
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 2657/2020
29.10.2020. godina
Beograd
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Vesne Popović, predsednika veća, Zorane Delibašić, Biserke Živanović, Božidara Vujičića i Vesne Subić, članova veća, u pravnoj stvari tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Srđan Aleksić, advokat iz ..., protiv tuženih „Železnice Srbije“ AD Beograd i AD za železnički prevoz robe „Srbija Kargo“, Beograd, čiji je punomoćnik Snežana Radenković, advokat iz ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 612/20 od 12.05.2020. godine, u sednici održanoj 29.10.2020. godine, doneo je
R E Š E NJ E
PRIHVATA SE odlučivanje o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 612/20 od 12.05.2020. godine, kao izuzetno dozvoljenoj.
UKIDA SE presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž1 612/20 od 12.05.2020. godine i presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 2730/17 od 03.12.2019. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 2730/17 od 03.12.2019. godine, stavovima prvim i drugim izreke odbijen je precizirani primarni tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se tuženi obavežu da tužiocu na ime naknade troškova za ishranu u toku rada i na ime naknade troškova za regres za godišnji odmor u periodu od septembra 2014. godine do avgusta 2015. godine solidarno isplate pojedinačne mesečne iznose sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavovima izreke. Stavom trećim i četvrtim izreke odbijen je precizirani eventualni tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se tuženi obavežu da tužiocu na ime naknade troškova za ishranu u toku rada i na ime naknade troškova za regres za godišnji odmor u periodu od septembra 2014. godine do avgusta 2015. godine solidarno isplate pojedinačne mesečne iznose sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom bliže određenim ovim stavovima izreke.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 612/20 od 12.05.2020. godine, stavom prvim izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i prvostepena presuda potvrđena. Stavom drugim izreke odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova postupka po žalbi.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilac je izjavio reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložio da se o reviziji odluči kao izuzetno dozvoljenoj, primenom člana 404. ZPP, radi ujednačavanja sudske prakse.
Primenom člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 72/11, 55/14, 87/18 i 18/20), posebna revizija se može izjaviti zbog pogrešne primene materijalnog prava i protiv drugostepene presude koja se ne bi mogla pobijati revizijom, ako je po oceni Vrhovnog kasacionog suda, potrebno razmotriti pravna pitanja od opšteg interesa ili u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse, kao i kada je potrebno novo tumačenje prava. Prema stavu 2. istog člana, ispunjenost uslova za izuzetnu dozvoljenost revizije Vrhovni kasacioni sud ceni u veću od pet sudija.
Pravnosnažnom presudom, odlučeno je o zahtevu tužioca za isplatu naknade za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora. Imajući u vidu različitu praksu Apelacionog suda u Beogradu o ovom pravnom pitanju u odnosu na ostale apelacione sudove, kao i u odnosu na pravno shvatanje Vrhovnog kasacionog suda izraženo u predmetima sa identičnim pravnim i činjeničnim stanjem, proizilazi da u konkretnom slučaju postoji potreba odlučivanja o posebnoj reviziji, radi ujednačavanja sudske prakse, čime su ispunjeni uslovi iz člana 404. ZPP, na osnovu čega je i odlučeno kao u stavu prvom izreke.
Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu odluku, primenom člana 408. Zakona o parničnom postupku, pa je našao da je revizija osnovana.
U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.
Prema do sada utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je bio u radnom odnosu kod tužene Železnice Srbije“ AD Beograd do 01.09.2015. godine, na radnom mestu elektrotehničar za vozna sredstva, kada je, nakon statusnih promena kod ovog tuženog, zasnovao radni odnos kod tuženog AD za železnički prevoz robe „Srbija Kargo“, Beograd na radnom mestu elektrotehničar za vozna sredstva ZOVS ... OJ za održavanje elektrolokomotiva. Nakon izvršenih statusnih promena kod pravnog prethodnika tuženih, na osnovu ponude za preuzimanje ugovora o radu, tužilac je zaključio Aneks broj 5 ugovora o radu od 01.09.2015. godine sa tuženim AD za železnički prevoz robe „Srbija Kargo“, Beograd. U Kolektivnom ugovoru koji se u spornom periodu primenjivao kod tuženih, nije navedena novčana vrednost spornih naknada, niti su one novčano iskazane, već je određeno da je u vrednost jednog radnog časa uključena mesečna vrednost za ishranu u toku rada i vrednost 1/12 naknade regresa za korišćenje godišnjeg odmora svedena na jedan radni čas. U spornom periodu od septembra 2014. godine do avgusta 2015. godine, tuženi u listama sa obračunima zarada tužiocu nisu iskazivali novčani iznos spornih naknada. Tužilac tužbom u ovoj pravnoj stvari potražuje naknadu za ishranu u toku rada i naknadu za regres, navodeći da mu u spornom periodu tuženi ove naknade nisu isplaćivali.
Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su odbili tužbeni zahtev nalazeći da su tužiocu tražene naknade za ishranu u toku rada i za regres isplaćene, tako što su joj uračunate prilikom obračuna zarade i utvrđene kroz vrednost radnog časa.
Vrhovni kasacioni sud nalazi da se osnovano revizijom ukazuje da je pobijana odluka doneta uz pogrešnu primenu materijalnog prava.
Zakonom o radu predviđeno je pravo zaposlenog na naknadu troškova u vezi sa radom, po kome zaposleni ima pravo na troškove za dolazak i odlazak sa rada, u visini cene prevozne karte u javnom saobraćaju, kao i naknada troškova koje zaposleni ima na službenom putu. Zakonom o izmenama i dopunama Zakona o radu („Sl. glasnik RS“ br. 61/05), koji se primenjuje od 01.01.2006. godine, predviđeno je i pravo na naknadu troškova za ishranu u toku rada i za regres za korišćenje godišnjeg odmora (član 118. tačka 5. i 6.), koji mora biti iskazana u obračunskoj listi za sve zaposlene. Počev od 01.10.2006. godine poslodavcima je ostavljena mogućnost da svojim aktima o raspodeli zarade mogu ugovarati manji ili veći iznos regresa i toplog obroka, od onoga koji je predviđen Opštim Kolektivnim ugovorom i Zakonom o radu, ali samo ukoliko je doneta odluka kojom je predviđena visina regresa i toplog obroka.
Aneksom Kolektivnog ugovora AD „Železnice Srbije“ („Sl. glasnik RS“ br. 4/06), odredbom člana 2. izmenjen je član 57. Kolektivnog ugovora, pa je određeno da zaposleni ima pravo na zaradu koja se sastoji od zarade za obavljen rad i vreme provedeno na radu, primanja za ishranu u toku rada i primanja za regres za korišćenje godišnjeg odmora, dok je odredbom člana 5. stav 1. Aneksa, zatim članom 18. stav 2. aneksa 7. Kolektivnog ugovora od 23.06.2014. godine, kao i članom 57. stav 2. Kolektivnog ugovora za JP „Železnice Srbije“ AD („Sl. glasnik RS br. 4/2015) propisano da je u vrednost jednog radnog časa uključena mesečna vrednost za ishranu u toku rada i vrednost 1/12 regresa za korišćenje godišnjeg odmora svedena na jedan radni čas. Stavom 4. istog člana propisano je da se vrednost jednog radnog časa umanjuje za 10% i iznosi 66,46 dinara neto.
Dakle, Kolektivnim ugovorom („Sl.glasnik RS“ br.4/15) i Aneksom Kolektivnog ugovora („Sl. glasnik RS“ br. 4/06), na isti način je regulisano pravo na naknadu troškova ishrane i naknada za regres za korišćenje godišnjeg odmora – kroz vrednost radnog časa, ali konkretizacija ovog prava nije izvršena. Iz ovakvog utvrđenja vrednosti radnog časa ne može se utvrditi ni koji iznos predstavlja naknadu troškova ishrane i regresa, s obzirom da ove naknade nisu određene u nominalnom iznosu, niti su u nominalnom iznosu iskazane u obračunskim listama za isplatu zarade tužiocu, pa se ne može prihvatiti ni zaključak nižestepenih sudova da je tužiocu naknada za ishranu i regres isplaćena kroz vrednost radnog časa. Pri tom, visina naknade za ishranu u toku rada i naknade za regres za korišćenje godišnjeg odmora, mora biti određena u istom nominalnom iznosu za sve zaposlene, bez obzira na njihovu stručnu spremu, radno mesto i koeficijent za obračun i isplatu plate. To znači da ukoliko bi se prihvatilo stanovište nižestepenih sudova da je vrednost ovih troškova uračunata u vrednost radnog časa, bez određivanja visine naknade u nominalnom iznosu, tada visina naknade za ishranu i regres ne bi bila ista za sve zaposlene, već bi bila u direktnoj srazmeri sa koeficijentom radnog mesta, što se ne može prihvatiti i ne bi bilo pravilno.
Imajući u vidu da zbog pogrešne primene materijalnog prava nižestepeni sudovi nisu cenili pravilnost obračuna i visinu tražene naknade za topli obrok i regres, što znači da je na taj način činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, Vrhovni kasacioni sud je na osnovu člana 416. stav 2. ZPP, ukinuo nižestepene presude i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
U ponovnom postupku prvostepeni sud će utvrditi činjenično stanje imajući u vidu primedbe iz ovog rešenja, a potom doneti pravilnu i zakonitu odluku.
Predsednik veća – sudija
Vesna Popović, s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić