
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 3274/2019
21.10.2020. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Jasminke Stanojević, predsednika veća, Biserke Živanović i Spomenke Zarić, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Siniša Novković, advokat iz ..., protiv tužene Specijalne bolnice za rehabilitaciju „Termal“ iz Vrdnika, čiji je punomoćnik Zorica Pavlović, advokat iz ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 1358/19 od 27.05.2019. godine, na sednici održanoj 21.10.2020. godine, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 1358/19 od 27.05.2019. godine.
Odbija se kao neosnovan zahtev tužene za naknadu troškova odgovora na reviziju.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Rumi P1 185/16 od 20.04.2017. godine, ispravljenom rešenjima istog suda P1 185/16 od 07.06.2017. godine i 16.03.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime neisplaćene zarade za period od 01.11.2020. godine do 06.09.2001. godine isplati mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom sve bliže odrđeno ovim stavom izreke, kao i da na te neisplaćene zarade isplati pripadajuće doprinose za obavezno socijalno osiguranje. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime neisplaćene naknade za ishranu u toku rada za period od 01.11.2000. godine do 06.09.2001. godine isplati mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom, sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom trećim izreke, odbijen je tužbeni zahtev za isplatu naknade za ishranu u toku rada za period od 01.08.2000. godine do 01.11.2000. godine i to mesečni iznosi sa zakonskom zateznom kamatom sve bliže određeno ovim stavom izreke. Stavom četvrtim izreke, nije dozvoljeno preinačenje tužbe tužioca proširenjem tužbe na tužbeni zahtev kojim traži da se poništi kao nezakonito rešenje tužene broj .../... o privremenom udaljenju zaposlenog sa rada od 10.11.2000. godine i isplatu zarade za period od 01.08.2000. godine do 06.09.2001. godine.
Stavom petim izreke, obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove postupka u iznosu od 171.800,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 1358/19 od 27.05.2019. godine, žalba tužene je delimično usvojena, te je prvostepena presuda u usvajajućem delu odluke o tužbenom zahtevu preinačena, tako što je odbijen zahtev za isplatu neisplaćene zarade za period april 2001. godine – avgust 2001. godine i to mesečni iznosi sa zakonskom zateznom kamatom, sve bliže određeno u izreci presude, i za period od 01.09.2001. godine do 06.09.2001. godine u iznosu od 3.715,84 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.10.2001. godine do isplate, a odbijen je i zahtev za uplatu pripadajućih doprinosa za obavezno socijalno osiguranje na navedene iznose. U preostalom delu žalba tužene je odbijena, a prvostepena presuda kojom je obavezana tužena da isplati tužiocu neisplaćenu zaradu za period od novembra 2000. godine zaključno s martom 2001. godine u iznosima navedenim u izreci i da uplati za tužioca pripadajuće doprinose za obavezno socijalno osiguranje na te iznose je potvrđena. Preinačena je odluka o troškovima, postupka tako što je odbijen zahtev tužioca da mu tužena naknadi troškove postupka i obavezan je tužilac da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 146.712,00 dinara, sa kamatom od dana izvršnosti presude do konačne isplate.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilac je blagovremeno izjavio reviziju iz svih zakonom propisanih revizijskih razloga.
Tužena je podnela odgovor na reviziju.
Ispitujući pravilnost pobijane presude na osnovu ovlašćenja iz člana 408. u vezi člana 403. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 72/11 ... 55/14), Vrhovni kasacioni sud je našao da revizija tužene nije osnovana.
U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju Vrhovni kasacioni sud pazi po službenoj dužnosti. Revizijom se ne ukazuje na druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 407. stav 1. ZPP zbog kojih se revizija može izjaviti.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je ... koji je bio zaposlen kod tužene. Rešenjem Ministarstva zdravlja od 02.11.2000. godine tužilac je razrešen dužnosti direktora tužene. On se dana 06.11.2000. godine javio novoj direktorki tužene sa očekivanjem da će biti raspoređen na radno mesto ..., međutim saopšteno mu je da će protiv njega biti pokrenut disciplinski postupak i da se udaljava sa rada. Rešenjem o privremenom udaljenju sa rada od 10.11.2000. godine određeno je da se tužilac udaljuje sa rada do konačnosti odluke o disciplinskoj meri i propisano je da zaposlenom za vreme privremenog udaljenja pripada naknada zarade propisana članom 105. stav 1. Zakona o radnim odnosima. Ovo rešenje tužiocu nije uručeno, odnosno uručeno mu je tokom ovog postupka. Protiv tužioca je 10.11.2000. godine podnet zahtev za pokretanje disciplinskog postupka zbog osnovane sumnje da je učinio teže povrede radnih obaveza koje se nabrajaju u činjeničnom delu prvostepene presude. Nakon sprovedenog disciplinskog postupka v.d. direktora tužene doneo je 29.03.2001. godine rešenje kojim se tužilac oglašava odgovornim i izriče mu se mera prestanka radnog odnosa usled težih povreda radnih obaveza. Protiv ovog rešenja tužilac je izjavio prigovor koji je odbijen rešenjem tužene od 18.05.2001. godine. Rešenje o prestanku radnog odnosa tužioca pravnosnažno, budući da je u tom delu pravnosnažnom odlukom suda tužba tužioca odbačena kao neblagovremena. Rešenjem inspektora rada od 19.08.2001. godine, odloženo je izvršenje konačne odluke v.d. direktora tužene od 29.03.2001. godine kojim je tužiocu izrečena mera prestanka radnog odnosa, a rešenjem tužene od 13.08.2001. godine, tužilac je vraćen u radni odnos kod tužene počev od 06.09.2001. godine i raspoređen na radno mesto ... . Na osnovu sporazuma o prestanku radnog odnosa koji su zaključili tužilac i tužena dana 11.03.2002. godine, tužiocu je prestao radni odnos kod tužene sa danom 29.03.2002. godine. Počev od 06.11.2000. godine do vraćanja na rad dana 06.09.2001. godine tužilac nije radio. Tužilac je otvorio bolovanje kada mu je saopšteno da će protiv njega biti pokrenut disciplinski postupak 06.11.2000. godine. Veštačenjem je utvrđena visina zarade i naknada zarade za period od 02.11.2000. godine do 06.09.2001. godine, prema podacima o visini zarade za radno mesto direktora tužene.
Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtev za traženi period. Drugostepeni sud je potvrdio prvostepenu presudu u usvajajućem delu za naknadu zarade od 01.11.2000. godine do 31.03.2001. godine, jer tužiocu nije uručeno rešenje o privremenom udaljenju sa rada u skladu sa članom 113. Zakona o radnim odnosima, zbog čega nije proizvelo pravno dejstvo, te je tužiocu u tom periodu vršeno umanjenje zarade bez pravnog osnova, a preinačio i odbio tužbeni zahtev za naknadu zarade za period od 01.04.2001. godine do 06.09.2001. godine. Ovo iz razloga što tužiocu nakon izricanja navedene mere pravnosnažnim rešenjem od 29.03.2001. godine ne pripada naknada zarade, jer mu je radni odnos prestao, pa nije bilo osnova da se tužena obaveže da mu naknadi štetu u vidu neisplaćene zarade za period od dana prestanka radnog odnosa po rešenju tuženog od 29.03.2001. godine, do dana vraćanja na rad rešenjem tužene počev od 06.09.2001. godine.
Vrhovni kasacioni sud prihvata pravno stanovište drugostepenog suda jer je pobijana odluka u odbijajućem delu doneta uz pravilnu primenu materijalnog prava.
Odredbom člana 63. stav 3. Zakona o radnim odnosima („Službeni glasnik RS“, br.55/96 i 28/01), propisano je da zarada u smislu stava 1. ovog člana jeste zarada koju zaposleni ostvari na osnovu cene rada radnog mesta na koje je zaposleni raspoređen, radnog učinka i vremena provedenog na radu, u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom. Odredbom člana 104. istog zakona propisano je da zaposleni kome je određen pritvor udaljuje se sa rada od prvog dana pritvora, dok pritvor traje, dok je odredbom člana 105. stav 1. propisano da za vreme privremenog udaljenja zaposlenog sa rada u smislu člana 102. i 104. ovog zakona zaposlenom pripada naknada zarade u visini 1/3, a ako izdržava porodicu u visini ½ mesečne neto zarade koju je ostvario za mesec pre privremenog udaljenja.
Kako je u postupku utvrđeno da tužilac nije obavljao posao, počev od odluke tužene od 29.03.2001. godine, pa do dana vraćanja na rad rešenjem tužene sa danom 06.09.2001. godine, to je pravilno odbijen tužbeni zahtev u navedenom delu, jer nije ostvaren osnov propisan članom 63. stav 3. Zakona o radnim odnosima da se tuženi obaveže da tužiocu naknadi štetu u vidu neisplaćene zarade za navedeni period u kome nije radio. Takođe suprotno revizijskim navodima zaključenje sporazuma o prestanku radnog odnosa od 11.03.2002. godine, nije od uticaja na drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari, odnosno ne vodi zaključku da tužena tužiocu treba da isplati zaradu za ceo period, pa i za period od prestanka radnog odnosa do vraćanja na rad, jer to ne proizilazi iz sporazuma, a kako tužilac nije obavljao rad u spornom periodu to mu naknada zarade ne može biti isplaćena. Vraćanje tužioca na rad nakon izricanja mere prestanka radnog odnosa sprovedeno je u postupku izvršenja naloga inspektora za rad kojim je samo odloženo izvršenje odluke tuženog od 29.03.2001. godine, koja je postala pravnosnažna, te se osnov za isplatu nije ostvario. S obzirom na izneto, neosnovani su revizijski navodi o pogrešnoj primeni materijalnog prava.
Vrhovni kasacioni sud je iz navedenih razloga, primenom člana 414. stav 1. ZPP, odlučio kao u stavu prvom izreke.
Troškovi sastava odgovora na reviziju po oceni Vrhovnog kasacionog suda nisu bili nužni i neophodni za vođenje ove parnice, te je zahtev za naknadu ovih troškova tužene neosnovan, zbog čega je na osnovu člana 165. stav 1. u vezi člana 154. ZPP Vrhovni kasacioni sud odlučio kao u stavu drugom izreke.
Predsednik veća-sudija
Jasminka Stanojević,s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić

.jpg)
