Rev2 3028/2024 3.5.21 | Vrhovni sud

Rev2 3028/2024 3.5.21

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 3028/2024
24.04.2025. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Dragane Marinković, predsednika veća, Zorice Bulajić, Irene Vuković, Jelice Bojanić Kerkez i Radoslave Mađarov, članova veća, u parnici tužilaca AA iz ..., BB iz ..., VV iz ..., GG iz ..., DD iz ... i ĐĐ iz ..., čiji je zajednički punomoćnik Dejan Antelj, advokat iz ..., protiv tuženog ''Elektroprivreda Srbije'' AD Beograd, čiji je punomoćnik Sabahudin Tahirović, advokat iz ..., radi utvrđenja ništavosti, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 1489/2024 od 24.04.2024. godine, u sednici održanoj 24.04.2025. godine, doneo je

P R E S U D U

PRIHVATA SE odlučivanje o posebnoj reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 1489/2024 od 24.04.2024. godine.

PREINAČUJE SE presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž1 1489/2024 od 24.04.2024. godine, u stavovima od prvog do devetog izreke, tako što SE ODBIJA, kao neosnovana, žalba tužilaca i POTVRĐUJE presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 3693/23 od 23.01.2024. godine.

OBAVEZUJU SE tužioci da tuženom naknade troškove revizijskog postupka od 49.500,00 dinara, u roku od 15 dana od dana prijema prepisa presude.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 3693/23 od 23.01.2024. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtevi tužioca AA da se utvrdi da je ništava odredba člana 4. Aneksa ugovora o radu od 05.02.2015. godine, u delu kojim je navedeno da se osnovna zarada zaposlenog određuje na osnovu koeficijenta posla od 1.910, zbog povrede prava na jednaku zaradu za isti rad i rad iste vrednosti i zbog povrede zabrane diskriminacije. Stavom drugim i trećim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca BB da se utvrdi da su ništave odredbe člana 4. Aneksa ugovora o radu od 03.02.2015. godine i člana 1. Aneksa ugovora o radu od 17.04.02.2018. godine , u delu kojima je navedeno da se osnovna zarada zaposlenog određuje na osnovu koeficijenta posla od 2.059, odnosno 2.405, zbog povrede prava na jednaku zaradu za isti rad i rad iste vrednosti i zbog povrede zabrane diskriminacije. Stavom četvrtim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca VV da se utvrdi da je ništava odredba člana 4. Aneksa ugovora o radu od 05.02.2015. godine, u delu kojim je navedeno da se osnovna zarada zaposlenog određuje na osnovu koeficijenta posla od 2.067, zbog povrede prava na jednaku zaradu za isti rad i rad iste vrednosti i zbog povrede zabrane diskriminacije. Stavom petim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca GG da se utvrdi da je ništava odredba člana 4. Aneksa ugovora o radu od 05.02.2015. godine, u delu kojim je navedeno da se osnovna zarada zaposlenog određuje na osnovu koeficijenta posla od 2.477, zbog povrede prava na jednaku zaradu za isti rad i rad iste vrednosti i zbog povrede zabrane diskriminacije. Stavom šestim i sedmim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilje DD da se utvrdi da su ništave odredbe člana 4. Aneksa ugovora o radu od 04.02.2015. godine i člana 1. Aneksa ugovora o radu od 14.06.2018. godine, u delu kojima je navedeno da se osnovna zarada zaposlenog određuje na osnovu koeficijenta posla od 1.984, odnosno 2.008, zbog povrede prava na jednaku zaradu za isti rad i rad iste vrednosti i zbog povrede zabrane diskriminacije. Stavom osmim izreke, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 1489/2024 od 24.04.2024. godine, preinačena je prvostepena presuda tako što su tužbeni zahtevi tužilaca o kojima je odlučeno u celosti usvojeni, te tuženi obavezan da tužiocima (osim tužilji ĐĐ) naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 285.750,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate i troškove žalbenog postupka od 148.500,00 dinara, a žalba tužilje ĐĐ izjavljena protiv prvostepene presude je odbačena kao nedozvoljena.

Protiv pravosnažne presude donete u drugom stepenu tuženi je izjavio blagovremenu reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava, a navodima revizije se ukazuje na potrebu ujednačavanja sudske prakse.

Tužioci su dostavili odgovor na reviziju tuženog.

Odredbom člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br 72/11...18/20), u vezi odredbe člana 92 Zakona o uređenju sudova („Službeni glasnik RS“ br. 10/23), propisano je da je revizija izuzetno dozvoljena zbog pogrešene primene materijalnog prava i protiv drugostepene presude koja ne bi mogla da se pobija revizijom, radi ujednačavanje sudske prakse. Vrhovni sud je ocenio da su ispunjeni uslovi za odlučivanje o posebnoj reviziji tuženog radi ujednačavanja sudske prakse, pa je na osnovu člana 404. stav 2. ZPP odlučeno kao u stavu prvom izreke.

Vrhovni sud je ispitao pobijanu presudu u smislu odredbe člana 408. Zakona o parničnom postupku i utvrdio da je revizija tuženog osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, na koju Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, svi tužioci su bili zaposleni kod pravnog prethodnika tuženog u organizacionom delu „Kolubara Metal“ i svi su u februaru 2015. godine, a tužioci BB i DD i u aprilu, odnosno junu 2018. godine, na osnovu ponude poslodavca zaključili anekse ugovora o radu, čiju ništavost u ovoj parnici traže u delu kojim je utvrđen koeficijent za obračun osnovne zarade. Pre nego što je učinio ponudu zaposlenima, poslodavac je 16.01.2015. godine doneo Odluku o izmeni i dopuni Odluke o organizaciji i sistematizaciji poslova RB „Kolubara“ d.o.o. Lazarevac, a zatim 30.01.2015. godine i Odluku o izmenama Odluke o koeficijentima poslova RB „Kolubara“ d.o.o. Lazarevac. Ovim opštim aktima poslodavca predviđena je izmena u sistematizaciji radnih mesta, kao i izmena koeficijenata za obračun osnovne zarade na svakom od radnih mesta, u skladu sa kojima su tužioci zaključili anekse ugovora o radu.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je odbio tužbene zahteve kao neosnovane nalazeći da su osporeni aneksi ugovora o radu zaključeni u skladu sa odredbama člana 171. stav 1. tačke 1 i 5 i člana 172. stav 1. Zakona o radu, a na osnovu opštih akata tuženog (Odluka o izmenama Odluke o koeficijentima poslova i Odluka o izmenama i dopunama Odluke o sistematizaciji poslova), čija pravna valjanost nije osporena u zakonom predviđenom postupku.

Drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu, tako što je tužbene zahteve tužilaca usvojio i utvrdio ništavost osporenih odredbi aneksa ugovora o radu koji su predmet ovog spora, primenom odredbi člana 104, 147. i 150. Zakona o radu.

Po oceni Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pogrešno primenio materijalno pravo.

Odredbama člana 171. - 174. Zakona o radu (''Službeni glasnik RS'', br. 24/05 ... 75/14), predviđeni su uslovi izmene ugovora o radu tako što poslodavac može zaposlenom da ponudi izmenu ugovornih uslova o radu, u smislu odredbe člana 171. stav 1 između ostalog i radi promene elemenata za utvrđivanje osnovne zarade, radnog učinka, naknade zarade, uvećane zarade i drugih primanja zaposlenog koji su sadržani u ugovoru o radu u skladu sa članom 33. stav 1. tačka 11. ovog zakona (tačka 5).

Na osnovu odredbe člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, ugovor je ništav ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ako cilj povređenog pravila i zakon ne upućuju na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice, u smislu odredbe člana 109. stav 1. istog zakona.

U konkretnom slučaju, svi tužioci su bili zaposleni u preduzeću ''Kolubara metal'' koje je prestalo da postoji pripajanjem PD RB ''Kolubara'' d.o.o. 31.12.2013. godine, koje je 01.07.2015. godine pripojeno tuženom. Imajući u vidu da koeficijenti za obračun zarada tužiocima koji su bili određeni na osnovu opštih akata ''Kolubara metal'', a koji su prestali da važe protekom godinu dana od dana promene poslodavca u smislu odredbe člana 150. Zakona o radu, više nisu mogli da budu u primeni, sledi da je tuženi bio dužan da sa tužiocima zaključi predmetne anekse ugovora o radu radi utvrđivanja koeficijenata za obračun njihovih zarada. Zbog toga je tuženi, u zakonom propisanom postupku, najpre doneo Odluku o izmenama odluke o sistematizaciji od 16.01.2015. godine, kojom su formirana radna mesta sa opisima poslova za zaposlene koji su preuzeti (među kojima su i tužioci), a potom je doneo i Odluku o koeficijentima poslova, koja je stupila na snagu 30.01.2015. godine, sa ispravkom od 02.02.2015. godine, u skladu sa opštim aktima poslodavca pravnog sledbenika za novoformirana radna mesta. Sa tužiocima su, na osnovu te Odluke, zaključeni predmetni aneksi ugovora o radu u postupku i na način propisan odredbama članova 171. i 172. Zakona o radu. Dakle, u konkretnom slučaju, osporenim aneksima utvrđeni su novi koeficijenti zbog donošenja nove sistematizacije poslova kod tuženog, a ne o promeni koeficijenata kako tvrde tužioci. Takođe, tužioci su bili dužni da dokažu da drugi zaposleni koji su raspoređeni na ista radna mesta ostvaruju višu zaradu od njih, suprotno odredbi člana 104. stav 2. Zakona o radu, a u pogledu te činjenice oni nisu predložili niti priložili bilo kakav dokaz. Iz navedenih razloga osnovani su navodi revizije kojima se ukazuje da je drugostepeni sud pogrešno primenio materijalno pravo.

Na osnovu odredbe člana 416. stav 1. Zakona o parničnom postupku, Vrhovni sud je odlučio kao u stavu drugom izreke.

Tuženi je uspeo u postupku po reviziji, pa mu pripada pravo na naknadu troškova tog postupka, primenom člana 165. stav 2. i 154. Zakona o parničnom postupku i to za sastav revizije 49.500,00 dinara, primenom AT. Trošak na ime PDV- a tuženom nije priznat, jer nije priložio račun o izvršenoj advokatskoj usluzi za podnetu reviziju, na osnovu odredbe člana 42. stav 1. i 2. Zakona o porezu na dodatu vrednost (''Službeni glasnik RS'', br. 84/04 ... 138/22). Iz ovih razloga odlučeno je kao u stavu trećem izreke.

Predsednik veća – sudija

Dragana Marinković,s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković