
Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 3782/2023
23.01.2025. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Vesne Subić, predsednika veća, Zorana Hadžića i Dragane Mirosavljević, članova veća u parnici tužilje AA iz ..., čiji je punomoćnik Đura Uglješin, advokat iz ..., protiv tuženog „BB“ doo iz ..., radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 1771/23 od 05.05.2023. godine, u sednici održanoj 23.01.2025. godine, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE, kao neosnovana, revizija tuženog izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 1771/23 od 05.05.2023. godine.
ODBIJA SE zahtev tuženog za naknadu troškova revizijskog postupka.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 1771/23 od 05.05.2023. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tuženog i potvrđena presuda Trećeg osnovnog suda u Beogradu P1 34/18 od 31.03.2022. godine, kojom je usvojen kao osnovan, tužbeni zahtev tužilje i poništeno kao nezakonito rešenje tuženog broj .../... od 08.01.2018. godine, kojim je tužilji otkazan ugovor o radu i obavezana tužena da tužilju vrati na rad kod tuženog. Obavezan je tuženi da tužilji naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 268.915,00 dinara. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužilje za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.
Protiv pravosnažne presude donete u drugom stepenu, tuženi je blagovremeno izjavio reviziju, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primene materijalnog prava.
Vrhovni sud je ispitao pobijanu presudu, u smislu člana 408. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS", br.72/2011…10/2023), i utvrdio da revizija tuženog nije osnovana.
U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, rešenjem tuženog broj .../... od 08.01.2018. godine, tužilja je raspoređena na radno mesto asistenta u koordinisanju marketing aktivnosti i obavljanja poslova „VV“, otkazan joj ugovor o radu zbog povrede radne obaveze iz člana 179. stav 2. tačka 1. Zakona o radu, jer je svojom krivicom nesavesno i nemarno izvršavala svoje radne obaveze, sa obrazloženjem da kod nje nakon povratka sa porodiljskog odsustva postoji uočljiva nezainteresovanost za posao i nemarnost i nesavesnost u izvršavanju radnih zadataka, kao što su istraživanje kako poboljšati SEO za tuženog, napraviti listu od 20 predloga kako da se zauzmu bolje pozicije na pretraživačima, napraviti izveštaj koliki je Bounce Rate tuženog, napraviti 10 predloga kako da se poboljša, napraviti marketing plan u ekselu za Q3, povećati broj pratilaca na facebook stranici za 100 u narednih sedam dana koristeći Google analytics, napraviti izveštaj koja je stranica najmanja, a koja najviše posećena za period od 15.11. do 15.12. i povećati broj poseta za 20% u narednih sedam dana. Tužilja je zasnovala radni odnos sa tuženim na osnovu ugovora o radu od 31.07.2014. godine za radno mesto ... u ... – aktivnosti na pronalaženju i animiranju potencijalnih klijenata / kupaca, ažuriranju i dopuni postojeće baze korisnika i svih relevantnih podatkaa, aktivnosti u okviru prodajnih promotivnih i drugih kampanja, obilazak potencijalnih klijenata sa ciljem prodaje proizvoda tuženog i ostali poslovi po nalogu nadređenih. Tužilja u periodu od 30.12.2015. godine do 18.12.2017. godine, bila najpre na trudničkom a zatim na porodiljskom odsustvu, a na osnovu aneksa ugovora o radu od 31.03.2018. godine tužilja je premeštena na poslove radnog mesta ... u koordinisanju marketing aktivnosti i obavljanju poslova VV tuženog. Prema nalazu veštaka za informacione tehnologije, utvrđeno je da je tužilji za izvršenje prvog zadatka bila potrebna minimalna obuka, kao i za izvršenje drugog zadatka, dok je za zadatak da poveća broj pratilaca na facebook stranici za 100 u narednih sedam dana bila potrebna specijalizovana obuka i specijalizovano iskustvo za pristup Google analitici i minimalna obuka, da nije utvrđeno da je tužilja nakon povratka sa porodiljskog odsustva prošla kroz minimalnu i specijalističku obuku za izvršavanje poverenih zadataka odnosno tuženi ovu činjenicu nije dokazao.
Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je tužbeni zahtev tužilje usvojio, nalazeći da je tuženi sa tužiljom 31.07.2014. godine zaključio ugovor o radu na neodređeno vreme, za rad na radnom mestu označenom kao „...“, koje je po kasnije zaključenom aneksu ugovoru o radu od 31.03.2018. godine promenjeno u radno mesto „... u kordinisanju marketing aktivnosti i obavljanju poslova „VV“, da je tužilja bila na trudničkom i porodiljskom bolovanju sve do 06. novembra 2017. godine, da je nakon povratka na rad tuženi preko direktora, smatrajući da tužilja pokazuje nezainteresovanost za posao, zadao više zadataka tužilji u vezi tzv. digitalnog marketinga, za koje zadatke je tužilji bila potrebna minimalna obuka ili minimalno iskustvo. Tužilji je za zadatke koji su navedeni u osporenom rešenju o otkazu ugovora o radu bila potrebna makar minimalna i najjednostavnija obuka, što je izostalo u konkretnom slučaju. Zastupnik tuženog je naveo da je tužilji bilo omogućeno da se za razjašnjenje svih nejasnoća obrati zaposlenoj GG, te da tužilja isto nije činila, ali sud nalazi da to nije bilo dovoljno da bi se izveo zaključak o postojanju povrede radne obaveze tužilje i da je tuženi trebalo pre davanja tih zadataka da tužilji omogući neku vrstu formalne ili neformalne obuke, što je izostalo. Tužilji je stavljeno na teret čitav niz navedenih propusta – nepoštovanje radnih obaveza koje po mišljenju prvostepenog suda nisu dokazane u ovom postupku.
Drugostepeni sud je prihvatio zaključak prvostepenog suda da je pobijana odluka nezakonita, ukazujući da je u prvostepenom postupku na nesumnjiv način utvrđeno koje je poslove tužilja obavljala kod tuženog pre trudničkog i porodiljskog odsustva, a koje nakon vraćanja i u vreme kada su joj stavljene na teret učinjene povrede, te i po oceni drugostepenog suda pravilno je prvostepeni sud zaključio da u radnjama tužilje nema povreda radnih obaveza koje su joj stavljene na teret osporenim rešenjem, budući da za poverene zadatke nije imala neophodnu obuku, da se ne može govoriti o nesavesnom ili nemarnom izvršavanju radnih zadataka, zbog čega je ožalbenu presudu potvrdio.
Po oceni Vrhovnog suda nižestepeni sudovi su pravilno primenili materijalno pravo.
Odredbom člana 179. stav 2. tačka 1. Zakona o radu („Sl. glasnik RS“, br.24/2005...85/2014), propisano je da poslodavac može da otkaže ugovor o radu zaposlenom koji svojom krivicom učini povredu radne obaveze, i to ako nesavesno ili nemarno izvršava svoje radne obaveze.
U konkretnom slučaju, tužilja je bila na trudničkom i porodiljskom bolovanju, nakon povratka na rad tuženi je, smatrajući da tužilja pokazuje nezainteresovanost za posao, zadao više zadataka u vezi tzv. „digitalnog marketinga“ a koji su navedeni u osporenom rešenju, te kako je za predmetne zadatke tužilji bila potrebna minimalna obuka, odnosno minimalno iskustvo, što je izostalo u konkretnom slučaju, pravilno su zaključili nižestepeni sudovi da je tuženi trebalo pre davanja zadataka da tužilji omogući neku vrstu formalne ili neformalne obuke, što je u konkretnom slučaju izostalo, pa su pravilno utvrdili nižestepeni sudovi da je odluka tuženog kojom je tužilji otkazan ugovor o radu nezakonita.
Pravilna je i odluka nižestepenih sudova kojom je usvojen zahtev tužilje i obavezan tuženi da tužilju vrati na rad, jer je reintegracija posledica poništaja nezakonite odluke o otkazu ugovora o radu, primenom člana 191. stav 1. Zakona o radu.
Neosnovani su navodi tuženog istaknuti u reviziji da je tužilja imala znanja i sposobnosti za obavljanje poslova za koje je zasnovala radni odnos. Nižestepeni sudovi su pravilno utvrdili da je tužilji za obavljanje zadataka bila potrebna minimalna obuka za pojedine zadatke, a za pristup Google analitici i specijalizovana obuka, odnosno specijalizovano iskustvo, a što je sud pravilno utvrdio iz nalaza i mišljenja veštaka ekonomsko-finansijske struke što tuženi nije učinio.
Vrhovni sud je cenio i ostale revizijske navode kojima se ne dovodi u sumnju pravilnost pobijane presude, pa ti navodi nisu posebno ocenjeni.
Tuženi nije uspeo u revizijskom postupku, pa nema pravo na troškove tog postupka koje je tražio i opredelio, u smislu člana 153. i 154. ZPP.
Iz izvedenih razloga, primenom člana 414. ZPP, odlučeno je kao u izreci.
Predsednik veća – sudija
Vesna Subić, s.r.
Za tačnost otpravka
Zamenik upravitelja pisarnice
Milanka Ranković

.jpg)
