Rev 22287/2023 3.1.4.17.1.2; 3.1.4.17.1.3

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev 22287/2023
02.04.2026. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branislava Bosiljkovića, predsednika veća, Dragane Boljević i Jasmine Simović, članova veća, u parnici tužilje AA iz ..., čiji je punomoćnik Štefanija Pacek advokat iz ..., protiv tuženih BB iz ..., kojeg zastupa privremeni staralac Miloš Tomašević advokat iz ... i VV iz ..., čiji je punomoćnik Gordana Velikinac advokat iz ..., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužilje izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 1002/23 od 27.04.2023. godine, u sednici veća održanoj dana 02.04.2026. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužilje izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 1002/23 od 27.04.2023. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 1002/23 od 27.04.2023. godine, stavom prvim izreke, odbijena je žalba tužilje i potvrđena presuda Višeg suda u Novom Sadu P 459/21 od 18.01.2023. godine kojom su odbijeni tužbeni zahtevi kojima je tužilja tražila da se utvrdi da nekretnina – porodična stambena zgrada 1, površine u gabaritu od 74 m2, u Ulici ... br. .. izgrađena na parceli ../8 koja je ukupne površine 284 m2, iz lista nepokretnosti .. KO Sremska Kamenica, u visini suvlasničkog dela od 22825/26110 na zgradi i u visini suvlasničkog dela od 110/284 dela na zemljištu tuženog VV predstavlja zajedničku imovinu stečenu u braku tužilje i tuženog BB u neopredeljenim delovima, što su tuženi dužni priznati i trpeti da se u evidenciji nepokretnosti za KO Sremska Kamenica na osnovu donete presude izvrši upis zajedničke imovine stečene u braku na ime tužilje i tuženog BB (stav prvi izreke); da se utvrdi da je ugovor o bračnoj sutekovini od 05.09.2000. godine koji je overen kod Opštinskog suda u Novom Sadu pod Ov 22938/2000 od 05.09.2000. godine raskinut zbog neizvršenja i da ne proizvodi pravno dejstvo, što je tuženi BB dužan priznati i trpeti, a tuženi biti obavezani da nadoknade tužilji troškove parničnog postupka (stav drugi izreke); odbijen predlog tužilje za određivanje privremene mere kojom će se tuženom VV zabraniti otuđenje i opterećenje nekretnine u 110/284 idealnih delova nepokretnosti, porodične stambene zgrade u Ulici ... br. .., izgrađene na parceli ../8, upisane u list nepokretnosti .. KO Sremska Kamenica, površine 74 m2, a u prirodi garaža u suterenu, prizemlje, sprat i potkrovlje, ukupne površine od 228,25 m2 i gradskog građevinskog zemljišta ukupne površine od 2 a 84 m2 do pravnosnažnog okončanja ovog postupka i da se naloži Republičkom geodetskom zavodu – Služba za katastar nepokretnosti Novi Sad da izvrši upis ovog rešenja i zabeležbu postojanja sudskog spora (stav treći izreke); obavezana tužilja da tuženom BB naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 19.075,00 dinara i tuženom VV u iznosu od 295.825,00 dinara (stav četvrti i peti izreke). Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužilje za naknadu troškova žalbenog postupka.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilja je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.

Ispitujući pobijanu presudu, na osnovu člana 408. ZPP, Vrhovni sud je našao da tužiljina revizija nije osnovana.

U sprovedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti. Revizijom se posebno ne ukazuje na postojanje drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka zbog kojih se, pod uslovima iz člana 407. stav 1. tačka 2. i 3. ZPP, taj vanredni pravni lek može izjaviti. Revizijski navodi da su razlozi nižestepenih sudova za odluku o tužbenim zahtevima protivrečni sadržini isprava u spisima nisu razmatrani jer se njima ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 12. ZPP, koja nije zakonski razlog za reviziju.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, brak tužilje i tuženog BB, zaključen 17.08.1966. godine razveden je pravnosnažnom presudom Osnovnog suda u Novom Sadu P2 857/14 od 12.06.2014. godine. Tužilja, tuženi BB i njegov brat GG kupili su tokom 1972. godine kuću u Ulici ... u Sremskoj Kamenici koju su dogradili, a tokom 1980. godine odlučili da je prodaju i sagrade novu kuću na drugoj lokaciji. Tuženi BB i njegov brat GG zaključili su 17.05.1984. godine sporazum sa Opštinom Petrovaradin kojim im je, radi izgradnje, dodeljeno zemljište u društvenoj svojini u KO Sremska Kamenica, svakom sa udelom od po ½ idealna dela. Rešenjem nadležnog opštinskog organa uprave od 10.02.1985. godine odobrena im je lokacija za izgradnju na parceli ../3 KO Sremska Kamenica u površini od 549 m2, a rešenjem od 17.02.1985. godine i izgradnja kuće na označenoj parceli. Kuća u Ulici ... u Sremskoj Kamenici prodata je tokom 1986. godine i tako ostvarena sredstva u celosti uložena u gradnju nove kuće. Po dogovoru graditelja, kuća je građena kao dvojna stambena zgrada podeljena po vertikali – jedne koja bi pripala GG i druge koja bi pripala tužilji i tuženom BB. Tužilja i tuženi BB su u vreme gradnje bili zaposleni i deo tako ostvarenih prihoda ulagali su u gradnju, kojoj su doprinosili i svojim ličnim radom. Kuća je izgrađena i stavljena pod krov tokom 1987. godine, kada su bili završeni i svi unutrašnji radovi u delu – vertikali kuće koja je, po dogovoru graditelja, trebalo da pripadne tužilji i tuženom BB. Obe vertikale sastoje se od četiri etaže sa više stanova, koji su ubrzo po završetku kuće izdavani u zakup. Tuženi BB ubirao je zakupninu i njome raspolagao po sopstvenom nahođenju. Na istoj lokaciji (parceli) tužilja i tuženi BB izgradili su još jednu kuću, sada u Ulici ... u Sremskoj Kamenici. Tužilja je tokom braka obavljala sve kućne poslove i vodila brigu o zajedničkom detetu rođenom tokom 1969. godine, u čije podizanje i vaspitanje je uložila više napora nego tuženi BB. Tuženi VV je živeo i radio u inostranstvu, i nije učestvovao u gradnji sporne kuće. Od početka 2000-ih godina tuženi BB ispoljava verbalnu i fizičku agresiju u odnosu na tužilju, učestalo vršeći pritisak da sa njim zaključi ugovor o deobi zajedničke imovine, uz pretnje da će je u suprotnom povrediti, pa čak i lišiti života. Tužilja je, uplašena za sopstvenu bezbednost, pristala da zaključi takav sporazum i sa tuženim BB je 05.09.2000. godine zaključila pisani ugovor o bračnoj sutekovini, koji je istog dana overen pred Opštinskim sudom u Novom Sadu, pod Ov 22938/2000. Predmet tog ugovora bila je deoba desne polovine dvojne porodične stambene zgrade na parceli ../3 KO Sremska Kamenica, označene kućnim brojem .. u Ulici ..., na kojoj je tužilji priznato pravo susvojine sa 30/190 idealnih delova, odnosno svojina na garsonjeri u suterenu površine 30 m2 koja ima poseban ulaz iz dvorišta. Zaključenjem tog ugovora tužilja je potvrdila da su joj tako priznata sva njena ulaganja u gradnju kuće i odrekla se svakog daljeg potraživanja po osnovu sticanja u bračnoj zajednici. Istog dana tužilja i tuženi BB zaključili su i pisani sporazum o podeli stvari u kući. Nakon zaključenja tih ugovora njihovi potpisnici nastavili su zajednički život. Tuženi BB je sa bratom GG zaključio ugovor o deobi kojim je dvojna porodična kuća na parceli ../3 KO Sremska Kamenica podeljena na stan broj 1 korisne površine 190 m2 i garažu površine 24 m2 sa leve strane gledano sa ulice, koji su pripali ugovaraču GG i stan broj 2 korisne površine 190 m2 i garažu površine 24 m2 sa desne strane gledano sa ulice, koji su pripali tuženom BB. Tim sporazumom, na kojem su potpisi ugovarača overeni pred sudom 23.04.2009. godine pod Ov 16987/2009, njegovi potpisnici su uredili i način korišćenja zemljišta – parcele. Isti ugovarači su naknadno zaključili još jedan ugovor o deobi iste sadržine, na kome su njihovi potpisi overeni od strane suda 11.05.2009. godine, pod Ov 19335/2009. Tuženi BB priznao je tužbeni zahtev koji je ovde tuženi VV postavio u tužbi od 08.10.2014. godine, pa je presudom na osnovu priznanja Osnovnog suda u Novom Sadu P 7610/14 od 09.10.2014. godine utvrđeno da je tuženi VV po osnovu kupovine i izgradnje suvlasnik sa 22825/26110 delova parcele ../8 KO Sremska Kamenica površine 2 a 84 m2 i zgrade ukupne površine 228,25 m2 u Ulici ... broj .. u Sremskoj Kamenici. U katastru nepokretnosti, list nepokretnosti .. KO Sremska Kamenica, upisana je parcela ../8 površine 2 a 84 m2 u susvojini tuženih DD a i VV, porodična stambena zgrada broj 1 u Ulici ... broj .. u susvojini tuženog BB sa udelom od 3285/26110 delova i tuženog VV sa udelom od 22825/26110 delova i porodična stambena zgrada broj 2 u svojini tuženog VV. U listu nepokretnosti .. KO Sremska Kamenica upisana je parcela ../3 i zgrada u Ulici ... broj .. u Sremskoj Kamenici. Pravnosnažnom presudom Osnovnog suda u Novom Sadu K 1373/2015 od 10.06.2016. godine, tuženom BB izrečena je mera bezbednosti obaveznog psihijatrijskog lečenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, zbog toga što je u više navrata tokom 2014. i 2015. godine na štetu tužilje, u stanju neuračunljivosti, učinio protivpravno delo određeno zakonom kao produženo krivično delo nasilje u porodici iz člana 194. stav 1. i stav 5. i člana 61. Krivičnog zakonika. Izrečena mera bezbednosti je rešenjem Osnovnog suda u Novom Sadu Kv 1150/2020 od 11.09.2020. godine zamenjena merom bezbednosti obaveznog psihijatrijskog lečenja na slobodi. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je odbio sve tužbene zahteve. Po stanovištu tog suda, tužilja neosnovano zahteva utvrđenje da udeo sa kojim je upisano pravo susvojine tuženog VV na spornoj zgradi i parceli, stečenih zajedničkim radom i sredstvima tokom trajanja njene zajednice života u braku sa tuženim BB predstavlja njihovu zajedničku imovinu, jer su oni izvršili njenu deobu ugovorom od 05.09.2000. godine na osnovu kojeg je tužilja stekla suvlasnički udeo od 30/190 delova kuće – garsonjeru u suterenu zgrade, i odrekla se svakog daljeg potraživanja po osnovu sticanja u braku u odnosu na tu imovinu. Označeni ugovor je, po oceni prvostepenog suda, gotovo izvesno zaključen uz mane volje tužilje, ali ti nedostaci ne utiču na njegovu punovažnost jer je protekao rok od tri godine od dana njegovog zaključenja u kojem je tužilja mogla tražiti poništaj tog ugovora, a okolnosti pod kojima je on zaključen nemaju značaj neodoljive (apsolutne) sile koja isključuje postojanje slobodne i ozbiljne volje na strani subjekta koji joj je izložen, već odoljive (kompulzivne – relativne) sile kojom se subjektu stavlja u izgled određeno zlo za slučaj da postupi ili ne postupi na određeni način. Tužilja neosnovano zahteva i utvrđenje da je ugovor o bračnoj sutekovini raskinut zbog neizvršenja, jer po shvatanju tog suda takva posledica ne može nastati zbog propusta tužilje da u javne knjige upiše svoje pravo susvojine sa 30/190 delova nepokretnosti koja je bila predmet tog ugovora, niti je tražila da joj se preda u državinu garsonjera u suterenu zgrade, odnosno deo zakupnine koju je tuženi BB ubirao njenim izdavanjem u zakup.

Drugostepeni sud je odbio tužiljinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu, prihvatajući razloge nižestepenog suda kojima je obrazložena njegova odluka o tužbenim zahtevima. Po oceni tog suda, nisu osnovani žalbeni navodi o ništavosti ugovora o bračnoj sutekovini od 05.09.2000. godine zbog nepostojanja stvarne volje tužilje za zaključenje ugovora, jer tokom postupka nije utvrđen nijedan razlog koji bi vodio toj posledici, a i sama tužilja je podnošenjem tužbe za utvrđenje da je označeni ugovor raskinut priznala njegovu punovažnost, s obzirom da se mogu raskidati samo pravno valjani pravni poslovi. Kao neosnovani su ocenjeni i navodi žalbe o neizvršivosti ugovora, jer se zgrada koja je bila njegov predmet ne nalazi na parceli ../3 KO Sremska Kamenica, već na parceli ../8 u istoj katastarskoj opštini, sa obrazloženjem da se takav zahtev može eventualno postaviti u nekoj drugoj parnici i da sprovodivost ugovora može uticati na mogućnost fizičke deobe nepokretnosti, ali da ne zadire u tužiljino pravo susvojine utvrđeno tim ugovorom.

Izložena pravna stanovišta nižestepenih sudova prihvata i revizijski sud.

Sporne nepokretnosti stečene su radom tužilje i tuženog BB tokom zajednice života u braku, kao njihova zajednička imovina u značenju iz člana 321. stav 1. Zakona o braku i porodičnim odnosima, važećeg u vreme sticanja i člana 171. stav 1. Porodičnog zakona. Međutim, oni su tu imovinu sporazumno podelili ugovorom o bračnoj sutekovini od 05.09.2000. godine, zaključenim saglasno članu 327. tada važećeg Zakona o braku i porodičnim odnosima, odnosno člana 177. i člana 179. Porodičnog zakona. Zaključenjem tog ugovora prestala je zajednička svojina tužilje i tuženog BB na predmetnim nepokretnostima i uspostavljena susvojina sticalaca, u kojoj tužilja ima određeni idealni udeo, koji po sporazumu odgovara stanu – garsonjeri u prizemlju, kao posebnom delu zgrade kućni broj .. u Ulici ... u Sremskoj Kamenici.

Okolnosti pod kojima je taj ugovor zaključen, koje tužilja iznosi tokom postupka, ne čine ga ništavim. Odredbom člana 60. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano je da ako je ugovorna strana ili neko treći nedopuštenom pretnjom izazvao opravdani strah kod druge strane, tako da je ona zbog toga zaključila ugovor, druga strana može tražiti da se ugovor poništi. Prema stavu 2. te odredbe, strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, telo ili druga značajna dobra ugovorne strane ili trećeg lica. Iz navedene odredbe sledi da je rušljiv ugovor koji je zaključen pod uticajem nedopuštene pretnje koja potiče od jednog ugovarača ili nekog trećeg lica, i koja je kod drugog ugovarača izazvala opravdani strah. To proizilazi iz sadržine stava 1. citirane odredbe, kojim je dato pravo ugovornoj strani koja je zaključila ugovor pod takvom pretnjom da traži da se ugovor poništi, što znači da se takav ugovor tretira kao relativno, a ne kao apsolutno ništav. Poništenje rušljivog ugovora može se tražiti u prekluzivnim rokovima iz člana 117. Zakona o obligacionim odnosima, a oni su u odnosu na ugovor o bračnoj sutekovini od 05.09.2000. godine istekli pre podnošenja tužbe.

U konkretnom slučaju, nema dokaza da je označeni ugovor o deobi zaključen pod dejstvom apsolutne fizičke sile, odnosno primenom neposredne, neodoljive mehaničke sile koja bi isključivala bilo kakvu samostalnu volju tužilje, već samo volju tuženog BB koji je prisilio na zaključenje ugovora. Pretnje i pritisci koje je, po navodima tužilje vršio tuženi BB, imaju značaj relativne psihičke prisile (kompulzivne sile) kojom se stavlja u izgled nastupanje određenog zla ako se ugovor ne zaključi, a ne faktičku primenu tog zla u vreme prisiljavanja na zaključenje ugovora.

Nisu osnovani navodi revidenta o pogrešnoj primeni člana 47. Zakona o obligacionim odnosima, kao razlogu ništavosti ugovora o bračnoj sutekovini od 05.09.2000. godine, zasnovani na stavu da je tim ugovorom izvršena deoba tuđe nepokretnosti – kuće na parceli ../3 KO Sremska Kamenica, koja je svojina GG. Predmet označenog ugovora bila je deoba dela dvojne porodične zgrade na tadašnjoj parceli ../3, površine 4 a 89 m2 u KO Sremska Kamenica, identifikovane kućnim brojem .. u Ulici ... u Sremskoj Kamenici (desna vertikala gledano sa ulice), koja se nakon deobe navedene parcele sada nalazi na parceli ../8, površine 2 a 84 m2. Na sadašnjoj parceli ../3 KO Sremska Kamenica nalazi se drugi deo dvojne porodične zgrade, označen kućnim brojem 19 (leva vertikala gledano sa ulice) koja je ugovorom o deobi od 23.04.2009. godine i 11.05.2009. godine pripala u svojinu GG.

Pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da nema uslova za raskid ugovora o bračnoj sutekovini zbog neizvršenja, u smislu članova 124 – 132 Zakona o obligacionim odnosima.

Iz tih razloga, na osnovu člana 414. stav 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

Predsednik veća - sudija

Branislav Bosiljković, s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković