2000 godine. Stoga je pravilno drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtev tužioca za period od 01.03.2000. godine do 30.04.2006. godine.
Sud je cenio navode revizije, pa našao da ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, a pri tom su u pobijanoj presudi dati jasni, pravilni i potpuni razlozi za donetu odluku.
Pravilna je i odluka o troškovima postupka, jer je doneta pravilnom primenom člana 153. ZPP.
Na osnovu iznetog, primenom odredbe člana 414. stav 1. Zakona o parničnom postupku odlučeno je kao u izreci.
Predsednik veća – sudija
Vesna Popović, s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić