Rev2 311/2019 troškovi prevoza 3.5.9

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 311/2019
19.06.2019. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Ljubice Milutinović, predsednika veća, Vesne Subić i Biljane Dragojević, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Miloš Vlahović, advokat iz ..., protiv tužene Republike Srbije, Ministarstvo pravde, Uprava za izvršenje krivičnih sankcija, Kazneno-popravni zavod Beograd, koju zastupa Državno pravobranilaštvo sa sedištem u Beogradu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3957/17 od 03.09.2018. godine, ispravljene rešenjem istog suda Gž1 3957/17 od 26.09.2018. godine, u sednici već održanoj 19.06.2019. godine, doneo je

P R E S U D U

PREINAČUJE SE presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3957/17 od 03.09.2018. godine, ispravljena rešenjem istog suda Gž1 3957/17 od 26.09.2018. godine, u stavu drugom izreke, tako što se ODBIJA, kao neosnovana, žalba tužene i POTVRĐUJE presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 24/15 od 16.03.2017. godine u stavu četvrtom izreke.

OBAVEZUJE se tužena da tužiocu naknadi troškove revizijskog postupka u iznosu od 12.000,00 dinara, u roku od 15 dana od dana prijema otpravka presude.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 24/15 od 16.03.2017. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu, na ime naknade štete za neiskorišćeni godišnji odmor za 2011. godinu isplati iznos zakonske zatezne kamate obračunate na glavnicu od 43.968,21 dinara, počev od 09.11.2013. godine do 30.12.2013. godine. Stavom drugim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade za prekovremeni rad u periodu od septembra 2011. godine zaključno sa decembrom 2011. godine isplati pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate, sve bliže određeno u ovom stavu izreke. Stavom trećim izreke obavezan je tuženi da tužiocu uplati doprinose za penzijsko – invalidsko osiguranje nadležnom fondu PIO za period od 01.06.2011. godine do 01.02.2012. godine, na iznose iz stava 2. izreke. Stavom četvrtim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime naknade troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada, za period od februara 2013. godine zaključno sa martom 2015. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa do isplate, sve bliže određeno u ovom stavu izreke. Stavom petim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 218.325,00 dinara.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3957/17 od 03.09.2018. godine, ispravljenom rešenjem istog suda Gž1 3957/17 od 26.09.2018. godine, stavom prvim izreke odbijena je, kao neosnovana, žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke. Stavom drugim izreke preinačena je prvostepena presuda u stavu četvrtom izreke, tako što je tužbeni zahtev za naknadu troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada odbijen, kao neosnovan. Stavom trećim izreke ukinuta je prvostepena presuda u stavovima drugom, trećem i petom izreke i u tom delu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Protiv navedene presude donete u drugom stepenu,u stavu drugom izreke, tužilac je blagovremeno izjavio reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava, sa predlogom da se o reviziji odluči kao o izuzetno dozvoljenoj, u smislu člana 404. Zakona o parničnom postupku.

Po oceni Vrhovnog kasacionog suda revizija je dozvoljena na osnovu člana 403. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS", br. 72/2011, 49/2013-US, 74/2013- US, 55/2014, 87/2018, u daljem tekstu: ZPP), zbog čega nije bilo mesta oceni izuzetne dozvoljenosti revizije u smislu člana 404.ZPP.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu člana 408. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je utvrdio da je revizija tužioca osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda parničnog postupka iz član 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je u radnom odnosu kod tuženog od 21.05.2011. godine. U spornom periodu tužilac je putovao iz ... u ... i nazad, koristeći međugradski autobuski prevoz, a tuženi mu za taj period nije isplatio troškove prevoza. Tužilac je tuženoj za sporni period pisao zahtev za isplatu putnih troškova za odlazak i dolazak sa rada, koji pisarnica nije htela da primi bez odobrenja upravnika. Iz nalaza i mišljenja sudskog veštaka ekonomsko-finansijske struke utvrđeni su mesečni iznosi naknade za prevoz na relaciji ...-... u spornom periodu i rokovi dospelosti svakog pojedinačnog mesečnog iznosa.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je obavezao tuženog da tužiocu isplati u celini troškove koje je tužilac, kao nužne, imao za dolazak na rad i odlazak sa rada, bez obzira što nije podnosio zahteve za naknadu troškova, na osnovu odredbe člana 37. st.1. i 2. Zakona o platama državnih službenika i nameštenika („Službeni glasnik RS“, br. 62/06 ... 99/10), člana 2. stav 1. tačka 1.i člana 3. Uredbe o naknadi troškova i otpremnini državnih službenika i nameštenika („Službeni glasnik RS“, br. 98/07), koji propisi ne predviđaju obavezu zaposlenog da za ostvarenje prava na troškove prevoza, koji mu pripadaju na osnovu rada, mora da podnese poseban zahtev kao i dokaz da je iste zaista i imao.

Drugostepeni sud je zauzeo suprotno stanovište o pravu tužioca na ostvarenje ovih troškova u situaciji kada se nije pisanim putem obraćao nadležnom funkcioneru zahtevom za isplatu spornih troškova, niti zbog „ćutanja administracije“ pokrenuo upravni spor, pa u situaciji kada mu nije priznato pravo na njihovu naknadu zaključio je da ne može sa uspehom da traži isplatu po tom osnovu. Naveo je da zahtev za troškove prevoza spada u druga primanja za čije ostvarenje je nužno poštovanje postupka koji je propisan članovima 140.-143. Zakona o državnim službenicima, a što je tužilac propustio da učini.

Po oceni Vrhovnog kasacionog suda osnovano se revizijom ukazuje na pogrešnu primenu materijalnog prava.

Odredbom člana 118. stav 1. tačka 1. Zakona o radu je propisano da zaposleni ima pravo na naknadu troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada u visini cene prevozne karte u javnom saobraćaju, ako poslodavac nije obezbedio sopstveni prevoz. Isto rešenje je propisano i članom 37. stav 1. Zakona o platama državnih službenika i nameštenika („Službeni glasnik RS“, br. 62/06 ... 99/10), koji se primenjuje i na tužioca kao državnog službenika. Stavom 2. istog člana propisano da se uslovi za naknadu troškova, njihova visina i način na koji se ostvaruju propisuju Uredbom Vlade Republike Srbije. Odredbom člana 3. Uredbe o naknadi troškova i otpremnini državnih službenika i nameštenika („Službeni glasnik RS“, br. 98/07) propisano je da se državnom službeniku i namešteniku nadoknađuju troškovi prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada u visini cene mesečne pretplatne karte u gradskom, prigradskom, odnosno međugradskom saobraćaju.

Imajući u vidu navedeno, po oceni Vrhovnog kasacionog suda pogrešan je zaključak drugostepenog suda da tužilac nema pravo na naknadu troškova prevoza zato što nije dostavio pisani dokaz da je podneo zahtev za naknadu troškova prevoza. Pravo na isplatu troškova prevoza nije uslovljeno podnošenjem zahteva ili dokazivanjem da je zaposleni stvarno snosio ove troškove (dostavljanje karata). Ovo pravo zaposlenih zasnovano je na odredbi člana 37. Zakona o platama državnih službenika i nameštenika i člana 3. Uredbe o naknadi troškova i otpremnini državnih službenika i nameštenika. Tužena je zato u obavezi da tužiocu u skladu sa odredbom člana 118. stav 1. tačka 1. Zakona o radu i čl. 154. stav 1. i 172. Zakona o obligacionim odnosima isplati troškove prevoza koje je u spornom periodu imao za dolazak na rad i odlazak sa rada, u visini utvrđenoj iz nalaza i mišljenja sudskog veštaka, bez obzira da li je podnosio zahtev za naknadu tih troškova.

Iz navedenih razloga, na osnovu člana 416. stav 1.ZPP, odlučeno kao u stavu prvom izreke.

Tužiocu, shodno uspehu u revizijskom postupku, pripada pravo na naknadu troškova za sastav revizije u iznosu od 12.000,00 dinara, prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad advokata. Zbog navedenog primenom člana 165. stav 2. ZPP odlučeno je kao u stavu drugom izreke.

Predsednik veća – sudija

Ljubica Milutinović,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić