Rev2 3850/2024 3.5.5; 3.5.14; 3.19.1.15.1

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 3850/2024
03.09.2025. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branke Dražić, predsednika veća, Marine Milanović i Vesne Mastilović, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., Opština ..., čiji je punomoćnik Miloš Spasić, advokat iz ..., protiv tuženog BB iz ..., Opština ..., kao pravnog sledbenika Proizvodno trgovinske radnje „VV“ GG PR ..., čiji je punomoćnik Ivan Savić, advokat iz ..., radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, isplate i uplate doprinosa za socijalno osiguranje, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 1289/2024 od 15.05.2024. godine, u sednici održanoj 03.09.2025. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE, kao neosnovana, revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 1289/2024 od 15.05.2024. godine.

ODBIJA SE, kao neosnovan, zahtev tuženog za naknadu troškova revizijskog postupka.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž1 1289/2024 od 15.05.2024. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena presuda Osnovnog suda u Lebanu P1 116/2019 od 20.02.2024. godine, kojom je odbačena kao neblagovremena tužba u delu kojim je traženo da se utvrdi da je tužilac u radnom odnosu na neodređeno vreme u periodu od 01.03.1991. do 01.07.2008. godine kod GG „DD“, a od 03.07.2008. do 20.01.2020. godine kod Proizvodno trgovinske radnje „VV“ GG PR ..., ..., odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev da se obaveže tuženi da tužiocu za vremenski period iz stava 1. izreke presude uplati doprinose za PIO prema utvrđenim stopama na najnižim osnovicama u skladu sa propisima koji važe na dan uplate, kao i da tužiocu za 2016, 2017. i 2018. godinu isplati 141.840,00 dinara za svaku godinu za 45 radnih dana zaradu u visini minimalne zarade u skladu sa članom 116. Zakona o radu i to za 2016. godinu 43.560,00 dinara, za 2017. godinu 46.800,00 dinara i za 2018. godinu 51.480,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 14.12.2018. godine, kao dana podnošenja tužbe do isplate i obavezan tužilac da tuženom na ime naknade troškova parničnog postupka isplati 485.750,00 dinara.Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tuženog za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilac je blagovremeno izjavio reviziju, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.

Tuženi je podneo odgovor na reviziju.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu člana 408. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 72/2011….10/2023, u daljem tekstu: ZPP), Vrhovni sud je ocenio da revizija tužioca nije osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a u postupku pred drugostepenim sudom nisu učinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 374. st. 1. i 2. ZPP, zbog kojih se revizija može izjaviti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je radio kod pravnog prethodnika tuženog GG „DD“ po osnovu ugovora o radu od 01.03.1991. godine, (koji je snabdeven potpisom GG, koji potpis nije autentičan) do 02.07.2008. godine, a od 03.07.2008. godine kod Proizvodno trgovinske radnje „VV“ GG PR ..., ... . Rad je obavljao u kontinuitetu do 2016. godine, nakon čega je iz zdravstvenih razloga do proleća 2018. godine povremeno radio lakše poslove kada je bilo potrebe. Tužilac je do 2016. godine redovno primao platu na ruke, a potom kad koliko zaradi. Poslednju platu je primio u proleće 2018. godine nakon čega više nije radio. U maju 2018. godine je hteo da se prijavi kod Nacionalne službe za zapošljavanje kada je saznao da mu nisu uplaćeni doprinosi za socijalno osiguranje ni za jedan dan rada kod pravnih prethodnika tuženog nakon čega je 14.12.2018. godine podneo tužbu u ovoj pravnoj stvari. GG nije registrovala bilo koju preduzetničku radnju pre 02.07.2008. godine, već da je preduzetničku delatnost otpočela tek sa osnivanjem Preduzetničke radnje „VV“ 16.07.2008. godine po osnovu rešenja APR br. BP .../2008 od 02.07.2008. godine, gde je tužilac povremeno radio za nadnicu kada je bilo potrebe. Prijava osiguranja tužioca registrovana je počev od 02.03.1991. godine kod GG „DD“ bez datuma prestanka osiguranja.

Na ovako utvrđeno činjenično stanje, pravilno su nižestepni sudovi primenili materijalno pravo iz odredbi Zakona o radu i ocenili da je tužba sa zahtevom za utvrđenje radnog odnosa na nedoređeno vreme kod GG „DD“ u periodu od 01.03.1991. godine do 02.07.2008. godine, a od 03.07.2008. do 20.01.2020. godine kod proizvodno trgovinske radnje „VV“ GG PR ..., ... podneta posle zakonom propisanog roka za njeno podnošenje, zbog čega su tužbu u tom delu odbacili, a u delu za isptatu zarade i uplatu doprinosa tužbeni zahtev odbili kao neosnovan.

Neosnovano se revizijom tužioca osporava pravilna primena materijalnog prava.

Odredbom člana 195. st. 1. i 2 Zakona o radu ("Službeni glasnik RS", br. 24/2005…113/2017) koji se u ovom slučaju primenjuje kao lex specialis, propisano je da protiv rešenja kojim je povređeno pravo zaposlenog ili kada je zaposleni saznao za povredu prava, zaposleni, odnosno predstavnik sindikada čiji je zaposleni član, ako ga zaposleni ovlasti, može da pokrene spor pred nadležnim sudom. Rok za pokretanje spora je 60 dana od dana dostavljanja rešenja, odnosno saznanja za povredu prava.

Zakonom propisan rok za pokretanje radnog spora, u konkretnom slučaju za podnošenje tužbe za utvrđenje radnog odnosa na neodređeno vreme je prekluzivni rok materijalnog prava, pa posledica propuštanja roka za podnošenje tužbe, tužbu čini neblagovremenom.

U konkretnom slučaju, prema utvrđenom činjeničnom stanju koje se revizijom ne može pobijati u smislu člana 407. ZPP, tužilac je u maju 2018. godine saznao da mu nisu uplaćeni doprinosi za socijalno osiguranje ni za jedan dan rada kod pravnih prethodnika tuženog, kada je počeo da teče rok za pokretanje spora, a tužbu u ovoj pravnoj stvari je podneo 14.12.2018. godine. Propuštanje prekluzivnog roka za podnošenje tužbe za utvrđenje radnog odnosa na neodređeno vreme dovodi do gubitka prava na sudsku zaštitu, što ima za posledicu nemogućnost suda da o predmetu takvog spora meritorno odlučuje.

Pravilna je i odluka nižestepenih sudova o preostalom delu tužbenog zahteva. Naime, tužilac je i prema sopstvenim navodima od GG zaradu primao na ruke, kad i koliko zaradi. Ona prema nalazu i mišljenju sudskih veštaka za oblast grafoskopije nije potpisnik Ugovora o radu iz 1991. godine, pri čemu nije ni registrovala bilo koju preduzetničku radnju pre 02.07.2008. godine, već je preduzetničku delatnost otpočela tek sa osnivanjem Preduzetničke radnje „VV“ 16.07.2008. godine po osnovu rešenja APR br. BP .../2008 od 02.07.2008. godine, gde je tužilac povremeno radio za nadnicu kada je bilo potrebe, dakle bez zasnivanja radnog odnosa kod osnovane preduzetničke radnje. Sledom navedenog, po oceni Vrhovnog suda tužilac primenom pravila o teretu dokazivanja nije dostavio dokaze da je njegovo radno angažovanje kod pravnih prethodnika tuženog imalo sve karakteristike radnog odnosa u pogledu međusobnih prava i obaveza poslodavca i zaposlenog, pa je pravilna ocena nižestepenih sudova da nije osnovan tužbeni zahtev za uplatu doprinosa i naknadu zarade čiju isplatu tužbom traži.

Navodima revizije tužilac ponavlja navode istaknute u žalbi kojima zapravo osporava pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, zasnovano na iskazima stranaka i saslušanih svedoka i stavlja primedbe na ocenu izvedenih dokaza iz člana 8. ZPP, iz kojih razloga se revizija ne može izjaviti prema članu 407. stav 2. ZPP. Tužilac je stanovišta da je drugostepeni sud morao zakazati raspravu i pravilno i potpuno utvrditi činjenice od značaja za odluku o tužbenom zahtevu. Zakazivanje rasprave pred drugostepenim sudom je u domenu odlučivanja veća drugostepenog suda kada oceni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno ponoviti već izvedene dokaze, ili dokaze koje je odbio da izvede prvostepeni sud. Drugostepeni sud je ocenio sve žalbene navode tužioca koji su bili od značaja za pravilnu odluku o izjavljenoj žalbi i za svoju odluku je dao jasne i obrazložene razloge.

Odluka o dozvoljenosti tužbe i osnovanosti tužbenog zahteva je doneta pravilnom primenom materijalnog prava, za koju su dati dovljni i jasni razlozi, koje u svemu kao pravilne prihvata i ovaj sud, pa je na osnovu člana 414. stav 1. ZPP odlučeno kao u stavu prvom izreke.

Tuženom ne pripada pravo na naknadu troškova revizijskog postupka, jer sastav odgovora na reviziju nije bila nužna radnja za odlučivanje u revizijskom postupku, pa je primenom člana 165. ZPP odlučeno kao u stavu drugom izreke.

Predsednik veća – sudija

Branka Dražić,s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković