
Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev 12947/2025
26.11.2025. godina
Beograd
Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branke Dražić, predsednika veća, Marine Milanović, Vesne Mastilović, Ivane Rađenović i Vladislave Milićević, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Goran Stefanović, advokat iz ..., protiv tuženog BB iz ..., čiji je punomoćnik Miloš Petrović, advokat iz ..., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 16/2025 od 27.03.2025. godine, u sednici održanoj 26.11.2025. godine, doneo je
R E Š E NJ E
NE DOZVOLJAVA SE odlučivanje o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 16/2025 od 27.03.2025. godine, kao izuzetno dozvoljenoj.
ODBACUJE SE, kao nedozvoljena, revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 16/2025 od 27.03.2025. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Leskovcu P 6901/22 od 09.10.2024. godine, stavom prvim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev i obavezana je tuženi da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete nastale izvršenjem krivičnog dela teško ubistvo u pokušaju isplati: - za pretrpljeni strah iznos od 300.000,00 dinara, - za pretrpljeni fizički bol iznos od 300.000,00 dinara, - duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti iznos od 100.000,00 dinara,- duševnih bolova zbog naruženosti iznos od 50.000,00 dinara, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate. Stavom drugim izreke, odbijen kao neosnovan zahtev preko dosuđenog iznosa do traženog iznosa od 400.000,00 dinara za pretrpljeni strah, do traženog iznosa od 400.000,00 dinara za fizički bol, kao i do traženog iznosa od 100.000,00 dinara na ime duševnih bolova zbog naruženosti. Stavom trećim izreke, odbijen kao neosnovan zahtev kojim je traženo da se tuženi obaveže da tužiocu na ime materijalne štete isplati - na ime izgubljene zarade za vreme privremene sprečenosti za rad za vreme lečenja iznos od 10.000,00 dinara, - na ime izgubljene zarade zbog trajnog delimičnog umanjenja radne sposobnosti iznos od 10.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom 2 od dana podnošenja tužbe do isplate. Stavom četvrtim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 175.100,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.
Rešenjem Osnovnog suda u Leskovcu P 6901/22 od 06.11.2024. godine, odbijen je, kao neosnovan, predlog tužioca za vraćanje u pređašnje stanje.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 16/2025 od 27.03.2025. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđeno rešenje Osnovnog suda u Leskovcu P 6901/22 od 06.11.2024. godine, kojim je odbijen predlog tužioca za vraćanje u pređašnje stanje. Stavom drugim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena presuda Osnovnog suda u Leskovcu P 6901/22 od 09.10.2024. godine, u stavu drugom izreke. Stavom trećim izreke ukinuta je prvostepena presuda u stavovima trećem i četvrtom izreke, i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Stavom četvrtim izreke, ukinuto je rešenje Osnovnog suda u Leskovcu P 6901/22 od 06.11.2024. godine, kojim je odbijen predlog tužioca za oslobađanje od plaćanja sudskih taksi i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, stavova prvog i drugog izreke, tužilac je blagovremeno izjavio reviziju, pobijajući je zbog pogrešne primene materijalnog prava i bitne povrede odredaba postupka i predložio da se revizija smatra izuzetno dozvoljenom u smislu odredbe člana 404. ZPP.
Ispitujući dozvoljenost izjavljene revizije na osnovu člana 404. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 72/11 ... 10/23), Vrhovni sud je našao da nisu ispunjeni uslovi za odlučivanje o reviziji tužioca kao o izuzetno dozvoljenoj (član 404. stav 1. ZPP).
Pravnosnažnim rešenjem od 06.11.2024. godine, odbijen je predlog tužioca za vraćanje u pređašnje stanje, jer u smislu člana 109. stav 1. ZPP ne postoje opravdani razlozi za propuštanje. Ovo zbog toga što tužilac nije propustio ročište za glavnu raspravu od 09.10.2024. godine, jer je pomoćnik tužioca angažovao drugog advokata po zameničkom punomoćju i koji je zastupao tužioca na ročištu. U takvom slučaju Vrhovni sud je našao da je drugostepeni sud, prema utvrđenim činjenicama koje su od značaja za donošenje spornog procesnog rešenja, doneo odluku u skladu sa pravnim stavovima koji su izraženi kroz odluke Vrhovnog suda, pri čemu pravilna primena procesnog prava, u situaciji kakva je u konkretnom slučaju, zavisi od utvrđenog činjeničnog stanja.
Predmet tužbenog zahteva je naknada nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove, strah i duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti i naruženosti usled povreda zadobijenih izvršenjem krivičnog dela teško ubistvo u pokušaju za koje je tuženi pravnosnažno oglašen krivim. Nižestepeni sudovi su ocenili da tužiocu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete, i primenom člana 200. ZOO, ocenom svih okolnosti od značaja za donošenje odluke o visini naknade nematerijalne štete, vodeći računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ova naknada. Ne postoji potreba za razmatranjem pravnog pitanja od opšteg interesa ili u interesu ravnopravnosti građana, za ujednačavanjem sudske prakse, niti je potrebno novo tumačenje prava u pogledu primene člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, (koji se odnosi na pravo na pravičnu novčanu naknadu za različite vidove nematerijalne štete i način određivanja te naknade). Shodno navedenom, ovo pravno pitanje nije od opšteg interesa ili u interesu ravnopravnosti građana, već je vezano za konkretnu činjeničnopravnu situaciju i rešavanje spornog odnosa stranaka. Pored toga, revizijom tužioca se osporava ocena dokaza i utvrđeno činjenično stanje što u postupku po reviziji nije dozvoljeno na osnovu člana 407. stav 2. ZPP.
Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u stavu prvom izreke, primenom odredbe člana 404. stav 2. ZPP.
Ispitujući dozvoljenost revizije, u smislu člana 410. stav 2. tačka 5. ZPP, u vezi člana 420., člana 403. stav 3. ZPP, Vrhovni sud je našao da revizija nije dozvoljena.
Članom 420. stavom 1. ZPP propisano je da stranke mogu da izjave reviziju i protiv rešenja drugostepenog suda kojim je postupak pravnosnažno okončan, stavom 2. da revizija protiv rešenja iz stava 1. ovog člana nije dozvoljena u sporovima u kojima ne bi bila dozvoljena revizija protiv pravnosnažne presude, stavom 3. da je revizija uvek dozvoljena protiv rešenja drugostepenog suda kojim se izjavljena žalba odbacuje, odnosno kojim se potvrđuje rešenje prvostepenog suda o odbacivanju žalbe izjavljene protiv prvostepene presude, u delu kojim je odlučeno o glavnoj stvari, stavom 4. da je revizija uvek dozvoljena protiv rešenja drugostepenog suda kojim se potvrđuje rešenje prvostepenog suda o odbacivanju revizije izjavljene protiv pravnosnažne presude u sporovima u kojima bi revizija bila dozvoljena i stavom 5. da je revizija uvek dozvoljena protiv rešenja drugostepenog suda kojim se odbacuje predlog za ponavljanje postupka i rešenja drugostepenog suda kojim se potvrđuje rešenje prvostepenog suda o odbacivanju predloga za ponavljanje postupka.
Prema članu 403. stav 3. ZPP, revizija nije dozvoljena u imovinsko pravnim sporovima ako vrednost predmeta spora pobijanog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000,00 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe.
Tužba u ovoj pravnoj stvari podneta je 01.12.2022. godine. Vrednost predmeta spora je 1.020.000,00 dinara, a pobijanog dela 250.000,00 dinara.
U konkretnom slučaju revizijom se pobija i odluka drugostepenog suda kojom je potvrđeno rešenje prvostepenog suda kojim je odbijen predlog tužioca za vraćanje u pređašnje stanje, a koje ne spada u vrstu rešenja protiv koga je revizija uvek dozvoljena u smislu člana 420. st. 3, 4. i 5. ZPP, niti je to rešenje kojim se postupak pravnosnažno okončava u smislu stava 1. citiranog člana, zbog čega revizija izjavljena protiv rešenja drugostepenog suda (kojim je to rešenje potvrđeno) u konkretnom slučaju nije dozvoljena.
Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o imovinskopravnom sporu, koji se odnosi na novčano potraživanje, u kome vrednost predmeta spora pobijanog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost 40.000 evra, to je Vrhovni sud našao da revizija tužioca nije dozvoljena, primenom odredbe člana 403. stav 3. ZPP.
Na osnovu člana 413. u vezi člana 410. stav 2. tačka 5. ZPP, Vrhovni sud je odlučio kao u stavu drugom izreke.
Predsednik veća – sudija
Branka Dražić,s.r.
Za tačnost otpravka
Zamenik upravitelja pisarnice
Milanka Ranković

.jpg)
