
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 976/2019
23.12.2020. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Vesne Popović, predsednika veća, Zorane Delibašić i Gordane Komnenić, članova veća, u pravnoj stvari tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Željko Pupavac, advokat iz ..., protiv tužene Osnovne Škole „Olga Petrov Radišić“ iz ..., koju zastupa Bojan Patrić, advokat iz ..., odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 4643/17 od 02.11.2018. godine, u sednici održanoj 23.12.2020. godine, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 4643/17 od 02.11.2018. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Vršcu P1 43/17 od 25.09.2017. godine, ispravljene rešenjem istog suda P1 43/17 od 17.01.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime duga iz radnog odnosa isplati iznos od 10.235,00 dinara i to za: februar 2015. godine 3.636,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 20.03.2015. godine, mart 2015. godine 3.301,76 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 20.04.2015. godine i april 2015. godine 3.301,76 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 20.05.2015. godine. Stavom drugim izreke, obavezan je tužilac da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 54.540,12 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 4643/17 od 02.11.2018. godine, stavom prvim izreke, preinačena je prvostepena presuda u stavu prvom izreke tako što je odbijen tužbeni zahtev kojim je traženo da se obaveže tužena da tužiocu na ime duga iz radnog odnosa isplati ukupno 10.235,00 dinara i to za februar 2015. godine 3.636,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 20.03.2015. godine, za mart 2015. godine 3.301,76 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 20.04.2015. godine i za april 2015. godine 3.301,76 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 20.05.2015. godine. Stavom drugim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđeno rešenje o parničnim troškovima sadržano u stavu drugom izreke prvostepene presude. Stavom trećim izreke, obavezan je tužilac da tuženom naknadi troškove za sastav žalbe od 12.000,00 dinara. Stavom četvrtim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova postupka po žalbi.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.
Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu u smislu člana 408. u vezi člana 403. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ 72/11 ... 87/18) pa je našao da revizija nije osnovana.
U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti. Ni u postupku pred drugostepenim sudom nije došlo do propusta u primeni ili do pogrešne primene koje od odredaba Zakona o parničnom postupku pa nema ni povrede iz člana 374. stav 1. ZPP na koju se revizijom ukazuje.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, u postupku pred prvostepenim sudom, na kom je zasnovana pobijana odluka, tužilac je u radnom odnosu kod tuženog kao ... a istovremeno je i ..., tj. lice ovlašćeno za ... „...“, koji broji 64 člana. Rešenjem tuženog 6/1-01 od 04.01.2011. godine tužiocu je priznata naknada od 12% na zaradu i uvećanje koeficijenta za 2,08 koja se primenjuje od 01.01.2011. godine na ime sindikalne aktivnosti. Poseban Kolektivni ugovor za zaposlene u osnovnim školama i domovima učenika („Službeni glasnik RS“, broj 67/2011 od 13.09.2011. godine) prestao da važi 12.01.2015. godine. Tuženi je dana 25.02.2015. godine doneo rešenje 99-01 kojim je prestalo da važi rešenje o priznavanju prava na naknadu od 12% na zaradu tužioca 6/1 od 04.02.2011. godine (i to prilikom obračuna plate za februar 2015. godine), na koje rešenje je tužilac uložio prigovor. Odlukom Školskog odbora tuženog 184-03 od 09.04.2015. godine navedeni prigovor tužioca nije usvojen. Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 1245/16 od 02.02.2017. godine potvrđena je presuda Osnovnog suda u Vršcu P1 126/15 od 27.01.2016. godine kojim je odbijen tužbeni zahtev tužioca za poništaj rešenja tuženog 99-01 od 25.02.2015. godine i odluke 184-03 od 09.04.2015. godine kojom je tužiocu kao ... većinskog sindikata ukinuto pravo na uvećanje plate u iznosu od 12% mesečno. Novi Poseban kolektivni ugovor za zaposlene u osnovnim i srednjim školama i domovima učenika („Službeni glasnik RS“, broj 21/15 od 25.02.2015. godine) počeo je da se primenjuje od 05.03.2015. godine. Unija sindikata prosvetnih radnika Srbije čiji je predstavnik tužilac je pristupila ovom kolektivnom ugovoru 24.04.2015. godine. Rešenjem tuženog 215/01 od 29.04.2015. godine tužiocu je priznato pravo na isplatu 12% počev od 24.04.2015. godine.
Dakle, u periodu od 13.01.2015. godine do 24.04.2015. godine nije postojao PKU koji je regulisao pravo na uvećanje zarade od 12%, pa tuženi iz tih razloga tužiocu nije isplaćivao ovo uvećanje, pri čemu u periodu za koji traži isplatu naknade tužilac nije zahtevao da odsustvuje sa rada radi obavljanja sindikalnih poslova, jer su se radne aktivnosti organizovale van radnog vremena.
Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaključio da tužilac ima pravo na uvećanje po osnovu plaćenog odsustva zbog sindikalne aktivnosti u utuženom periodu primenom člana 211. Zakona o radu i odlučio usvajanjem tužbenog zahteva.
Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, drugostepeni sud je pravilno preinačio prvostepenu presudu i odlučio odbijanjem tužbenog zahteva.
Revizijom se neosnovano ukazuje na pogrešnu primenu materijalnog prava. Članom 211. stavom 1. Zakona o radu ("Službeni glasnik RS", br. 24/2005, 61/2005, 54/2009, 32/2013, 75/2014) propisano je da kolektivnim ugovorom ili sporazumom između poslodavca i sindikata kod poslodavca može se utvrditi pravo na plaćanje odsustva predstavniku sindikata, radi obavljanja sindikalnih funkcija, srazmerno broju članova sindikata, dok je stavom 2. istog člana propisano da ako kolektivni ugovor ili sporazum iz prethodnog stava nije zaključen lice za zastupanje i predstavljanje reprezentativnog sindikata kod poslodavca za obavljanje sindikalne funkcije ima pravo na 40 plaćenih časova rada mesečno ako sindikat ima najmanje 200 članova i po jedan čas mesečno za svakih sledećih 100 časova, a na srazmerno manje plaćenih časova ako sindikat ima manje od 200 članova. Stavom 3. Istog člana propisano je da ako kolektivni ugovor ili sporazum iz prethodnog stava nije zaključen predsednik podružnice i član organa sindikata imaju pravo na 50% plaćenih časova iz stava 2. tog člana. Plaćeno odsustvo u smislu Zakona o radu je odsustvo zaposlenog sa rada, u toku radnog vremena, uz pravo na naknadu zarade pod uslovima previđenim zakonom.
Iz navedenog sledi da je pravo na plaćeno odsustvo predstavnika sindikata uslovljeno odsustvom predstavnika sindikata u toku radnog vremena radi obavljanja sindikalnih funkcija, nezavisno od toga da li se radi o autonomnom utvrđivanju prava na plaćeno odsustvo (stav 1.) ili se radi o zakonskom utvrđivanju prava na plaćeno odsustvo (stav 2. i 3).
Imajući u vidu navedeno, po nalaženju Vrhovnog kasacionog suda, osnovan je zaključak drugostepenog suda da u konkretnom nema pravnog osnova iz člana 211. Zakona o radu za priznavanje tužiocu prava na plaćeno odsustvo kao predsedniku sindikata, zaposlenog kod tuženog i isplatu naknade po tom osnovu.
U utuženom periodu nije postojao PKU koji bi regulisao pravo na uvećanje zarade tužiocu kao zaposlenom na sindikalnoj funkciji za koju traži isplatu naknade, pa tužiocu kao zaposlenom na sindikalnoj funkciji može pripadati pravo na naknadu za odsustvo u toku radnog vremena radi obavljanja sindikalnih funkcija saglasno članu 211. Zakona o radu.
Budući da tužilac nije zahtevao da odsustvuje sa rada radi obavljanja sindikalnih poslova na koje se poziva jer su se takve radne aktivnosti organizovale van radnog vremena, u tom slučaju ni eventualno odsustvo tužioca kao predstavnika sindikata van radnog vremena radi obavljanja sindikalnih funkcija samo za sebe ne može voditi ostvarenju prava na plaćeno odsustvo iz člana 211. Zakona o radu i isplati naknade po tom osnovu (odnosno bezuslovnoj primeni citirane norme), pa su suprotni navodi revizije neosnovani.
S tim u vezi, a kako uslovi propisani članom 211. Zakona o radu pod kojima sindikalni predstavnik može ostvariti pravo na plaćeno odsustvo radi obavljanja sindikalne funkcije nisu ispunjeni u konkretnom, bez uticaja su na drugačije odlučivanje navodi revizije o proizvoljnoj primeni materijlnog prava na štetu tužioca.
Iz navedenih razloga, primenom člana 414. ZPP odlučeno je kao u izreci.
Predsednik veća - sudija
Vesna Popović, s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić