Rev2 4043/2019 3.5.9

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 4043/2019
18.11.2020. godina
Beograd

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija Jasminke Stanojević, predsednika veća, Biserke Živanović i Spomenke Zarić, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Jelena Mitrović, advokat iz ..., protiv tužene P.W.W. Deponija DOO Jagodina, čiji je punomoćnik Dragiša Šćekić, advokat iz ..., radi naknade troškova za dolazak i odlazak sa rada, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 222/19 od 06.08.2019. godine, u sednici veća održanoj dana 18.11.2020. godine, doneo je:

R E Š E NJ E

UKIDA SE presuda Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 222/19 od 06.08.2019. godine u stavu prvom izreke, i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje u ukinutom delu.

ODBACUJE SE kao nedozvoljena revizija tužioca izjavljena protiv stava drugog izreke drugostepene presude.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Jagodini P 491/16 od 06.11.2018. godine, stavom prvim, usvojen je tužbeni zahtev i obavezan tuženi da tužiocu na ime neisplaćenih troškova prevoza za period od maja 2011. godine do januara 2014. godine isplati pojedinačne mesečne iznose sa zakonskom zateznom kamatom od dospeća do isplate. Stavom drugim izreke obavezan je tuženi da tužiocu isplati na ime troškova parničnog postupka iznos od 256.041,00 dinar.

Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 222/19 od 06.08.2019. godine, stavom prvim izreke preinačena je prvostepena presuda i odbijen tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da mu isplati neisplaćene troškove za dolazak na rad i odlazak sa rada za period od maja 2011. godine do januara 2014. godine, i tuženi je obavezan da tužiocu isplati na ime troškova parničnog postupka iznos od 24.120,00 dinara. Stavom drugim izreke je odbačen podnesak tužioca od 04.01.2019. godine u delu koji se odnosi na delimično povlačenje tužbe usled ispunjenja.

Protiv drugostepene presude, tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primene primene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu u smislu čl. 408. i 403. stav 2. tačka 2. važećeg Zakona o parničnom postupku – ZPP i utvrdio da je revizija tužioca osnovana.

Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku, tužilac je u spornom periodu bio u radnom odnosu kod tuženog, rad je obavljao na deponiji „...“, a u delu od 4 km do radnog mesta tužioca nije saobraćao javni prevoz. Utvrđeno je da je tužilac imao prebivalište u mestu ..., da je za odlazak i povratak sa deponije koristio svoj automobil, i da nije postojao obezbeđen prevoz od strane poslodavca do radnog mesta tužioca. Utvrđeno je da su u spornom periodu tužiocu delimično isplaćivani troškovi za odlazak na rad i vraćanje sa rada. Prema članu 67. stav 1. tačka 5. Pravilnika o radu tuženog od 12.01.2010. godine, zaposleni ima pravo na naknadu troškova prevoza sopstvenim putničkim automobilom u iznosu do 30% cene jednog litra benzina po pređenom kilometru. Prema nalazu i mišljenju veštaka utvrđena je razlika između troškova prevoza obračunatih primenom navedene odredbe pravilnika tuženog i naknade koja je tužiocu isplaćena, pa mu je po ovom osnovu dosuđeno ukupno 734.129,33 dinara.

Po oceni drugostepenog suda, prvostepena presuda doneta je uz pogrešnu primenu materijalnog prava. Po oceni ovog suda, iz odredaba člana 118. Zakona o radu i člana 67. Pravilnika o radu tuženog proizilazi da zaposlenom pripada naknada stvarnih i opravdanih troškova koje je imao radi obavljanja posla. Tužilac je tražio razliku naknade troškova smatrajući da ima pravo na njihovu naknadu u maksimalnom iznosu, odnosno u visini od 30% od cene jednog litra benzina po pređenom kilometru u smislu člana 67. Pravilnika tuženog, ali nije dokazao da je za dolazak na rad i odlazak sa rada imao stvarne i opravdane troškove u visini od 30% cene jednog litra benzina. Zato je prvostepena presuda preinačena i odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca.

Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, u pobijanoj drugostepenoj presudi je zbog pogrešne primene materijalnog prava činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

Naime, ne može se prihvatiti stanovište drugostepenog suda da tužilac nije dokazao bitnu činjenicu za ostvarivanje prava u potraživanom obimu, što je bila njegova zakonska obaveza u smislu člana 231. ZPP. U postupku je utvrđeno da do deponije na kojoj tužilac obavlja rad ne postoji odgovarajući javni prevoz niti organizovani prevoz od strane poslodavca, te da je najbliže autobusko stajalište udaljeno 4 km, pa je tužilac za dolazak i odlazak sa posla koristio sopstveni automobil.

Iz odredbe člana 118. Zakona o radu proizilazi da zaposleni ima pravo na naknadu troškova u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu za dolazak i odlazak sa rada, i to u visini cene prevozne karte u javnom saobraćaju. Prema članu 67. stav 1. tačka 1. Pravilnika o radu tuženog, zaposleni ima pravo na naknadu troškova prevoza u javnom saobraćaju radi odlaska na rad i povratka sa rada do visine cene prevozne karte. Pravo na troškove prevoza u javnom saobraćaju ima zaposleni koji od mesta stanovanja do mesta obavljanja delatnosti koristi javni prigradski, gradski i međugradski prevoz kao jedino sredstvo prevoza, kao i da se naknada troškova prevoza obezbeđuje kupovinom pretplatne mesečne karte. Zaposleni ima pravo na naknadu troškova prevoza sopstvenim putničkim automobilom u iznosu do 30% cene jednog litra benzina po pređenom kilometru, kako je propisano članom 67. stav 1. tačka 5. ovog pravilnika.

Iz navedenih odredaba i utvrđenog činjeničnog stanja nesumnjivo prizilazi osnovanost tužbenog zahteva za naknadu troškova za dolazak na rad i odlazak sa rada, pa pobijanom drugostepenom presudom nije mogao biti odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca samo iz razloga što nije dokazao da mu pripadaju troškovi prevoza u visini koja je tužbenim zahtevom tražena. U slučaju da nalazom i mišljenjem veštaka nije adekvatno utvrđena visina stvarnih i opravdanih troškova tužioca za dolazak i odlazak sa rada, ove činjenice se mogu utvrditi na raspravi pred drugostepenim sudom. Zato je drugostepena presuda ukinuta u stavu prvom izreke i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

U ponovnom postupku, drugostepeni sud će uzeti u obzir iznete primedbe i doneti pravilnu i zakonitu odluku.

Revizija tužioca odbačena je kao nedozvoljena u odnosu na rešenje sadržano u stavu drugom izreke drugostepene presude kojim je odbačen podnesak tužioca od 04.01.2019. godine, jer se ne radi o rešenju kojim se postupak pravnosnažno okončava, u smislu člana 420. stav 1. ZPP.

Iz navedenih razloga, Vrhovni kasacioni sud je odlučio kao u izreci, na osnovu čl. 413. i 416. stav 2. ZPP.

Predsednik veća - sudija

Jasminka Stanojević, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić