Rev2 632/2025 3.5.15.4.3

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 632/2025
20.03.2025. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Jelice Bojanić Kerkez, predsednika veća, Radoslave Mađarov i Zorice Bulajić, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., Grad ..., čiji je punomoćnik Rodoljub Đorđević, advokat iz ..., protiv tuženog Zdravstvenog centra Zaječar iz Zaječara, čiji je punomoćnik Živadin Bogdanović, advokat iz .., radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 2825/2024 od 23.10.2024. godine, u sednici održanoj 20.03.2025. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 2825/2024 od 23.10.2024. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž1 2825/2024 od 23.10.2024. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena presuda Osnovnog suda u Zaječaru P1 23/24 od 30.05.2024. godine, kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev da se poništi kao nezakonito rešenje tuženog broj ... od 10.11.2022. godine (pogrešno označeno 10.01.2022. godine), kojim je tužiocu otkazan ugovor o radu broj .../... od 30.12.2005. godine sa aneksima i da se tuženi obaveže da tužioca vrati na rad, te tužilac obavezan da tuženom naknadi parnične troškove od 88.500,00 dinara.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilac je blagovremeno izjavio reviziju, iz razloga predviđenih članom 407. stav 1. tačke 3. i 4. ZPP.

Vrhovni sud je ispitao pobijanu presudu u smislu odredbi člana 441. i člana 408. Zakona o parničnom postupku – ZPP („Službeni glasnik RS“ br. 72/11 ... 10/23) i utvrdio da je revizija neosnovana.

U postupku donošenja pobijane presude nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti. Neosnovano se revizijom ukazuje i da je drugostepeni sud, bez otvaranja rasprave utvrdio da je vršilac dužnosti direktora tuženog bio ovlašćen da odlučuje o pravima, obavezama i odgovornostima zaposlenog, iako to prvostepeni sud nije zaključio. Po sadržini prvostepene presude ova činjenica utvrđena je sa osloncem na sadržinu dopisa Ministarstva zdravlja Republike Srbije broj 112-01- 911-04 od 24.10.2022. godine, kojim je tuženi obavešten da dr BB, koji je doneo i potpisao sporno rešenje, obavlja poslove vršioca dužnosti direktora tuženog do 31.12.2023. godine.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je bio zaposlen kod tuženog na neodređeno vreme na radnom mestu ..., na osnovu ugovora o radu zaključenog 03.12.2005. godine. Spornim rešenjem od 10.11.2022. godine, tuženi je tužiocu otkazao ugovor o radu na osnovu člana 179. stav 3. tačka 4. Zakona o radu, jer svojom krivicom nije poštovao radnu disciplinu, tako što je 02.11.2022. godine u toku radnog vremena konzumirao alkohol. Pravilnikom tuženog o postupku provere alkoholisanosti i uticaja drugih sredstava zavisnosti zaposlenih i ugovorom angažovanih lica broj ... od 16.01.2019. godine, propisano je da je zabranjeno svako konzumiranje alkohola, kao i drugih sredstava zavisnosti u toku radnog vremena; da je zabranjen rad ili boravak u alkoholisanom stanju ili pod uticajem drugih sredstava zavisnosti u krugu i objektima ZCZ (član 2. stavovi 1. i 2.); da se pod alkoholisanim stanjem u smislu tog pravilnika podrazumeva sadržaj alkohola u organizmu zaposlenog veći od 0,00 mg/ml, bilo da je došao na posao u takvom stanju ili je sebe u toku rada doveo u takvo stanje (član 5.). U skladu sa navedenim Pravilnikom, direktor tuženog je 02.11.2022. godine formirao Komisiju i izdao nalog za proveru alkoholisanosti zaposlenih. Tužilac se saglasio sa testiranjem i test je bio pozitivan. Iza toga, tužilac je odbio da se podvrgne kontrolnom testu, u svrhu utvrđivanja količine alkohola u krvi. Pre donošenja spornog rešenja tužilac se izjasnio na upozorenje o postojanju otkaznog razloga, tako što je istakao da se kaje što je 02.11.2022. godine konzumirao alkohol na poslu, da će sa konzumacijom alkohola prestati odmah i potražiti stručnu pomoć.

Sa polazišta na ovako utvrđene činjenice nižestepeni sudovi nalaze da je tuženi poslodavac bio ovlašćen, s obzirom na delatnost koju obavlja, da propiše da samo prisustvo alkohola u organizmu tokom obavljanja radnih zadataka predstavlja dovoljan razlog za otkaz ugovora o radu. Tužilac je bio upoznat sa zabranom, pismeno je upozoren o postojanju otkazanog razloga i na upozorenje se izjasnio, pa imajući u vidu da je članom 17. ugovora o radu koji su stranke zaključile 10.12.2005. godine predviđeno da poslodavac može zaposlenom da otkaže ugovor o radu po svim osnovima predviđenim zakonom, kolektivnim ugovorom ili tim ugovorom, osporeno rešenje je zakonito u smislu odredbi člana 179. stav 3. tačka 4. i člana 180. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ br. 24/2005 ... 95/2018), kao i članova 112. i 116. Posebnog kolektivnog ugovora za zdravstvene ustanove čiji je osnivač Republika Srbija, autonomna pokrajina ili jedinica lokalne samouprave („Službeni glasnik RS“ br. 96/2019 i 58/2020).

Neosnovano se revizijom ukazuje da su sudovi pogrešno primenili materijalno pravo.

Sporno rešenje zasnovano je da odredbi člana 179. stav 3. tačka 4. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ br. 24/05 ... 95/18), po kojoj poslodavac može da otkaže ugovor o radu zaposlenom koji ne poštuje radnu disciplinu, i to zbog dolaska na rad pod dejstvom alkohola ili drugih opojnih sredstava, odnosno upotrebe alkohola ili drugih opojnih sredstava u toku radnog vremena, koje ima ili može da ima uticaj na obavljanje posla.

Utvrđeno je da je opštim aktom tuženog, čija je sadržina tužiocu bila poznata, predviđena nulta tolerancija na alkohol, imajući u vidu specifičnost posla koji obavljaju zdravstveni radnici. Pošto je poslodavac iz opravdanih razloga predvideo da bilo koje pristustvo alkohola u organizmu predstavlja otkazni razlog, a iz izjašenja tužioca na upozorenje o postojanju otkaznog razloga sledi da on jeste konzumirao alkohol u toku radnog vremena, ne može se prihvatiti stanovište tužioca da bi otkazni razlog postojao samo u situaciji da je tuženi pružio dokaze da je alkoholisanost tužioca imala ili mogla imati uticaja na obavljanje posla. Propisivanje zabrane svakog konzumiranja alkohola zdravstvenim radnicima zbog otklanjanja mogućnosti uticaja na obavljanje posla nije suprotno zakonskoj formulaciji otkaznog razloga iz člana 179. stav 3. tačka 4. Zakona o radu, tužilac je bio upoznat sa ovom zabranom i u izjašnjenju na upozorenje poslodavca da postoji otkazni razlog nije negirao da je povredio zabranu, već je istakao da je spreman da potraži stručnu pomoć.

Na podlozi utvrđenja da je BB na osnovu ovlašćenja resornog ministarstva obavljao poslove vršioca dužnosti direktora tuženog do 31.12.2023. godine, u svetlu člana 192. Zakona o radu, po kom o pravima, obavezama i odgovornostima iz radnog odnosa u pravnom licu odlučuje nadležni organ kod poslodavca, neosnovani su navodi revizije da je osporeno rešenje potpisalo neovlašćeno lice.

Iz iznetih razloga, na osnovu člana 414. stav 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

Predsednik veća - sudija

Jelica Bojanić Kerkez, s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković