Rev2 2614/2016 radno pravo; naknada zarade

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 2614/2016
08.02.2017. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Ljubice Milutinović, predsednika veća, Jasminke Stanojević i Biljane Dragojević, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Aleksić Srđan, advokat iz ..., protiv tuženih „BB“ ..., čiji je punomoćnik Jelkić Olivera, advokat iz ... i „VV“ ..., koga zastupa GG, radi isplate, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 2294/16 od 17.08.2016. godine, u sednici održanoj 08.02.2017. godine, doneo je

P R E S U D U

PREINAČUJE SE presuda Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 2294/16 od 17.08.2016. godine tako što se žalba tuženog „VV“ ... odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Subotici P1 327/15 od 24.05.2016. godine u delu kojim je usvojen tužbeni zahtev tužioca za isplatu razlike između pripadajućeg i isplaćenog dela zarade za rad u smenama za period od 01.01.2014. godine do 30.06.2014. godine, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i u delu odluke o troškovima parničnog postupka.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Subotici P1 327/15 od 24.05.2016. godine delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i tuženi su obavezani da tužiocu na ime razlike između pripadajućeg i isplaćenog dela zarade za rad u smenama, za period od 01.01.2014. godine do 30.06.2014. godine solidarno isplate iznos od 32.510,04 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mesečne iznose navedene u izreci presude, od dana dospelosti pa do isplate. Tužbeni zahtev preko dosuđenih, a do tužbom traženih iznosa, a za mesece koji su bliže navedeni u ovom delu izreke odbijen je kao neosnovan. Tuženi su obavezani da tužiocu solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 24.055,40 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate.

Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 2294/16 od 17.08.2016. godine, stavom prvim izreke žalba tuženog „VV“ ... je usvojena i prvostepena presuda preinačena u usvajajućem delu tako što je odbijen zahtev tužioca za isplatu razlike između pripadajućeg i isplaćenog dela zarade za rad u smenama za period od 01.01.2014. godine do 30.06.2014. godine sa zateznom kamatom, kao i za naknadu troškova parničnog postupka u odnosu na ovog tuženog. Žalba tuženog „BB“ ... je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u pobijanom usvajajućem delu u odnosu na ovog tuženog. Zahtevi tuženog za naknadu troškova žalbenog postupka su odbijeni.

Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu člana 408. u vezi člana 403. stav 2. tačka 2. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je našao da je revizija osnovana.

U postupku donošenja pobijane presude nema bitne povrede iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju Vrhovni kasacioni sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je zasnovao radni odnos kod tuženog „BB“ ugovorom o radu od 03.02.2003. godine. Nakon statusnih promena poslodavca, tužilac i tuženi „VV“ su dana 01.09.2015. godine zaključili aneks broj ... ugovora o radu, kojim je tužilac raspoređen na radno mesto ... u Sekciji za ... ... . Tužilac je u spornom periodu od 01.01.2014. godine do 30.06.2014. godine radio po vremenskom rasporedu 12-24-12-48, odnosno 12 časova rada, nakon čega je imao 24 časa odmora, a potom ponovo radio 12 časova, da bi nakon toga imao 48 časova odmora. Po tom osnovu tužiocu je na ime uvećanja zarade za smenski rad, odnosno rad u turnusu, isplaćivan procenat uvećanja osnovne zarade od 4%. Razlika između uvećane zarade za tužioca za smenski rad od 26% od osnovice isplaćene zarade po osnovu smenskog rada, odnosno rada u turnusu od 4% od osnovne zarade za sporni period od 01.01.2014. godine do 30.06.2014. godine iznosi ukupno 32.510,04 dinara.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je delimično usvojio tužbeni zahtev tužioca, ocenjujući da solidarna obaveza tuženih proizilazi iz činjenice što je kod tuženog „BB“ ... došlo do statusnih promena i to tako što su osnovana nova preduzeća, među kojima je i tuženi „VV“ ... sa kojim je tužilac zaključio aneks ugovora o radu.

Drugostepeni sud je usvajajući žalbu tuženog „VV“ ..., preinačio prvostepenu presudu u odnosu na ovog tuženog tako što je tužbeni zahtev prema njemu, a za isplatu razlike u zaradi po osnovu smenskog rada, odbio kao neosnovan. Prema stavu drugostepenog suda tužilac u toku postupka nije pružio dokaze na okolnost da je nakon statusnih promena kod tuženog „BB“ ... na novonastalo preduzeće, prešla i obaveza da tužiocu isplati potraživanje nastalo do dana raspoređivanja u novonastalo preduzeće.

Osnovano se revizijom tužioca ukazuje da se navedeno stanovište drugostepenog suda zasniva na pogrešnoj primeni materijalnog prava.

Naime, Odlukom Vlade RS od 02.06.2015. godine izvršene su statusne promene u „BB“ ..., tako što su tehnološko-poslovne celine izdvojene i formirana su nova akcionarska društva i to: „DD“ ..., „ĐĐ“ ... i „VV“ ..., a ulogu četvrtog društva zadržalo je postojeće društvo „BB“ ..., usled čega je tužilac sa novoosnovanim akcionarskim društvom „VV“ ... zaključio aneks ugovora o radu u kome je navedeno da se zaključuje između zaposlenog i poslodavca sledbenika, čime se menja ugovor o radu koji je bio zaključen između tužioca i „BB“ kao pravnog prethodnika.

Prava zaposlenih u slučaju promene poslodavca propisana su odredbama člana 147. do 152. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ broj 24/05...75/14), koje su usklađene sa Direktivom br. 2001/23 EZ, a kojim je regulisana zaštita prava zaposlenih u slučaju reorganizacije poslodavca putem statusnih promena, promene poslodavca u skladu sa zakonom ili promene vlasništva nad kapitalom privrednog društva, kao i posledice tih promena. Iz sadržine navedenih zakonskih odredbi proizilazi da u slučaju statusne promene, odnosno promene poslodavca u skladu sa zakonom, poslodavac sledbenik preuzima od poslodavca prethodnika opšti akt i sve ugovore o radu koji važe na dan promene poslodavca, da je poslodavac prethodnik dužan da poslodavca sledbenika potpuno i istinito obavesti o pravima i obavezama iz opšteg akta i ugovora o radu koji se prenose, kao i obaveza poslodavca sledbenika da primenjuje opšti akt poslodavca prethodnika najmanje godinu dana od dana promene poslodavca, osim ako pre isteka tog roka istekne vreme na koje je zaključen kolektivni ugovor ili kod poslodavca sledbenika bude zaključen novi kolektivni ugovor.

Polazeći od sadržine navedenih zakonskih odredbi u kontekstu utvrđenog činjeničnog stanja, Vrhovni kasacioni sud nalazi da pasivna legitimacija tuženog „VV“ ... i njegova obaveza da isplati tužiocu razliku zarade po osnovu smenskog rada iz perioda pre izvršenih statusnih promena, proizilazi iz činjenice da sa tužiocem nije zaključio novi ugovor o radu, već je zaključenim aneksom, prema kome tužilac kao zaposleni nastavlja radni odnos sa poslodavcem sledbenikom, (prenetim ugovorom o radu), ovaj tuženi preuzeo ne samo prava, već i obaveze poslodavca prethodnika koje su nastale iz zaključenog ugovora o radu i radnog odnosa. Osim toga, u ovoj parnici tuženi nije isticao činjenice, niti dostavio dokaze da je na drugačiji način, uz obaveštavanje tužioca kao zaposlenog, sa pravnim prethodnikom regulisao individualna prava i stečena prava zaposlenih, pa i tužioca. Teret dokazivanja ispunjenja obaveze ili činjenica koje utiču na prestanak obaveze je na dužniku, a ne na poveriocu, jer pravila iz člana 231. stav 3. ZPP određuju da stranka treba da dokaže one činjenice koje po materijalnom pravu imaju za posledicu dobijanje spora, te rizik nedokazanosti snosi stranka na kojoj je teret dokazivanja. S obzirom da se radi o radnom sporu, tužilac je kao poverilac u ovoj parnici dokazao da se nalazi u radnom odnosu i da je radio u smenama, a na tuženom je bila obaveza da dokaže činjenice koje sprečavaju ostvarivanje prava ili usled kojih je pravo prestalo (da nije dužnik i da je njegova obaveza statusnom promenom prestala). Naime, osim tvrdnje da deobni bilans između novonastalih preduzeća i matičnog preduzeća nije donet, tuženi nije pružio dokaz o „aktivi novonastalih preduzeća i razlikama vrednosti“ iz člana 452. stav 1. ZOO i člana 505. stav 1. tačka 2. Zakona o privrednim društvima, iako se svi eventualni dokazi nalaze kod njega, a ne kod tužioca. Naime, prema odredbi člana 505. stav 1. tačka 2. Zakona o privrednim društvima („Službeni glasnik RS“ broj 36/2011, 99/2011, 83/2014 i 5/2015), propisano je da društvo sticalac postaje solidarno odgovorno sa društvo prenosiocem za njegove obaveze koje nisu prenete na društvo sticaoca, ali samo do iznosa razlike vrednosti imovine društva prenosioca koja mu je preneta i obaveza društva prenosioca koje je preuzeo, osim ako je sa određenim poveriocem drugačije ugovoreno.

Iz svih navedenih razloga primenom člana 416. stav 1. ZPP odlučeno je kao u izreci.

Predsednik veća – sudija

Ljubica Milutinović, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić