Rev2 3386/2020 3.5.15.4.2; povreda radne obaveze

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 3386/2020
20.05.2021. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Božidara Vujičića, predsednika veća, Vesne Subić i Jelice Bojanić Kerkez, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Zoran Pešić, advokat iz ..., protiv tuženog Privrednog društva „SECURITAS SERVICES“ d.o.o. Beograd, čiji su punomoćnici Relja Zdravković i Ana Arambašić, advokati iz ..., radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 2711/19 od 08.07.2020. godine, u sednici veća održanoj dana 20.05.2021. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 2711/19 od 08.07.2020. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Nišu P1 509/17 od 16.07.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je traženo da se poništi kao nezakonito rešenje o otkazu ugovora o radu br. .. od 31.12.2016. godine kojim je tužiocu otkazan ugovor o radu broj .. od 05.05.2010. godine, kao i da se obaveže tuženi da tužioca vrati na rad i prizna mu sva prava iz radnog odnosa i nadoknadi mu troškove postupka. Stavom drugim izreke, obavezan je tužilac da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 149.400,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude do isplate.

Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž1 2711/19 od 08.07.2020. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena je prvostepena presuda sadržana u stavu prvom izreke. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda sadržana u stavu drugom izreke tako što je obavezan tužilac da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 129.600.00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude do isplate dok je odbijen kao neosnovan zahtev tuženog za naknadu troškova u visini razlike između dosuđenog do traženog iznosa od 149.400,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tuženog za naknadu troškova žalbenog postupka.

Protiv pravnosnažne drugostepene presude tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu primenom člana 408. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 72/11, 49/13-US, 74/13-US, 55/2014, 87/2018 i 18/20) i ocenio da revizija tužioca nije osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 1. istog Zakona, učinjene pred drugostepenim sudom, na koju se u reviziji posebno ukazuje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je bio u radnom odnosu kod tuženog na neodređeno vreme na osnovu Ugovora o radu br. .. od 05.05.2010. godine i obavljao je poslove službenika obezbeđenja. Tuženi je dana 10.01.2016. godine dostavio svim zaposlenima, među kojima je i tužilac, obaveštenje o pravima i obavezama zaposlenih koji obavljaju poslove privatnog obezbeđenja, u vezi pohađanja stručne obuke, polaganja stručnog ispita i posedovanja odgovarajuće licence za vršenje poslova privatnog obezbeđenja, kojim je tužiocu stavljeno do znanja da je dužan da najkasnije do kraja 2016. godine ispuni propisane uslove za obavljanje poslova na kojima je radno angažovan, da će tuženi snositi sve troškove obuke, polaganja ispita i dobijanja licence, kao i da će tužiocu prestati radni odnos po sili zakona ukoliko ne stekne licencu do 01.01.2017. godine. Tužilac je svojim potpisom potvrdio prijem ovog obaveštenja koje je zasnovano na Pravilniku tuženog o upućivanju zaposlenih na stručnu obuku i regulisanju snošenja troškova pohađanja stručne obuke i polaganja stručnog ispita za vršenje poslova privatnog obezbeđenja od 18.12.2015. godine. Tužilac nije pokazao interesovanje za pohađanje obuke i polaganje ispita radi sticanja licence, zbog čega je tuženi doneo rešenje o otkazu ugovora o radu tužiocu od 31.12.2016. godine. Tužilac smatra da je tuženi bio dužan da ga pre otkaza upozori na obavezu posedovanja licence, kao i da je tuženi imao mogućnost da ga rasporedi na poslove održavanja higijene za koje je potrebna niža stručna sprema. Tužilac je podneo tužbu kojom traži poništaj rešenja o otkazu ugovora o radu, a tuženi osporava osnovanost tužbenog zahteva navodeći da je Zakon stupio na snagu 2013. godine, tako da su zaposleni imali dovoljno vremena da ispune propisane uslove i ističe da je doneo sve neophodne opšte i posebne akte i svim zaposlenima omogućio uslove i snosio troškove pohađanja obuke, polaganja ispita i dobijanja licence za rad.

Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaključio da je osporeno rešenje zakonito i odbio je tužbeni zahtev kao neosnovan.

Drugostepeni sud je prihvatio stav prvostepenog suda, smatrajući da je u konkretnom slučaju radni odnos tužiocu prestao po posebnom Zakonu o privatnom obezbeđenju („Službeni glasnik RS“ br. 104/13 i 42/15), s obzirom da se u konkretnom slučaju ne može primeniti pravilo sadržano u odredbi člana 176. stav 1. tačka 2. Zakona o radu.

Pravilno nižestepeni sudovi zaključuju da je rešenje o otkazu ugovora o radu zakonito. Zakonom o privatnom obezbeđenju, uređeno je obavezno obezbeđenje i zaštita određenih objekata, poslovi i rad fizičkih lica u oblasti privatnog obezbeđenja, uslovi za njihovo licenciranje, način vršenja poslova i ostvarivanje nadzora nad njihovim radom.

Odredbom člana 8. Zakona o privatnom obezbeđenju, propisano je da poslove privatnog obezbeđenja mogu vršiti, između ostalog i fizička lica koja imaju licencu za vršenje poslova privatnog obezbeđenja izdatu od strane Ministarstva unutrašnjih poslova.

Dakle, zbog prirode delatnosti zakonodavac je posebnim zakonom propisao i posebne uslove za obavljanje poslova u oblasti privatnog obezbeđenja. Bez postojanja ovih uslova obavljanje tih poslova od strane fizičkih lica nije moguće. Propisani uslovi moraju biti ispunjeni kako prilikom zasnivanja radnog odnosa, tako i u pogledu trajanja radnog odnosa. Prelaznim i završnim odredbama navedenog Zakona predviđena je obaveza poslodavca da svoj rad uskladi sa odredbama zakona do 01.01.2017. godine, kao i da lica koja na dan stupanja na snagu tog Zakona vrše poslove obezbeđenja, do navedenog datuma moraju ispuniti propisane uslove.

Naime, tuženi je dana 18.12.2015. godine doneo Pravilnik o upućivanju zaposlenih na stručnu obuku i regulisanje snošenja troškova pohađanja stručne obuke i polaganja stručnog ispita za vršenje poslova privatnog obezbeđenja i zaposlenima u januaru 2016. godine, dostavio obaveštenje o pravima i obavezama zaposlenih koji obavljaju poslove privatnog obezbeđenja kod poslodavca, u vezi pohađanja stručne obuke, polaganja stručnog ispita i posedovanja odgovarajuće licence za vršenje poslova privatnog obezbeđenja u skladu sa Zakonom o privatnom obezbeđenju, u kome je između ostalog navedeno da je zaposleni koji polaže stručni ispit dužan da podnese poslodavcu zahtev za uplatu troškova organizovanja i sprovođenja stručnog ispita.

Tužilac, pored toga što je bio obavešten da od 01.01.2017. godine neće ispunjavati zakonom predviđene uslove za obavljanje poslova radnog mesta na koje je bio raspoređen, nije stekao licencu za vršenje poslova privatnog obezbeđenja od strane nadležnog organa i u skladu sa Zakonom o privatnom obezbeđenju, iz čega proizlazi da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je tužiocu prestao radni odnos po osnovu posebnog zakona.

Revizijski navodi kojima se ističe da je tuženi bio u obavezi da tužioca rasporedi na obavljanje drugih poslova nisu osnovani, s obzirom da iz samog Zakona o privatnom obezbeđenju proizlazi da fizička lica koja nemaju licencu ne mogu se rasporediti na druge poslove.

Kako se ostalim revizijskim navodima ne dovodi u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane presude, Vrhovni kasacioni sud je na osnovu člana 414. stav 1. ZPP odlučio kao u izreci.

Predsednik veća – sudija

Božidar Vujičić, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić